Kao i kad smo izvještavali s promocije knjige »Un tetto di radici. Talijanska književnost druge polovice 20. stoljeća u Rijeci« podcrtat ćemo činjenicu da je naš grad, njegovi građani, dobio na dar knjigu koja će ih pri čitanju uputiti u »skrivene« činjenice o povijesti talijanske – fijumanske književnosti u Rijeci. Autorice ovog iznimno značajnog izdanja na hrvatskome jeziku su izv. prof. dr. sc. Gianna Mazzieri-Sanković i izv. prof. dr. sc. Corinna Gerbaz Giuliano, s kojima smo i razgovarali o knjizi, čije čitanje preporučamo, a to možete učiniti i putem online izdanja.

Profesorice Mazzieri-Sanković, za početak nam kažite nešto više o tome kako je protekao rad na dvjema knjigama, čija je tematika talijanska i fijumanska književnost u Rijeci, a koje su objavljene na hrvatskom i na talijanskom jeziku?

Mazzieri-Sanković: Priča o ovim knjigama zapodjenuta je prije više godina kad sam počela raditi na svom diplomskom radu. Posebno sam se pozabavila riječkim, fijumanskim autorom Osvaldom Ramousom. Nakon toga sam se u doktorskoj disertaciji bavila talijanskom književnošću pedesetih godina u Rijeci, a u daljnjim istraživanjima sam često proučavala književnost Istre i Kvarnera kao nešto specifično o čemu se nedovoljno zna. Kolegica Corinna je također istraživala suvremene autore Istre i Kvarnera. Dvije knjige su se dotakle talijanske književnosti u Rijeci u drugoj polovici 20. stoljeća, jer je to bila tema o kojoj još nitko nije progovorio na način da sistematizira i locira bogati opus. Period koji smo obuhvatile je predstavljao zanimljiv trenutak koji je za grad, kao i za njegove građane pa i književnike, značio velik preokret.

Drugi svjetski rat uzrokovao je globalnu promjenu neviđenu do toga povijesnog trenutka. Nije tu bila riječ samo o sukobu između kultura, već o konfliktu između političkih sila, država i staleža koji je neupitno doveo i do osjećaja bespomoćnosti i uzrokovao psihološke rane u pojedincu. Na mikrorazini Rijeka je uzdrmana baš u svom intimnom bitku, jer su se počele preispitivati njezine stoljetne vrijednosti. Razgovorni talijanski jezik (posebice fijumanski dijalekt, jezik svakidašnjice) novi su stanovnici, podrijetlom iz drugih mjesta bivše Jugoslavije, smatrali jezikom okupatora, a ne izričajem građana koji stoljećima žive u kvarnerskom glavnom gradu. Iznenada je talijanski jezik pometen s ulica, a autohtoni stanovnici, prolazeći istim ulicama, nisu više prepoznavali vlastiti grad. Nakon velikog egzodusa stanovništva grada Rijeke u drugom poslijeratnom periodu, talijanski građanin postaje manjina u gradu, a pisci to jako dobro bilježe.

Iako i dalje stvaraju i pišu na svom jeziku, sužava se njihov broj čitatelja jer se u Rijeci postepeno sve manje govori talijanski jezik, a u Italiji antologije redovito izostavljaju pisce koji pišu i žive u ovim krajevima. A da bi ponajbolje opisale turbulentnu prošlost našega grada i života njegovih stanovnika, pa tako i autora o kojima je riječ, u knjizi smo za naslov iskoristile jedan Ramousov stih »Un tetto di radici«, koji je teško prevesti na hrvatski jezik jer zvuči pomalo nezgrapno – »Krov od korijena«. Njime smo željele ukazati na sva previranja koja su se odvijala u našemu gradu, koja su ostavila svoje tragove u pisanim djelima proučenih autora. Kroz svoja djela su fijumanski autori upravo tkali onaj svoj krov od korijenja, o kojemu riječki pjesnik govori u citiranom stihu.

