Pravo osvježenje na zagrebačkoj kazališnoj sceni monodrama je »Final Act – Posljednji čin« autorice i glumice Lucije Barišić. Ako tkogod ima potrebu raščistiti neke stvari sa sobom, a pritom se dobro nasmijati, emotivniji među nama pustiti i suzu, onda neka prati ZeKaeM-ov raspored i zaputi se na neku od narednih izvedbi.

Drugačija je to predstava u kojoj Barišić pred nas razastrijeva svoje unutarnje svjetove posve iskreno, poletno i rasterećeno, premda je riječ o nimalo lakim sadržajnim osnovama. Kao što joj i ime sugerira, na stvaranje monodrame »Final Act« Barišić je potaknuo gubitak roditelja, napose majke, a kroz svoj nas teatar autorica podsjeća da svi plešemo danse macabre, što i dalje nije razlog da nam u tom mrtvačkom plesu lica budu jalova.

Kako biste definirali smrt?

– Smrt je svakodnevica, nešto što je prirodno i normalno. Dok mi, sada, razgovaramo, starimo i približavamo se. Ne gledam je samo kao na posljednji čin kojim je okončan život, već na smrt gledam i kao na priliku za izražavanje. Ako shvaćam smrt i suočavam se s prolaznošću, mogu doživljavati puninu života i svijeta. To je moja percepcija te pojave koja se, odlaskom mojih roditelja, utisnula u moje biće.

Je li umjetničko obrađivanje te teme bilo životno suočavanje s njom, na razini samoiscjeljenja ili je svojevrsni nastavak odnosa s vašim roditeljima?

– Prije svega nastavak. To je neki prostor u kojem sam ostala sa svojom majkom, ali smo drugačije postavile odnose. Tu je, naravno, i tata. Mama je preminula 2019., tata puno ranije, a predstava je izašla 2022.

Nije mi, idejno, bilo da idem raditi predstavu da bih oplakala majku, ili da se putem kazališnog čina izliječim, već se moje suočavanje s boli i tugom događalo kroz vrijeme i kroz samu terapiju, odnosno psihodramaterapiju.

Idem i išla sam na terapiju i za vrijeme bolesti majke, i nakon što je preminula, i educiram se za psihodramaterapeutkinju. Kazališni čin bio je, putem smrti, suočavanje sa samim životom. Nisam, s pozicije čovjeka, ali i glumice, imala izbora. To me zaokupljalo, htjela sam to obraditi, ali kroz humor i smijeh, kroz neminovnost koju sam željela gledati s pozitivne točke gledišta i gluma me, tako, vratila životu.

Foto: Davor Kovačević

Trening psihodramom

Biste li život nazvali šalom?

– Ne znam je li šala, ali bitno je smijati mu se, ali i sebi samom. To je znak da nismo fiksirani na probleme.

Još je Miladin Šobić zapjevao da je »štos životu razbiti nos«.

– Tako je. To je zdravo! Najkompleksnije je doći do jednostavnosti. Neki put Svemir ima više smisla za humor, a neki put manje, no mi moramo biti čvrsti, odnosno fleksibilni.

Ako nas trbuh boli, otići ćemo liječniku, ali ako se osjećamo loše, nećemo potražiti pomoć. Psihičko zdravlje nije opće mjesto u našem društvu, a k tomu je još i stigmatizirano.

– Smiješno mi je da u 21. stoljeću uopće moram izreći sljedeću rečenicu, ali ipak hoću – psihičko zdravlje je važno, ako ne i važnije od tjelesnog. To bi trebalo biti, kako ste rekli, opće mjesto, ali nije. 2008. sam se prvi put susrela sa psihodramom.

Bila sam dio umjetničke rezidencije Tomija Janežiča i jedan od voditelja, unutar programa, bio je i Vlado Milošević, psihodramaterapeut.

Tada me je mučilo to što mi je tata otišao, a nisam ga zagrlila posljednji put, nisam se oprostila, nisam znala da će otići i osjećala sam krivnju i nisam se s njome znala nositi. Upoznala sam tada psihodramu i zaljubila se u nju.

Riječ je o terapijskoj, ali akcionoj metodi koja djeluje u prostoru i naše unutrašnje svjetove postavlja van; »inner world outside«. Ima nezgodno ime, jer psiha i drama umiju biti i sinonimi (smijeh), zvuči neprivlačno i zapravo je sve osim onoga što sam naziv predstavlja.

Ona imanentno stavlja na stol, grupna je to metoda koja daje brze rezultate. Jacob Levy Moreno, utemeljitelj, bio je psihijatar i psiholog i shvatio je moć kazališta i moć uloge ili uloga koje igramo, odnosno živimo ili ne živimo dovoljno u svom životu, i u tom smislu je, i od teatra, napravio ordinaciju.

