RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izvela predstavu »Yerma« španjolskog pjesnika i dramatičara Federica Garcije Lorce (1898. – 1936.) u prostoru Exportdrva. Ova tragična drama o nesreći žene koja želi biti majka, ali to ne može, praizvedena je 1934. godine, a »Yerma« je dio Lorcine trilogije tragedija zajedno s »Krvavom svadbom« i »Domom Bernarde Albe«. Za njegov dramaturški postupak karakteristično je spajanje realističkih pojedinosti s romantičarskim patosom strasti, tipičnih karaktera s alegorijskim figurama simboličnog značenja, uz korištenje likovnih i glazbenih efekata. Lorcine drame smatraju se modernističkima jer poetskim zanosom, s uspjelom atmosferom očekivanja neumitne sudbine, u izuzetno dojmljivim stihovima obrađuju strastvene sukobe, suparništva te ljubavne i obiteljske odnose.

Aktualne teme

Posljednji put u riječkom »Zajcu«, koliko pamtimo, neko Lorcino djelo izvedeno je 2004. godine – bili su to, mogli bismo reći antologijski »Krvavi svatovi« u režiji Damira Zlatara Freya. Bila je to koreodrama, granični kazališni oblik koji se kretao po rubovima između plesne i dramske umjetnosti, dok je tekst bio posve izostavljen. Gradeći predstavu snažnim slikama naglašenim ekspresivnom glazbom, Frey je otvorio put prema prodoru u samu srž ove Lorcine poetske drame, ogolivši je do elementarne metaforike. Ukratko, bila je to predstava za pamćenje.

Nije nam nakana uspoređivati, riječ je o posve različitim redateljskim poetikama i pristupima, ali mjestimično na tome tragu pokušava biti i »Yerma« mlade redateljice Rajne Racz, koja je uz Maju Ležaić i autorica adaptacije. Treba istaknuti i da je riječka predstava rađena prema prijevodu Tonka Maroevića, a dramaturginja je Maja Ležaić. U središtu ove, kako ju je nazvao Lorca »tragične poeme«, priča je o Yerminoj borbi da postane majka, što se pretvara u opsesiju i ludilo. Radnja je smještena u ruralnu Španjolsku, u tradicionalnu, patrijarhalnu sredinu koja od žene očekuje i na nju stavlja pritisak da se ostvari kao majka. Otuda i ime Yerma, što znači uvela, jalova, prazna…

Osim što progovara o temi neplodnosti, Lorca u »Yermi« otvara i teme koje su i danas aktualne – problem začeća, pobačaj, postporođajna depresija, roditelji i djeca, rađanje sinova koji će biti poslani u rat, institucija braka, patrijarhat…

Foto D. ŠOKČEVIĆ

Neke od suvremenih kazališnih produkcija ove Lorcine drame čak je izmještaju u današnje vrijeme, primjerice u suvremeni London. U svojem režijskom pristupu Rajna Racz nije situirala radnju u neku konkretnu ruralnu sredinu, već su u njezinoj kazališnoj interpretaciji prisutne tek naznake jednog drevnog, mitskog svijeta – prostorno i vremenski udaljenog, u kojemu se ipak zrcali i današnje vrijeme.

Kontrasti plodnosti i jalovosti

Predstava je postavljena na manjoj pozornici, u jednom od prostora bivšeg Exportdrva, što je stavlja u neobičan, »hladni« industrijski kontekst. Scenografkinja Paola Lugarić u oblikvanju scenskog prostora oslanja se na simboliku kamenja u koje likovi propadaju kao u živo blato, odnosno suhe, ispucale zemlje, još jednog znaka neplodnosti. Postupno se iz tog tla, trga, iskopavaju veliki kameni blokovi (doduše, ne pravi, već spužvasti kazališni rekviziti) kojima se na sceni grade neki novi svjetovi.

Moglo bi se reći da je čitava predstava izgrađena na jakim kontrastima motiva plodnosti i jalovosti. U tome je osobito znakovit motiv jabuke, čija je simbolika višeznačna – ona je tradicionalni simbol razdora, ali i plodnosti, voće besmrtnosti u koje su zagrizli Adam i Eva, sredstvo spoznaje. U predstavi se jabuke žvaču, komadaju, kotrljaju po tlu, pljuju, služe kao sredstvo u ritualu izazivanja Yermine plodnosti.

