OSIJEK – Novogodišnji koncerti održavaju se ovih dana u brojnim gradovima, ali je malo onih gradova koji mogu publici ponuditi više takvih različitih koncerata. Osijek je u proteklo vrijeme svakako doživio brojna poboljšanja kulturne ponude te se u bilo koje doba godine može pronaći nešto zanimljivo. No, ono što Osijek razlikuje od ostalih gradova je značajno poboljšanje infrastrukture koja je umjetnicima i kulturi općenito stavljena na raspolaganje. Nije tajna da većina posjetitelja slavonske prijestolnice uvijek ističe uređenost grada, a od nedavno i konzumenti kulturnih sadržaja postali su zadovoljni činjenicom da je otvorena nova koncertna dvorana. U vremenima u kojima kulturi nije nimalo lako, posebno zbog sveopće relativizacije umjetničkih kriterija, dobiti novu koncertnu dvoranu svakako je velika stvar, posebno ako je ta dvorana prilagođena izvedbama klasične glazbe.

Franjo Krežma

Organizacija koja upravlja ovom dvoranom je Kulturni centar Osijek, a koji je recentno postao subjekt i organizator brojnih događaja i manifestacija. Sama dvorana nosi ime po Franji Krežmi, inače nedovoljno poznatom violinistu iz druge polovine 19. stoljeća koji je rođen u Osijeku, a školovao se u Zagrebu i Beču gdje je studije završio već s 13 godina. Bogata umjetnička karijera imala je nezapamćen uzlet i rezultirala je brojnim turnejama i koncertima u Europi, ali je Krežmin život prekinut iznenadnom bolešću u dobi kada je imao samo 19 godina. U Osijeku kao njegovom rodnom gradu postoje obilježja u spomen na ovog umjetnika, ali i manifestacije te je imenovanje nove koncertne dvorane njegovim imenom svakako dobar potez. Sama dvorana futurističko je zdanje, izuzetno lijepo i kvalitetno uređeno, a na ponos je i činjenica da je planirana i akustika pa svi koji nazoče koncertima kvalitetan zvuk mogu čuti u bilo kojem dijelu gledališta. S oko 400 mjesta i 1.000 četvornih metara površine ova dvorana danas se smatra jednom od najmodernijih u Hrvatskoj.

Po potvrdu ovih navoda uputili smo se i na njihov Novogodišnji koncert pod nazivom »Pjenušac i tambure«, a za razliku od sličnog tradicionalnog koncerta koji organizira Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku ovdje se radilo o nastupu Tamburaškog orkestra Kulturnog centra Osijek. Ukupno 22 tamburaša (jer tambura nije jedna vrsta glazbala, već skupina različitih glazbala sa sličnim karakteristikama i načinom sviranja) i jedan udaraljkaš kročili su na bogato scenski ukrašenu pozornicu i u programu u trajanju od 75 minuta ponudili zanimljiv izbor skladbi. Važno je znati da su skladbe za tamburaški orkestar rijetko originalno pisane za njih, a većinom se tu radi o aranžmanima što ponekad može predstavljati i prednost i mane. Naravno, u novije vrijeme nastaju i skladbe originalno napisane za ovakav izvođački sastav pa je tu stvar mnogo jasnija.