Knjigu smo napisale na hrvatskom jeziku i može je se pročitati besplatno online. Cilj nam je da naše sugrađane bolje upoznamo s poviješću i bogatom književnošću našega grada. Postoji i talijansko, nešto opširnije izdanje, objavljeno od strane izdavača Gammaro’ (Sestri Levante) u rujnu 2021. u Italiji, koje je u prodaji. Na taj smo način željele obuhvatiti i talijanske čitatelje u nadi da im približimo literaturu i da ih upoznamo s književnim bogatstvom koje se krije u ovim krajevima, ali i u nadi da će jednoga dana ovi autori dobiti mjesto koje im pripada u talijanskoj književnosti i u školskim antologijama. Naša želja je bila izvući fijumansku književnost iz inferiornoga položaja na koji je smještena posljednjih sedamdeset godina, odnosno od završetka Drugoga svjetskog rata, te od nje napraviti predmet proučavanja koji će služiti kao temelj za buduća istraživanja i pomoći u shvaćanju ovoga specifičnoga pograničnog mikrokozmosa. Namjeru da se nadvladaju granice književne kritike i filološkoga istraživanja, tako da ih se ne gleda isključivo s aspekta državnih granica, realizirale smo kroz prikaze pregleda cjeline, interpretativnih smjernica, poglavlja ispunjenih poviješću i političko-kulturnim raspravama.

Talijansko-hrvatske veze

U knjizi je naveden biografski podatak o piscu Osvaldu Ramousu koji je u prvom braku bio oženjen za nećakinju hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, Matildu Meštrović, a u drugom za profesoricu hrvatskoga jezika. U Rijeci su oduvijek bile prisutne fijumansko-hrvatske veze. Kažite nam nešto više o tome kako su i u kojoj mjeri one utjecale na multikulturalnost našega grada, i dakako, i na talijansko-fijumansku književnost?

Mazzieri-Sanković: Talijansko-hrvatske veze su u gradu uvijek postojale. U svakom je Fijumanu bilo urođeno shvaćanje drugosti, jer je most spajao različite jezike, a kroz jezike i kulture. Rijeka je imala konstantan protok drugih kultura i vladara koji su ostavljali svoj kulturni trag. Kozmopolitskom ugođaju svjedoče mnogi spisi na svim jezicima. Tako se on nalazi i u produkciji naših autora, posebice onih koji su rođeni u prvoj polovici stoljeća i u svojim djelima svjedočili o velikim promjenama koje je grad doživio u kulturnom pogledu. Taj se kozmopolitizam, nažalost, danas ne osjeća i vlada prilično neznanje. Ramous je ne samo bio u braku s pripadnicima druge kulture, već je u svom djelovanju uvijek nastojao pridonijeti mostu između kultura, a u manjinskim narodima je upravo vidio ulogu »mosta«.
Upoznala sam Nevenku Malić Ramous dok sam radila na svojim istraživanjima i fascinirala me je njena otvorenost, kao i privrženost idealima supruga.

Interesantan je podatak da su oboje 1953. godine položili tečaj esperanta, a svi znamo što je u ono doba značio esperanto kao jezik koji bi mogao povezati sve nacije svijeta. Mislim da je Ramous na taj način pokušavao oživiti onaj kozmopolitski duh koji nije pronalazio u novoj sredini. S ciljem savladavanja prepreka kulturnoj otvorenosti, Ramous, nakon što je 1959. izdao prvu antologiju jugoslavenskih pjesnika 20. stoljeća, »Poesia jugoslava contemporanea«, preveo je više od 120 pjesama autora s područja bivše Jugoslavije i objavio ih u raznim talijanskim časopisima. Ramous je 1964. godine organizirao i prvi međunarodni skup talijanskih i jugoslavenskih pisaca u Cittadelli, nastavljajući tim putem djelovati na spajanju dviju obala Jadrana.

Profesorice Gerbaz Giuliano, na prezentaciji knjige u šaljivom ste tonu opisali kako se odvijala vaša suradnja s profesoricom Mazzieri-Sanković pri pisanju ove knjige. Kako je, dakle, proteklo pisanje knjige?

