Legendarni autor Zagrebačke škole crtanog filma, ilustrator i autor “Zagija” Nedeljko Dragić, nakon gotovo 30 godina egzila u Muenchenu, opet stvara u Zagrebu te nakon objavljene knjige i reizdanja zbirke karikatura priprema zbirku aforizama.

Na nedavnom predstavljanju njegovih “Minhenskih dnevnika” istaknuto je da se Dragić u Muenchenu nije osjećao kao balkanski barbarin u staklarskoj radnji, svaki prikaz minhenskog života, unatoč kritici, bilježio je s nekom toplinom, dobrohotnošću, ali i često prisutnom erotikom.

Ta dvojezična knjiga s oko dvije stotine izvanredno detaljiziranih crteža svojevrsni je umjetnički zapis, simbolički prikaz vremena i egzila u kojem je ovaj iznimno uspješni zagrebački umjetnik (rođen 1936.) morao biti i to, kako je istaknuto, svojim izborom prije rata 1991.

Komunist i član Američke filmske akademije

“Instinkt mi je tada govorio da treba otići jer će biti rata i krvi do koljena”, ističe Dragić koji u intervjuima naglašava da je hrvatski državljanin srpskog porijekla kojem je obitelj iz okolice Slavonskog Broda stradala u Drugom svjetskom ratu, iskreni komunist, ali i humorist te čovjek koji prezire svaku vlast, a ipak je lojalni građanin.

“Početkom devedesetih politika se pretvorila u mržnju, a u mržnji ljudi nisu normalni. Čovjek je normalan samo kada je sam sa sobom. U Munchenu sam našao ono što sam cijeli život sanjao: mir, slobodu, red, tišinu, dobro plaćen rad i ljude koji ne bulje i ne petljaju se u tvoj život”, ističe Dragić. Dodaje i da vratio jer je Hrvatska odredila njegovu sudbinu, u starosti nema previše izbora, ali u nadi da će u Hrvatskoj nakon ulaska u EU naći dio nove Europe.

Dragić, renomirani predstavnik Zagrebačke škole crtanog filma, kultnog strip junaka Tupko, crtanog filma “Tup- tup” 1973. nominiranog za Oscara, ali i filma “Idu dani” ne krije i da je bio iskreni komunist, ali i član Centralnog komiteta.

“Nikada nisam miješao svoj umjetnički rad s političkim. Uvijek sam bio na strani malog, siromašnog i nemoćnog čovjeka, kakav sam i ja sam. Dokaz je moj film ‘Idu dani’ koji je najžešća kritika, ne samo socijalizma. Zbog njega nikada nisam imao problema, što mi na projekciji toga filma u Hollywoodu nitko nije vjerovao ” ističe Dragić. I to, iako im je na početku projekcije naglasio, da je član Komunističke partije Jugoslavije i da iz te perspektive ocjenjuju njegov rad.

“Možda smo mi komunisti služili da svima bude jasno da je ostavštini McCarthyja (američkog senatora – progonitelja komunista) odzvonilo”, ističe Dragić koji je, kao nositelj iskaznice komunističke partije, kasnije postao i član Američke filmske akademije.

Zagi za Univerzijadu bez ‘U’

No, u nizu kompliciranih životnih izazova treba razumjeti i njegov angažman oko “Zagija”, maskote za zagrebačku Univerzijadu 1987. koju je trebalo krasiti slovo U, ali zbog vlastima “neugodnih” političkih konotacija bilo je istaknuto slovo Y.

“Imao je i U i Y (YU), a znate zbog čega? Da se ostrašćeni nacionalisti i s hrvatske i one druge strane imaju zbog čega svađati” ističe u šali Dragić. Dodaje i kako ni u čemu nije imao utjecaja osim u likovnom rješenju Zagija. Njegov zadatak bio je, ističe, jednostavan – napraviti simpatičnu i pozitivnu figuru, koja zrači optimizmom i dobrodušnošću, crtani karakter naše sredine sa svim pozitivnim odlikama koje posjedujemo.

“Stare priče o U ili Y kao YU bile su već dosadne pa sam jednom predložio da ta dva slova izbacimo iz srpsko – hrvatske abecede”, ističe Dragić odbacujući nacionalizam, ali i pretjerani patriotizam.

“Krvna zrnca broje besposlene fukare, stojim i stajat ću iza te izjave. I usudim se kritizirati sve ‘patriote’ koji na taj način misle zaštititi hrvatsku domovinu. Poručujem svim mladima – čuvajte se svih onih Hrvatina kojima su prsa plava od busanja u njih u ime Hrvatske. Za otrežnjenje predlažem Hrvatinama da svim hrvatskim velikanima iz prošlosti prebroje ostala krvna zrnca, a ne samo srpska pa će možda brže doći normalnijoj pameti”, ističe Dragić. Dodaje i kako je pretjerani patriotizam laž koja producira ljudsku nesreću.

“Pravi patriot je onaj koji kritizira svoju domovinu. Umjetnost je univerzalna ljudska djelatnost. Za nju ne postoje granice. Umjetnost je kao i snovi – bestjelesna i bezvremenska, a život je ustvari san. A vrijeme je jedina najprirodnija i najpravednija pojava. Nezaustavljivo teče, kao što reče Srbin, habsburška generalčina i hrvatski pjesnik Preradović: … na tom svijetu samo mijena stalna jest! To bi trebao biti glavni predmet u školi, a ne vjeronauk”, zaključuje.

I Zagi je žrtva vremena

No, tako je i s Zagijem – i on je žrtva vremena – najprirodnije i najpravednije pojave. “Ako mislite na protok vremena, pronađite crtež koji sam nacrtao za izložbu u Tehničkom muzeju za 30 godina Univerzijade, a koju je 2017. organizirao Igor Novaković. Na tom crtežu Zagi je stariji za četrdesetak godina i ima dva sina blizanca. Jedan je zaluđen zapadnim utjecajem, a drugi je ostao Zagorac”.

Prolaznost vremena dokazuje i reizdanje njegove kultne zbirke karikatura “Leksikon za nepismene” objavljeno ovog mjeseca u izdanju Vedisa.

“Leksikon za nepismene objavljen 1966. je mladenački, ambiciozni, a i nadobudni pokušaj da nepismene kroz humor, samo slikom i linijom pokušam zainteresirati za riječi kojih je pun zrak, a oni ih ne razumiju. Nisu ih razumjeli ni mnogi pismeni, ali su ih, što je obično kod neznalica, zloupotrebljavali. Ništa novo, osim novog političkog sistema. Nažalost, ljudi su isti”, zaključuje Dragić dodajući da je došlo pravo vrijeme da se “Leksikon za nepismene” ponovno tiska.

Knjigu aforizama, prema svemu sudeći, još ćemo malo pričekati

“Crtanje je sporo, a meni je žao da mnoge moje misli, koje smatram da su zanimljive i poticajne, želim zabilježiti, ali i olakšati ogorčenost u duši s našom današnjom stvarnošću koja je bolesnija i od stvarnosti moje mladosti. To što pišem i radim nazvao sam Nenacrtane karikature”, rekao je Dragić otkrivši nekoliko svojih aforizama, od kojih izdvajamo jedan.

“Možda je naša zemlja najljepša na svijetu, ali zagađena je lošim ljudima”.

Miroslav Edvin Habek / Hina