Tamburaški virtuozitet

Koncert je započeo Koračnicom za maestra Jurice Hrenića, a nastavio se Valcerom na Dravi Vice Zirduma. Obje skladbe bile su odličan početak koji je odmah dobio naklonost i pažnju publike. Kako cijeli program ne bi bio samo instrumentalan, pobrinuli su se vokalni solisti Sanja Toth (sopran) i Predrag Stojić (tenor) koji su svakako obogatili cijelu večer. Prvo su se predstavili skladbom »Hvala ti, srce« koju bi mnogi vjerojatno naveli pod nazivom Ja ljubim (Issak Dunajevski i Sergije Strahov, obr. Nikica Kalogjera), a kasnije u programu izveli su još i Con te partiro (obr. Filip Gjud) i Verdijevu Napitnicu iz opere »Traviata« (obr. Siniša Leopold). Općenito se može reći da su solisti korektno odradili svoj posao, a dojam bi bio još i bolji da su svoju inače zanimljivu scensku igru mogli ponuditi bez notnog pulta koji je stajao ispred njih. Govoreći pak o aranžmanima valjalo bi harmonijski prekontrolirati Con te partiro koji je, ako je točno izveden, imao dubioznih harmonijskih suzvučja. Daljnje instrumentalne skladbe orkestra bile su Mladošću se Osijek diči Bože Potočnika, Na saoniku Dragutina Hruze i Šokačka nadigravanja Krunoslava Dražića, a u drugoj se posebno istaknuo udaraljkaš Robert Tešanović svirajući praporce.

Isti umjetnik već nekoliko trenutaka kasnije otvorio je niz skladbi koje tradicionalno čujemo na novogodišnjim koncertima, ovoga puta svirajući na nakovnju u Feuerfest polki J. Straussa (obr. Tihomir Ranogajec). Simpatični kovački skeč pretočio se u nevjerojatni i vrlo uspješni solo Zlatka Galika na bisernici koji je izuzetno dojmljivo pokazujući vrhunce tamburaškoga virtuoziteta uz pratnju orkestra izveo Zigeunerweisen P. Sarasatea (arr. Dominik Škrabal) na opće oduševljenje prisutnih. Sljedeći solist bio je Andrej Pezić na harmonici sa skladbom La valse a Margoux R. Galliana (obr. Damir Butković) nakon čega je uslijedilo i finale koncerta sa Straussovim skladbama Tritsch-tratsch Polka i Na lijepom plavom Dunavu. Kao koncertni dodatak izveden je i nadaleko poznati i nezaobilazni Radetzky-marš uz tradicionalno pljeskanje publike.

Uživanje u izvedbama

Općenito govoreći, izvedbe orkestra bile su vrlo dobre, štoviše, kvalitetno nastudirane i primjereno uvježbane. Dirigent Marko Sesar pokazao je da poznaje svoj ansambl i odabrane partiture, a uživanje u izvedbama bilo je vidljivo i na licima članova orkestra što se onda i prenijelo na sve prisutne u dvorani. Zanimljivi povremeni scenski skečevi bili su humoristični iako bi ih trebalo još više potencirati i s njima programski poentirati kako se ne bi dogodilo da ispadnu tek slučajni trenuci. Savjetovati se može više opuštenosti i više hrabrosti u nastupu, a to onda treba utkati i u glazbeni izričaj, posebno na dinamiku. Naime, dvorana doista dopušta ekstremno tihu dinamiku, no onda je potrebno postaviti i gromoglasni forte što je orkestar, ipak, propustio učiniti. Završni akordi Šokačkog nadigravanja bili su jedini trenutak istinskog fortea, dok su sve ostale promjene dinamike, kako one nagle, tako i postepene, bile nedovoljno izražene. S tim povezano interpretacije su ostale na možda 80 posto potencijala, što je i dalje uspješno, ali se treba usuditi ići i dalje čime će rezultat biti nedvojbeno mnogo bolji.

Zaključno, predivno je bilo nazočiti ovakvom koncertu, neuobičajenom iz perspektive onih koji možda ne žive u Slavoniji, a posebno i u novoj dvorani koja zaista ima sve osim dovoljno ljudi pa se nakon koncerta od 75 minuta još barem 30 trebalo čekati na garderobi, što je, vjerovali ili ne, postala informacija o kojoj se zna i u udaljenijim krajevima domovine čime dvorana »Krežma« postaje dvorana čekanja. No, uz čašu pjenušca koju je organizator ponudio čekalo se nešto lakše – ipak je vrijeme veselja i opuštenosti, a zadovoljna publika uvijek rado prašta.