Gerbaz Giuliano: Da, jesam, jer je doista bilo tako. Kolegicu Giannu, s kojom dijelim i kabinet na fakultetu, poznajem iz mladosti. Sve je krenulo vrlo spontano s obzirom da dijelimo iste profesionalne interese. Prvu smo suradnju ostvarile zajedničkim radom na knjizi »Non parto, non resto«, u prijevodu »Neću otputovati, neću ostati – Narativni opusi Osvalda Ramousa i Marise Madieri«, u kojoj je riječ o razlozima ostanka Osvalda Ramousa i odlaska Marise Madieri. Gianna je vrlo organizirana osoba te je temeljitošću osmislila »okvir« knjige, koji sam naravno prihvatila, i potom smo krenule s pisanjem.

Svaka je napisala svoj dio. I moram priznati da me kao »kampanjca« tjerala da radim. Dobro da je takva. Ona je vrlo precizna što se tiče termina, dok sam ja mediteranski tip, koji svemu prilazi u malo ležernijem tonu. No, gajimo iste interese i dobro se poznajemo, tako da smo mogle surađivati bez problema, premda sam je ponekad izluđivala time što nisam poštovala rok predaje tekstova, znala bih zakasniti koji dan…

Mazzieri-Sanković: Rekla bih joj primjerice da tekst mora predati do nedjelje, a ona bi ga predala u ponedjeljak. Znala me izludjeti, mogla bih kazati u šaljivom tonu, jer se približavao rok za izdavača, ali to je Corinna. Dobro se poznajemo. Različitih smo karaktera, ali se dobro slažemo. Znale smo raditi do kasno u noć.

Fijumanske književnice

Obje ste Fijumanke. U knjizi govorite i o fijumanskim književnicama kao što je Gemma Harasim. Profesorice Gerbaz Giuliano, kakve su fijumanske književnice?

Gerbaz Giuliano: Fijumanske spisateljice vrlo su emancipirane i teže ravnopravnosti. To se vidi i u njihovim djelima. Gemma Harasim je učiteljica rodom iz Rijeke koja se školovala u Firenci početkom 20. stoljeća i koja je u toj sredini sklopila prijateljske odnose s Riječanima Enricom Burichem, Aldom Oberdorferom, Egistom Rossijem, Eugeniom Morellijem, ali i s drugim talijanskim ličnostima kao što su Giovanni Gentile, Benedetto Croce i Giuseppe Lombardo Radice, koji postaje njezin suprug. Harasim je žena čvrstih moralnih vrijednosti koja ne odustaje od uloge emancipirane žene, jer je emancipacija temeljni dio njezine biti. U knjizi se nadalje detaljno analiziraju djela četiriju spisateljica, a to su: Anita Forlani, Marisa Madieri, Nirvana Beltrame Ferletta i Laura Marchig.
Forlani je rodom iz Rijeke, ali živi u Vodnjanu. Na kulturno-umjetničkome planu djeluje kao pjesnikinja, autorica proznih tekstova i eseja. Posebno se zalaže za očuvanje kulturne i identitetske baštine Talijana s ovih prostora. Madieri napušta rodnu Rijeku 1949. godine. Živi i djeluje u Trstu. U književni svijet ulazi u drugoj polovici osamdesetih s prvijencem »Verde acqua«, u hrvatskom prijevodu »Vodnozeleno«. Madieri je autorica egzodusa. Nirvana Beltrame Ferletta živi i djeluje u Rijeci. U većini njezinih djela prisutan je mikrokozmos Rijeke. Laura Marchig pripada drugoj generaciji kvarnerskih spisateljica. Ona je pjesnikinja, spisateljica, novinarka, dramaturginja, autorica eseja, prevoditeljica kazališnih tekstova te kreatorica internetskih kolumni na dijalektu »La scartaza«.

U knjizi je riječ i o jednoj vrlo bolnoj temi, egzodusu Fijumana, koja je desetljećima bila tabuizirana. I vaša obiteljska priča obilježena je tim teškim razdobljem. Egzodus Fijumana ste znanstveno obradili koristeći se provjerenim izvorima?

