ZAGREB – Pročita nekad čovjek nešto, i to mu ne da mira. Svečani su ti trenuci, jer ako (je) papir trpi(o) svašta, kako li je tek u ovo digitalno doba, kada je pisaca više nego čitatelja pa se do dobroga teksta mukom treba probiti. A ovako kaže tekst koji ovom čitatelju nije dao mira: »Na broju 13 profesorica klavira živi s lutkom muškarca kojeg ponekad svečano odijeva. Namjesti ga uz prozor pa tako provedu poslijepodne.

Kada prolazi pod njihovim prozorom, tramvaj našu ulicu zakopčava kao zip, primiče joj fasade. Putnici ih onda gledaju i oni gledaju njih. To je iskrena znatiželja, ograđena staklom; vidi, tu sam. Već sljedeći trenutak na redu je nova stanica.

Nakon što tramvaj prođe ulica se raširi, a pruga bljesne na suncu.«

Ovaj tramvaj koji ulicu zakopčava kao zip pa joj primiče fasade na ogled putnicima svečanost je jezične preoblike stvarnosti, pobjeda ljudskog duha nad entropijom života i smisao postojanja čovjeka u jeziku. U jeziku ne kao mjestu za fizičko preživljavanje, već kao mjestu emanacije čovjekove esencije: mijenjatelja svoje okoline, svjetotvornog demijurga. Kraće i manje zakučasto: ovo je jedna od najljepših rečenica suvremene hrvatske književnosti.

Autsajder književne scene

Ali ne treba biti isključiv; cijela je ova mikropriča, do zadnje riječi i detalja, usudit ćemo se reći, savršena, čak i s jednom malom gramatičkom pogreškom, koja tako fino upućuje na bit teksta. Naime lutka muškarca, tehnički neživa, imala bi biti postavljena u ovu, ili ovakvu, rečenicu: »Na broju 13 profesorica klavira živi s lutkom muškarca koju ponekad svečano odijeva.« Ali to bi bilo pogrešno, jer lutka toga muškarca itekako je živa, barem za onu profesoricu klavira, pa postaje muškarac, živi muškarac, uz pripadajuću mu zamjenicu za živo. A živ je taj muškarac i za nas, jednako kao što je živa i ta »iskrena znatiželja, ograđena staklom; vidi, tu sam.« I doista, vidi, tu je.

Neće autoru ove mikropriče možda biti drage ove kvalifikacije, jer u sebi nose i veliku odgovornost, a poznajući njegovu skromnost, pa i nesigurnost u svoj vlastiti književni izričaj, mogle bi mu predstavljati i opterećenje. Ali kada stojimo pred književnošću, ništa drugo gotovo da i nije važno; nismo ovdje da bismo mislili o autorovu psihosocijalnom stanju, pa neka se nauči braniti od pohvala.

Ivan Jozić, a o tom autoru je riječ, potpuni je autsajder domaće nam književne scene. Autsajder na način da ni obrazovanjem ni društvenim interakcijama, a – ne manje važno, ali ni presudno – svojim tekstovima, ne pripada domaćem književnom životu. Ili je tako bilo do njegova prvog (i zasad jedinog oknjiženja), zbirke priča »Muška svinja«.

Ovom je čitatelju Jozić upao u radar kao štićenik Romana Simića, prije knjige, a ako Roman stoji iza nekog kratkopričaša, onda taj ne može biti nezanimljiv. Tako i bi, a nakon objavljene zbirke bilo je jasno da ima sape i za više od jednog do dvaju dobrih tekstova, koji bi se mogli podvući i pod sretnu slučajnost. Njegovo pisanje, iz rečene zbirke priča u izdanju Frakture, kako se ono kaže, dobrodošli je odmak od uobičajenih toposa i prosedea hrvatske kratke proze. Drugačiji su to tekstovi, doista, impostacijom, pristupom, načinom promatranja detalja, fokusom na (ne)bitno, pomaknutim ethosom… Priče su to koje vas mogu i iznervirati, ali koje će vam se uvući pod kožu, a da ponekad i nećete znati zašto.

Muška svinja

No valja reći da je »Muška svinja« objavljena u ožujku 2016. godine, a eto nas već u travnju 2020., pune četiri godine nakon toga događaja, kada će vas Google, prije nego na neku književnu poveznicu, odvesti na rečenice tipa: »Ivan Jozić (…) govori o trendovima u bankarstvu, novoj kampanji i radu u banci.« Ali internet je vrag, pa će vas, ako ste malo uporniji, odvesti ipak i do Jozićevih mikropriča. I tu počinje ova naša priča, jer smo se nakon inicijalnog oduševljenja obratili autoru s pitanjem o čemu je tu riječ i saznali štošta.

