BERLIN – Sedamdeset i peti Berlinale svečano je otvoren u Berlinu, a ovogodišnja ceremonija otvorenja, kao i film »Svjetlo« (»Das Licht«) kojemu je pripala čast da otvori festival, mogla se istovremeno pratiti u odabranim kinima još sedam njemačkih gradova. Snijeg koji je padao cijeli dan malo je zakomplicirao paradiranje po crvenom tepihu, no atmosfera u Berlinale Palastu bila je po običaju ispunjena »vrućim« govorima. Vrhunac večeri bila je dodjela počasnog Zlatnog medvjeda za životno djelo britanskoj glumici Tildi Swinton, koja je iskoristila priliku da u svom zahvalnom govoru istakne da se oko nas čine mnoga neljudska djela i da je ona solidarna sa svima onima koji prepoznaju neprihvatljivo samozadovoljstvo naših pohlepnih vlada koje se lijepo slažu s uništavateljima našeg planeta i ratnim zločincima, bez obzira na to otkud oni došli.

Drama »Svjetlo«

Svjetskom premijerom najnovijeg filma Berlinca Toma Tykwera »Svjetlo« otvoren je ovogodišnji Međunarodni filmski festival u Berlinu. Tykwer drži rekord s tri filma koji su do sada otvorli Berlinale, no budući da su romantični triler »Heaven« 2002. godine, s Cate Blanchett i Giovannijem Ribisijem i politički triler »The International« 2009. s Cliveom Owenom i Naomi Wats na engleskom, »Svjetlo« je njegov prvi film na njemačkom jeziku kojemu je pripala čast otvoriti Berlinale. U svakom slučaju, izbor filma za svečano otvaranje Berlinalea bio je savršen. Radnja filma odvija se u Berlinu, koji Tom Tykwer kao rođeni Berlinčanin uvijek zna savršeno prikazati, a i glavni glumci Lars Eidingeri i Nicolette Krebittz također su rodom iz Berlina.

REUTERS/Fabrizio Bensch

»Svjetlo« je drama u kojoj pratimo svakodnevni život dobrostojeće obitelji Engels. Otac obitelji (Lars Eidinger) ima dobar posao, no odijeva se kao klošar i bicikl mu je jedino prijevozno sredstvo. Majka (Nicolette Krebitz) provodi većinu vremena u Africi, gdje se bori za dobrobit djece, dok su njezina vlastita djeca, sedamnaestogodišnji blizanci Frieda i Jon prepušteni sami sebi. Frieda se drogira sa svojim prijateljima i izbiva iz kuće po nekoliko dana, a Jon ne izlazi iz svoje mračne sobe provodeći sve vrijeme na VR igri, komunicirajući s ostatkom svijeta samo preko kompjutora. Oni žive zajedno, ali nemaju ništa zajedničko. No kad u njihov dom dođe nova kućna pomoćnica, sirijska izbjeglica Farrah (Tala Al Deen) s vrlo misterioznim planom, život obitelji Engels drastično se mijenja.

Magični ljudi sirene

Priča filma »Svjetlo« je univerzalna, a mnogi segmenti filma su lako prepoznatljivi i pozivaju na razmišljanje i preispitivanje. Jer, u današnjem suludom svijetu u kojem živimo teško je reći što je uopće normalno i koja to obitelj nije disfunkcionalna. Film se bavi tim našim suludim svijetom, koji je sam po sebo kontroverzan i kontradiktoran, no priča filma je logična i razumljiva, a svi likovi su vrlo stvarni i lako ih je zavoljeti. A najbolje u svemu je to da je »Svjetlo« daleko od depresivne drame. To je film pun neočekivanih obrata, zabavnih iznenađenja i do samog kraja drži gledatelja u napetom iščekivanju raspleta cijele priče.

Početak festivala obilježio je također vrlo specifičan i originalan film »Sirens Call« iz festivalskog programa Forum. To je zanimljiva mješavina fikcije i dokumentarnog filma, znanstvene fantastike i stvarnosti koja je istovremeno nestvarna. Una Sirena (Gina Ronning) je profesionalna sirena, no ona je također osoba koja ima doktorat iz psihologije i aktivna je u borbi za društvenu pravdu. Njezin život se jednostavno doživljava kao nešto između sna i jave.

»Ja osjećam da sam ljudsko biće, ali ne u potpunosti«, saznajemo od Une na početku filma i u prvoj polovini pratimo njezino putovanje Amerikom u potrazi za njoj sličnim ljudima sirenama. U Portlandu, u Oregonu, Una pronalazi zajednicu čiji se članovi identificiraju kao sirene, a nakon toga film poprima dokumentarni karakter i predstavljaju se mnogi članovi te supkulturne zajednice, koji ne samo da navlače na sebe silikonske riblje repove, već se potpuno identificiraju s tim mitskim bićem. Film nema klasičnu dramaturgiju, potpuno je eteričan, vizualno hipnotičan, a glazba Simona Waskowa sve skupa čini magičnim.

Film su režirale Njemice Miri Ian Gossing i Lina Sieckmann koje rade zajedničke projekte od 2012. godine. »Sirens Call« je njihov prvi dugometražni film, a njihovi kratki filmovi, u kojima istražuju supkulturne zajednice ili pojedince, osvajali su mnoge nagrade, kako u Njemačkoj, tako i na raznim međunarodnim festivalima. Od 2019. godine rade kao umjetničke direktorice festivala Blonde Cobra – festival za queer i eksperimentalni film u Kölnu.