U psihoterapiju uveo je smijeh i sveprisutnost katarze. Moreno je rekao da zdravlje čovjeka ovisi o fleksibilnosti i širini uloga koje može nositi. Bez obzira na to kakvim se poslom bavio, čovjek u sebi nosi obilni kreativni potencijal, a psihodrama otvara vrata tom potencijalu, podiže razinu spontanosti i razigranosti ne bi li, kroz te alate, mijenjala paradigme našeg ponašanja naspram loših životnih situacija, uvjetno rečeno.

Uvijek je pitanje kako od p(r)o(bl)ema napraviti poemu. Zdraviji pojedinci čine zdravije društvo, stoga je sramotno da su emocije tabu tema. Treba ići za tim zecom u rupu, istražiti je i izaći van.

Trebamo otići u svoj mrak i istražiti ga, ta ni ljubav ne možemo spoznati bez boli. Psihomonodrama čovjeku proširuje kapacitete za nošenje s neugodnim situacijama u životu. To ne znači da se ja danas bez imalo muke susrećem s neugodom života. Dapače, susreti s neugodom i danas su mi neugodni, haha.

Ali teme, koje su me kočile kroz život i bile, za me, paralizirajuće sam kroz terapiju proradila, pa mi više nisu kočnice i manje se sramim govoriti o bilo čemu, pa i o njima. Lakše mi je, ugrubo rečeno, skinuti gaće (smijeh).

Lakše se samoreguliram, ne preplavljuju me emocije, prepoznajem bolje stvari. Život se i dalje događa, a ti ga, recimo to tako, puno lakše voziš, jer svjesnije upravljaš volanom i znaš gdje, kako, kamo, kuda… Psihodrama me istrenirala i trenira i dalje za fleksibilnost, spontanost, a time i veću sposobnost kreativnog rješavanja prepreka i izazova na putu.

Foto: Davor Kovačević

Spužva djetinjstva

Često ne shvaćamo da nam se u djetinjstvu događaju trenuci koji nas obilježavaju za čitav život i koji se manifestiraju i u poznoj životnoj dobi. U tom smislu, vaš obračun s djetinjstvom i odrastanjem u »Final act-u«, liječi i publiku, tjerajući nas da se i sami podsjetimo nekih stvari koje su nas obilježile, a s kojima se nismo imali hrabrosti susresti. Sredina je ta koja je deformativna. Crpite, vidljivo je, inspiraciju iz djetinjstva?

– Sve što sam do sad radila povezivala sam sa sobom, a ako djela povezujem sa sobom, povezujem ih i s djetinjstvom jer je ono korijen našeg bića. Kreativni čin uvijek polazi iz osobne priče, pitanje je samo adresiranja. Jednom prilikom sam čula kako je prva institucija s kojom smo se u životu susreli zapravo obitelj.

Nikada ne promatraš obitelj kao instituciju, ali tvoj odnos sa sistemom i drugim grupama uvelike ovisi o tom odnosu s obitelji, odnosno prvom institucijom s kojom si srastao.

Djetinjstvo je spužva u koju smo upili svašta i koja kasnije, kroz život, konstantno to »svašta«, odnosno dobro i loše, i cijedi. Ono se ponavlja u nama kroz sjećanja, osjetila i slike i imamo, kroz terapiju, mogućnost putovanja kroz vrijeme s metlom kako bismo pomeli i uredili taj suludi prostor podsvijesti. Ako smo u nekom trenutku, u djetinjstvu, bili preplašeni, samotni i u boli, danas imamo mogućnost vratiti se i utješiti to ranjeno dijete. To zvuči apstraktno, ali je moguće i nužno. Ako postoji nešto što nas tišti i boli i neprepoznato je, tek kada to isto zbrineš, možeš ići korak dalje.

Škola i Lucija nisu bili baš najbolji prijatelji?

– Nikako (smijeh). Oduvijek mi je bilo ogavno ocjenjivanje i tipiziranje djece, pa je tako jedno dijete odlično, drugo dobro, treće nedovoljno. Nedovoljno dijete? Dok se takav pristup ne promijeni, nećemo dalje. To obilježavanje je svojevrsno gradiranje od ranog djetinjstva koje nas određuje u kasnijem funkcioniranju u društvu.

Sustav, kao takav, ne podržava kreativne i otvorene individualce. Sa školom se nikada nisam našla, iako sam oduvijek imala ogromnu znatiželju i potrebu za učenjem.

Ne samo da se niste našli, već kontekst osnovne škole nazivate i hororičnim.

– Učitelj, koji je bio horor svih horora i samo bih njemu mogla posvetiti predstavu, je mojoj mami znao reći – u njoj ima previše života. Zamislite tu rečenicu!