Mazzieri-Sanković: Egzodus Fijumana je iznimno teška tema, vrlo bolna, o kojoj se desetljećima nije govorilo. U više su faza stanovnici napuštali grad, a početkom šezdesetih godina 20. stoljeća etnička je slika stanovništva nepovratno promijenjena. Kako bismo znanstveno potkrijepile podatke brojkama, koristile smo se publikacijom »La Comunitá Nazionale Italiana nei censimenti jugoslavi 1945. – 1991.«(»Talijanska nacionalna zajednica u jugoslavenskim popisima stanovništva 1945. -1991.«), u kojoj Ezio Giuricin analizirajući popise precizira da se radilo o 35.257 Talijana (broj je određen kao razlika između stanovništva prema popisu iz 1961. i onom prema popisu iz 1945.), koji su tada napustili Rijeku. Korisna je bila i publikacija Hrvatskog instituta za povijest Zagreb objavljena 2002. u suradnji sa Societá di Studi Fiumani di Roma, u kojoj se mogu pronaći svi sakupljeni podaci koji govore o »Žrtvama talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. – 1947.)«.

Moj djed s mamine strane bio je nažalost jedna od tih žrtava, čije sam ime našla na popisu tog izdanja, ali i Corinnin djed, tako da su i naši životi obilježeni time. Nestali. I o tome govori literatura naših autora, jer nakon šutnje dolaze i trenuci kad se počinju vraćati sjećanja i kad se o tome može slobodno govoriti bez ikakvih posljedica.

Fijumani nisu zasigurno ostavljali svoje domove olako kako bi završili u izbjegličkim logorima diljem Italije, a i nemoguće je tvrditi da je 35.000 od tadašnjih 50.000 stanovnika bilo desničarski nastrojeno ili da su otišli samo zbog zadržavanja talijanskog državljanstva. Grad se »ispraznio«. Znalo se o nestalima, znalo se i o likvidacijama, ali su se mnoge obitelji jednostavno zatvorile u vlastitoj tišini, u strahu, ili su otišle iz grada. Za Talijane koji su ostali u Rijeci postupno uklanjanje jezika, zatvaranje škola, nestanak i ubojstva sunarodnjaka te progon sugrađana, doveli su do razvoja novoga odnosa s gradom, ali i sa samima sobom. Ta će se svijest odraziti na mnogim stranicama riječke književnosti.

Egzodus i prešućena povijest

Profesorice Mazzieri-Sanković, ova je knjiga, kao što je i navedeno u jednome dijelu, »sastanak s poviješću«. Kažite nam nešto više o djelima autora čiji je život obilježen egzodusom?

Mazzieri-Sanković: U svakom je slučaju važno istaknuti da su se obitelji u Rijeci razdvojile, tako da su iz iste obitelji neki ostali, a drugi otišli ne samo u susjednu Italiju, već u prekooceansku Kanadu, u SAD, ali i u Australiju. To naglašavam kako bih opovrgnula razlog koji se često citira kao uzrok velike emigracije, a to bi bila želja za zadržavanjem talijanskog državljanstva. Među tim osobama koje su ostavile svoje domove bilo je i pisaca. U svojim djelima su redovito govorili o gradu, ali se često povratak u Rijeku pretvarao u traumu, jer više nisu mogli prepoznati rodni grad. U jednom se trenutku pisanje pretvara u igru vraćanja povijesti, tako da pisana riječ postaje dokument od iznimne važnosti. Pisci žele zabilježiti svoje osjećaje, a ponekad i događaje iz prošlosti, o kojima prije nisu željeli progovoriti.

Zato se pripovijedanje pretvara u kratak sastanak s poviješću i govorimo o onoj često prešućenoj povijesti. Riječ je, dakle, o pograničnome području koje je često bilo predmet sporova, podložno neprestanim forsiranjima, obilježeno je procesima prisilne migracije talijanskoga stanovništva, posebno u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Stanovnici koji se prepoznaju u talijanskome jeziku i kulturi napuštaju teritorije kojima pripadaju, preuzimajući na sebe teško breme egzilanata. Pogranična književnost nadoknadila je nedostatak odgovarajućih historiografskih istraživanja, a knjige koje su nastale prikazuju svijet pretrpljene patnje, teška iskustva u izbjegličkim kampovima, gubitak identiteta i njegov temeljiti oporavak.