U kreaciji kostima Manuela Paladin Šabanović koristi stilizirane elemente španjolske narodne nošnje, a na vizualnom planu može se asocijativno prepoznati i inspiraciju u specifičnoj likovnosti meksičke slikarice Fride Kahlo (koja je također bila neplodna) ili španjolskog slikara Pabla Picassa. Na vizualnoj razini uprizorenja tako je stvoreno svojevrsno ozračje magijskog realizma, odnosno snovita, nadrealna atmosfera (kojoj pridonosi i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića) u kojoj se isprepliću kršćanski i poganski rituali. U naglašavanju poetičnosti Lorcina teksta posebno važnu ulogu ima glazba koju je skladao Marin Živković, čije je suvremeno zvukovlje ipak nekako u kontrastu s izraženom emotivnošću Lorcina predloška.

Glumačke interpretacije

Lorcina »Yerma«, tragična pjesma prepuna emocija, povišenih strasti i snažnih temperamenata, zahtijevala bi i takav način glumačkih interpretacija, naravno bez zapadanja u moguću patetiku. No u ovoj riječkoj »Yermi« kao da je nedostajalo strasti i emocija koje bi proizvele neki jači katarzični učinak u gledalištu. U naslovnoj ulozi nesretne nerotkinje Yerme nastupila je Judita Franković Brdar, u korektnoj interpretaciji, ali s manjkom ekspresivne snage koju ova uloga traži. Dojam je da emocije glumaca nisu dolazile iznutra, proživljeno, već je veći naglasak bio na koreografskim zamislima Kasije Vrbanac Strelkin, koja je unutarnja psihološka stanja i previranja likova prenijela u pokrete, često trzaje dijelova tijela i nijeme krikove.

Yermina supruga Juana realističnim načinom glume utjelovio je Dean Krivačić, koji tumači racionalnog, tvrdog, sa zemljom povezanog čovjeka, za kojega će se uspostaviti da je njegova sterilnost krivac za Yerminu »neplodnost«. To je ključan trenutak Lorcine drame, u kojem Yerma u svojem ludilu i opsjednuta majčinstvom vlastitim rukama ubija Juana. No u predstavi Rajne Racz to nije eksplicitno prikazano, već je mrtav Juan zatrpan kamenjem, na koje se penje Yerma i izgovara da je ubila vlastitog sina, dakle mogućnost da ikad ima dijete. U ovakvoj završnici predstave nekako se izgubila Lorcina poenta. U jednoj interpretaciji tako nalazimo da društvene konvencije tadašnjeg društva nisu dopuštale ženama da imaju djecu s drugim muškarcima, osim s njihovim muževima – dok su oni živi. Zato je Yermin stav dvojak: radikalan s jedne strane i tradicionalan s druge.

Foto: D. ŠOKČEVIĆ

Predstava »Yerma« počinje prizorom vjenčanja Yerme i Juana, no pokazat će se da u njihovom braku nije bilo mnogo ljubavi ni strasti. Tu se kao lik pojavljuje drugi muškarac, Victor, neostvareni Yermin ljubavnik, kojega je utjelovio Deni Sanković, ujedno i figura muškarca koji odlazi u rat, kao topovsko meso. Ostali ženski likovi u predstavi su neka vrsta tragičkoga kora, glasovi iz naroda – neki od njih osuđuju Yermu, neki su ravnodušni, a ima i onih koji su na Yerminoj strani. Iz tog mnoštva izdvajaju se pojedini likovi – Jelena Lopatić igra Mariju, majku; Olivera Baljak tumači Dolores, seosku ženu koja ima moć da jalove žene zatrudne; Biljana Lovre je Bruja, starica; Madru, mladu majku utjelovila je Aleksandra Stojaković Olenjuk; Lola, Doloresina kći je Ana Marija Brđanović; Seca, prva zaova je Dora Čiča; Esteril, druga zaova je Nika Grbelja, a demonskog Bafometa, fiktivno pogansko božanstvo nastalo u okviru kršćanskog folklora, sugestivno glumi Mario Jovev.