Hvala Bogu, u kasnijim se razredima našla jedna profesorica hrvatskog jezika koja je pokrenula dramsku i tada sam čula misao koja će me obilježiti za čitav život: ,,Ovdje nema neću, ne mogu i ne želim.« Gluma je tada postala prostor u kojem ja otkrivam sebe, u kojem me netko na nešto izaziva i u kojem ja izazivam publiku i igram se s njom. Igra – najvažnija riječ u mom životu, a teritorij mašte i neograničenosti, katarze i spontanosti, to je ono što je mene uvuklo u dramsku umjetnost, a kasnije i u psihodramu.

Foto: Davor Kovačević

Anđeli i vitezovi

Monodrama se meni, kao gledatelju, čini kao najzahtjevnija forma jer jedna osoba priča priču i drži pozornost publike. Zašto vam se toliko sviđa ta dramska struktura? Kako ste rasli u tom, specifičnom žanru?

– Hm, ne bih rekla da je najteža, kada se gleda iz svih kutova gledišta. Mislim da je najlakša. Naime, volim i ekipni i solo sport, a monodrama mi se dogodila skoro pa iz frustracije. Nikako se nisam mogla načekati drugih ljudi, a htjela sam raditi i otišla sam u to sama. Ako zaribam – sama sam zaribala. Monodrama je moj pješčanik u kojem se volim igrati, što ne znači da ne volim rukometno igralište (smijeh). Jednako uživam i u jednom i u drugom.

Iako pred gledateljima jedina gradite dvorac, nacrt za isti ste ipak osmišljavali s timom.

– To su moji anđeli i vitezovi, haha. Prije svega tu su izvanredni glazbenici Luka Žužić i Tomi Novak te važne osobe u mom životu i fenomenalni umjetnici koji su u ovom procesu bili moji kreativni suradnici Adriana Josipović, Petra Veber, Mala Kline, Damir Klemenić… To su ljudi koji su, na ‘Final act-u’, bili moji glasovi i sugovornici. Ova predstava je nastajala s velikom pomoći mojih prijatelja. Ne postojim bez drugih, a ni moja predstava ne postoji bez drugih.

Samostalnim umjetnicima uvijek je problem prostor, a vama se tu javio ZeKaeM i čini mi se kao da ste njihova gojenka.

– Presretna sam što mi je ravnateljica Snježana Abramović otvorila vrata i mogućnost, pogotovo jer sam u ZeKaeM-u odrastala i otkrivala čari glume. I sama se često pitam – kako se to sve izdogađalo i čime sam to zaslužila? Kolege su me podržale, a ravnateljica Abramović mi je dala priliku. Zahvalna sam da sam tu, u ZeKaeM-u, i to mi je iznimno velika podrška, s obzirom na to da sam nezavisna. Moram spomenuti i ZeKaEm-ovu PR-ovku Danicu Juričić Spasović koja mi je puno pomogla da se moj glas čuje dalje i šire. »Final act« se rađao uz suludo veliku muku, ali i sreću i uz pomoć drugih ljudi.

Foto: Davor Kovačević

Glazba i letenje

Koji su planovi za ostatak godine?

– Želja mi je da »Final act« ode na gostovanja i festivale. Već imamo neke pozive, u dogovorima smo za ostale, pa ćemo vidjeti. Raduje me što će se uskoro održati hrvatska premijera debitantskog filma Filipa Herakovića »Pelikan« u kojem igram. Ispisujem novu monodramu, sanjam nove produkcije, vraćam se radionicama za glas i tijelo koje vodim, kao i vođenju terapijskih grupa.

Glazba me boli jer ima veliku važnost u mom životu, ali se njome premalo bavim, tako da se nadam i na tom polju otvoriti prostor igre, Sonja Leboš me pozvala da sudjelujem u srpnju na festivalu Perforacije u sklopu projekta »Opera Commerziale«.

Žudim za nekom ansambl predstavom, a i to bi se uskoro moglo dogoditi, ali ne smijem još ništa o tome pričati. Ne bih voljela da me se gleda isključivo kao autoricu i solo igračicu, pa ću na tome nastojati poraditi u narednom periodu.

Kada biste imali mogućnost biranja između mogućnosti letenja i nevidljivosti, što biste izabrali?

– Letenje, zbog visine i perspektive. Nevidljivost mi nikada nije polazila za rukom, koliko god se trudila (smijeh). Vjerojatno bih se, i da sam duh, smijala i ubacivala u razgovore. Stišavajući se, ispadala sam često i glasnija i uočljivija jer tišina nekad grmi glasnije od glasa.

Što Lucija želi biti kada odraste?

– Svakom godinom još zaigranija, spontanija, kreativnija, fleksibilnija, autentičnija i svoja, sa što većim i boljim smislom za humor. I zdrava. O da… vitalna i zdrava do dugo u starost. Ne uzimam zdravlje više zdravo za gotovo, nimalo, koliko god to zvučalo kao floskula. No najviše od svega želim dijeliti smijeh, galamu i tišinu ugode za velikim stolom i na raznim kreativnim igralištima s dragim ljudima i u što većem broju skup na kup.