Polazeći od pretpostavke da se pisanje smatra sredstvom kojim se čuvaju sjećanja jednoga naroda, naš je pogled usmjeren na književnu produkciju koja omogućava savršenu rekonstrukciju identiteta. Odlučile smo uvrstiti sve autore: one koji su rođeni u Rijeci i tu ostaju, ali i one koji u jednom trenutku napuštaju rodni grad, kao i one koji dolaze u njega iz drugih krajeva, međutim u njemu i o njemu pišu.

Suvremeni fijumanski autori

U vašem djelu je riječ i o suvremenim fijumanskim autorima?

Mazzieri-Sanković: Knjiga je trebala obuhvatiti drugu polovicu 20. stoljeća, ali je otišla i dalje i neke smo autore pratili do današnje produkcije. Zanimljivo je bilo pronaći tu vezu s talijanskom postmodernom, ali i ponovno spajanje tih dvaju ogranaka talijanske književnosti u Rijeci, koji su se stjecajem okolnosti u pedesetim godinama razdvojili. U analizi stvaralaštva suvremenih fijumanskih autora smo našli, za razliku od stagnacije i o neodlučnosti globaliziranog autora u Italiji, veliku svježinu u pripovijedanju i tematiziranju. Dok se u Italiji književnici suočavaju s novim kulturama onih migranata koji bježeći dolaze u novi kraj i sa sobom nose vlastitu kulturu, pokušavajući je spojiti s lokalnom, riječki su književnici drugu kulturu oduvijek nalazili u vlastitom gradu. U europskome kontekstu, u kontekstu kulturne unije koje je Rijeka bila svjesna već prije mnogo stoljeća, nema straha od podjela koje će se temeljiti na nepremostivim različitostima, pa se može omogućiti prostor za stvaranje jedinstva različitih kulturnih aspekata iz kojih će se izvući pouke ne samo iz književnosti, već i iz samoga života. Lijepe, jer su raznolike.

Rijeka je u tom pogledu u prvim redovima jer iz svoje prošlosti nudi primjere tih razmjena koje nisu uvijek idilične, ali su bogate idejama, mislima, kulturama i jezicima, susretima i sukobima. U današnjoj globalizaciji svjedoci smo miješanja kultura i pojam identiteta poprima novo značenje. Danas uporaba društvenih medija stvara nove izazove i, dok smanjuje udaljenost između dviju riječkih književnosti, popravlja tu prekinutu vezu i ponovo vrednuje njezina stoljetna obilježja. Prostor dobiva novu definiciju i dimenziju, kao i identitet. Koji će biti mogući plodovi buduće talijanske književnosti u Rijeci, teško je pretpostaviti, svakako pred rastućim svijetom, globalnim i raznolikim, drukčijim, u kojemu sve predstavlja drugost, riječkome književnom senzibilitetu suđeno je ostati slušati i spremno zabilježiti mobilnu budućnost koja je pred vratima.

Profesorice Gerbaz Giuliano, u knjizi je zastupljen i autor Diego Zandel u čijim se kriminalističkim romanima može pronaći i lik Fijumana.

Gerbaz Giuliano: Diego Zandel je pisac i novinar koji pripada drugoj generaciji prognanih autora, koji su rođeni u obitelji roditelja Fijumana u egzilu nastavili održavati veze s napuštenim gradom, toliko da je Rijeka često postajala predmet njihova književnoga nadahnuća. Zandel je rođen u izbjegličkome kampu u Serviglianu, a odgojila ga je istarska baka Maria Miculian, čakavska govornica, koja je znala vrlo malo talijanskoga. Nakon izbjegličkoga kampa u Serviglianu, pisac je nastavio živjeti u zajednici prognanika u julijsko-dalmatinskome naselju u Rimu, gdje je vrlo brzo stekao prijatelje iz raznih krajeva bivše Jugoslavije.Ta su poznanstva nastala tijekom školskih praznika koje je Zandel kontinuirano provodio u Rijeci u kući bake i djeda po majci. Zato ne čudi da se likovi Fijumana nalaze u njegovim djelima.

