Lj za Lj

Bili smo na premijeri Kazališne AV radionice Malik: Predstava o pojmu i značenju ljubavi

Katarina Bošnjak

Foto Tanja Kanazir

Foto Tanja Kanazir

Mladi kazališni umjetnici u dobi od 7 do 20 godina svoja su razmišljanja pretočili u postdramsku predstavu čija radnja nije linearna te u kojoj se govori o onome što ljubav za njih jest



Metafora »ljubav je u zraku« u četvrtak je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku postala stvarnost. U povodu premijere predstave »Ljubav za Ljubav«, to jest »Lj za Lj«, na pozornici HKD-a, a kasnije i u publici, letjelo je više od 100 srcolikih crvenih balona, označavajući »čaroliju za koju nam ne treba čarobni štapić«.


Brojni uzvanici okupili su se pogledati 60-minutnu predstavu u izvedbi polaznika Kazališne AV radionice Malik, a koja je rezultat promišljanja mladih glumaca i glumica te ujedno i autora tekstova predstave o pojmu i značenju ljubavi.


Mladi kazališni umjetnici u dobi od 7 do 20 godina svoja su razmišljanja pretočili u postdramsku predstavu čija radnja nije linearna, te u kojoj se uz puno razgovora, emocija i improvizacije govori o onome što ljubav za njih jest i što bi trebala biti.




Tako se kroz predstavu provlače i monolozi likova od kojih neki za ljubav kažu da je »beskonačna, neodređena i nema zakona«, neki pak da je »neizbježna i bez nje ne možeš voljeti niti biti voljen«, no slažu se da može imati posljedica, »lansirajući te među zvijezde pa potom strovaljujući u najdublje ponore«.


Razmišljanja o ljubavi


Kako su objasnili glumci, stotinjak crvenih balona u obliku srca koji su se pojavili na sceni simbol su njih samih.


– Simbol su nas svih, i glumaca/ica na pozornici i publike u gledalištu, koji smo svi velika ljubav. Rođeni u njoj i za nju.


Razmjenjujući je i nesebično dajući jedni drugima, plešući s njom i u njoj, ljubav postaje jedini i najvažniji nematerijalni uvjet života svih nas na planetu Zemlji: i ljudi i životinja i biljaka, gdje je srce fizički organ koji svojim neumornim ritmom predstavlja bit života.


Foto Tanja Kanazir


Čak i onda kada neujednačeno i uzbuđeno tuče, kada se zaljubimo ili mislimo da nam nije dovoljno uzvraćena, da je nemamo dovoljno…


Svaki lik ima svoju priču, bila ona o osjećaju zaljubljenosti, ljubavi prema prijatelju i obitelji, pa i razočaranju i zamišljanju budućih ljubavi, a kroz međusobne razgovore s primjesama humora glumci su uspjeli realnost dovesti na scenu.


Slušajući o vrtićkoj ljubavi, školskim simpatijama ili adolescentskoj zbunjenosti, svaki posjetitelj HKD-a u četvrtak se mogao prisjetiti svojeg odrastanja i razmišljanja o ljubavi.


Energija zajedništva


»Ma, nema veze«, kazao je u predstavi jedan glumac osmaš, nakon svojih prvih zaljubljivanja.


»Svi imamo loše dane, ali zato imamo uvijek i nekoga da taj dan učini dobrim, da se probudimo i krenemo u još jedan novi dan«, odgovara jedna od mlađih glumica dok treća, starija od oboje, viče: »Jedva čekam ponovo se zaljubiti i vjerovati svemu što je lijepo.


Trčati glavom bez obzira izmaštanim putevima zbilje, s naočalama u kojima su sve boje šarenije, a problemi nevidljivi«.


Najviše pažnje zadobio je upravo najmlađi član ekipe, sedmogodišnji Luka Troskot koji je govorio o svojoj prvoj ljubavi.


– Stavio sam joj ruke preko ramena. Zvala se Paula. Onda je ona meni zagrlila moje ruke, pa smo išli prati ruke.


Sjeli smo za isti stol i ona mi je rekla da je zaljubljena u mene. Ja sam joj rekao da mi se sviđa. Izašli smo van, a ja se nisam imao s kim igrati.


Onda mi je Paula došla i rekla da će se ona igrati sa mnom. Igrali smo se lovice…


Ovu toplu, iskrenu i zanimljivu predstavu krase i improvizirane plesne točke praćene igrom svjetala koja je osim s reflektorima postignuta i s rekvizitima poput ručnih svjetiljki, a u cijeloj predstavi simbolički prevladavaju nijanse crvene, a ponekad bijele i crne boje.


Bez obzira na razlike u godinama između glumaca, na sceni ih sve veže nekakva tajanstvena nit zbog koje odišu energijom zajedništva.


Režiju i dramaturgiju predstave potpisuje Denis Kirinčić u suradnji s Nermom Kreso-Kavain, kostimografiju Tajči Čavajda, oblikovanje zvuka i glazbe Enver Krivac, oblikovanje rasvjete David Dubrović, oblikovanje vizuala i snimanje Tajana Vučenov, fotografiju Tanja Kanazir, a asistent student koji je pomagao svima u svemu bio je Edi Kačarik.


Glumci, a ujedno i autori tekstova predstave su Eufemija Babić, Ena Ban, Petra Borovac, Mia Demirović, Enea Frlan, Jan Ilić, Laura Ivas Jurković, Vanda Linić, Dino Petrinić, Karin Sušanj, Lucija Šimunić i Luka Troskot.