Fijumanologija kao znanstvena grana

Profesorice Gerbaz Giuliano, ovo je treća knjiga u kojoj surađujete s fotografom Brunom Bontempom čiji radovi krase naslovnice vaših knjiga?

Gerbaz Giuliano: Mogla bih kazati da umirovljeni novinar La Voce del Popola, Bruno Bontempo, koji je ujedno i vrsni fotograf, jednostavno posjeduje »ono nešto« što njegovim fotografijama podaruje štih fijumanstva i što se vidi u njegovim radovima, te smo zato i odlučile da njegove fotografije krase naslovnice naših knjiga, ponajprije one o fijumanskom dijalektu, a potom i ove vezane za talijansku i fijumansku književnost.

Knjiga je rezultat vašeg dugogodišnjeg rada, istraživanja, prikupljanja arhivske građe. Kako se ono odvijalo i kako ste uspjeli prikupiti minuciozne biografske podatke vezane za neke autore, poput kućnog broja na kojem je rođen i živio pojedini autor prije Drugog svjetskog rata?

Mazzieri-Sanković: Želja nam je bila istražiti i sakupiti te sistematizirati u jednu cjelinu što više podataka, jer je danas nemoguće pronaći iste u jednoj publikaciji. Kao mentorice brojnim studentima talijanistike, shvatile smo da postoji velik interes kod mladih studenata za fijumanske autore, te su tako i oni sami prilikom pisanja završnih i diplomskih radnji koje smo mentorirale krenuli u istraživanje i prikupljanje podataka. Studentima savjetujem da na sve načine prikupe što više podataka, jedan je način tako da koriste intervju. Primjerice, u slučaju nedavno preminulog književnika Maria Schiavata, studentica Lora Stefanović je u svom završnom radu objavila i zaista zanimljiv intervju kroz koji je upoznala autora dok je bio živ. Kasnije smo ga djelomice i objavile u časopisu La battana. Na taj smo način uspjele prikupiti mnogo podataka o autoru i saznati više o njegovom načinu razmišljanja, kao i o njegovoj interpretaciji djela i o načinu pisanja.

U radu smo željele prikupiti i bio-bibliografske podatke koji su služili često kao temelj za filološku interpretaciju djela, ali je to bio ujedno i način kako shvatiti pojedina piščeva rješenja, njegova razmišljanja i stavove. U knjizi svakom većem autoru pristupamo polazeći od biografije, pa se tek nakon toga osvrćemo na njegovu produkciju analizirajući najznačajnija djela. Rijeka je iznimno bogata arhivskom građom i puno je toga još za otkriti, tako da se nadam da će ova knjiga biti motivacija budućim generacijama da krenu istraživati i otkriju brojne do sada nepoznate detalje iz povijesti Rijeke.
Talijanska književnost u Rijeci nastavlja stvarati značajne tekstove i rađati autore koji ne bi trebali biti smješteni u provincijsko poglavlje pogranične književnosti, već u ono talijanske nacionalne književnosti koja se od samih početaka mogla hvaliti relevantnom regionalnom raznolikošću.

Profesorice Gerbaz Giuliano, za kraj nam recite može li se govoriti o fijumanologiji kao o posebnoj znanstvenoj grani ?

Gerbaz Giuliano: Završno poglavlje naše knjige nosi naslov »Kritički doprinosi fijumanologiji«. Želja nam je bila da se prisjetimo svih onih znanstvenika koji su se bavili fijumanskom književnošću i općenito kulturom. Pored autora koji djeluju na polju književne kritike i koji se općenito bave riječkim područjem, tu su i mnogi intelektualci koji se bave povijesnim i kulturološkim istraživanjima te raspravama o raznovrsnim tematskim cjelinama. Među njima je potrebno istaknuti i one koji su, na znanstvenim skupovima, okruglim stolovima, susretima i kroz istraživanja, pridonijeli poznavanju gradske baštine. U biti se u knjizi priznaje znanstveni status samoj disciplini, i dakako da se može govoriti o fijumanologiji kao posebnoj znanstvenoj grani.