Ove mikropriče dio su zanimljivog kolaboracijskog projekta Ivana Jozića i ilustratorice Vide Meić pod radnim naslovom »Atlasi«, u kojem se tekstovi kraće, hibridne forme, na razmeđi proze, poezije i mikroeseja, spajaju s ilustracijama. Knjiga je pri samom kraju koncipiranja, no naravno, pitanje njena izdavanja uvelike ovisi o puno faktora na koje autori trenutačno ne mogu utjecati. Nas to, naravno, ne priječi da projekt predstavimo, pa tako možda malo i ubrzamo cijeli taj proces.

Crtice pisane na mobitelu

S obzirom na to da smo mi iz ponuđenih tekstova zaključili da je riječ o zapisima u kojima pojedini od navedenih segmenata – prozni, poetski ili mikroesejistički – ponekad prevlada, upitali smo autora kako ih on vidi i kako je do njih došao. Jozić kaže da su to crtice pisane na mobitelu, s kojima dugo nije imao plan što napraviti, budući da je radio na romanu, što je još jedna vijest koja nas veseli.

– U pisanju si za gušt zadajem neke male izazove, kao treninge. Ovaj je služio kao predah od romana, a bio je da zapisi ne smiju biti dulji od jednog ekrana mobitela, što se ispostavilo kao težak zadatak nakon petnaestog teksta. I u tih nekoliko rečenica moraju sadržavati, ili barem nagovijestiti, elemente kratke priče. I eto, dvije godine kasnije imao sam baš zanimljivu hrpicu tih zapisa, koje je na okupu držala ideja da budu kratki, stilski popeglani i zaokruženi. Onda sam stavio roman na čekanje i odlučio isfurati knjigu mikropriča. Otprilike u to vrijeme upoznao sam Vidu – kaže Jozić, dodajući da su onda knjigu njih dvoje zajedno zamislili kao koautorski projekt.

Ideja im je, dakle, bila odmaknuti se što je moguće više od klasičnog ilustratorskog »uljepšavanja teksta«, odnosno željeli su napraviti nešto što je na granici dviju umjetnosti; po njima bi idealno bilo da uspješno egzistira kao prijelom knjige i kao grafika na zidu.

– Zbirku smo podijelili u četiri ciklusa, koji ugrubo govore o ljubavi, obitelji i putovanjima – egzotičnim, a i onim intimnim i svakodnevnim putovanjima u nas same. Što se tekstova tiče, kratke priče je teško pisati, što knjiga odmiče sve teže i teže, a ipak imaš osjećaj da ih pišeš stalno: u liftu, dok čekaš ženu da se spremi za izlazak, u redu na blagajni… I naravno najviše na putovanjima, izmješten od zagrebačkog života, energije, stresa – kaže Jozić.

Likovni elementi i tekst

Što o svemu kaže ilustratorica? Upitali smo je koliko se oslanjala na tekst, a koliko je njen rad autonoman, pa nam je odgovorila da joj je potreban kratak pogled unazad.
– Nikad dosad se nisam naslanjala na tekstove, pjesme, knjige, niti pretjerano obrazlagala i razmatrala što me sve inspirira i na temelju čega nastaju moje grafike. Nakon prvog razgovora s Jozićem nisam imala jasan plan kako ćemo to izvesti, no pročitavši Jozićeve priče, automatski sam počela spajati neke moje mrlje s pričama. Na temelju čega? Ne znam točno. Vjerojatno na temelju osjećaja koji ostaje nakon pročitanog. Čitajući, stvarala sam nove mrlje…

Posebne napore uložila sam prilikom spajanja mrlja i teksta, stvaranja novih kompozicija koje čine likovni elementi i tekst, posebnu pažnju obraćajući na njihov odnos – kaže Meić, smatrajući da su i tekstovi i mrlje autonomni, da ih se može gledati i doživjeti zasebno, ali da zajedno donose još više osjećaja, impresija.

– S druge strane, s oprezom sam doživljavala sugestivnost; upravo je to glavna razlika od klasičnih ilustracija. Pokušali smo ne ograničiti doživljaj čitatelja pratećim vizualnim prikazima, nego pojačati osjećaj pročitanog/doživljenog. Da oko nakon pročitanog teksta ne bi jurilo dalje, ono može zastati, bilo na nekoj liniji, mrlji, točci, praznini te omogućiti čitaču promišljanje ili samo pauzu – kaže Meić, a mi upućujemo i na to da ta praznina o kojoj govori ponekad doista i jest praznina, kao u »Tri slike s prozora«, postavljena tamo zato što, kako kaže Jozić, »i ta je bjelina potrebna…«
Pitamo Meić i kako je došlo do njene suradnje s Jozićem pa nam odgovara da su se upoznali u okviru jedne poslovne priče, na jednom umjetničkom projektu, no potpuno nevezanom za njihovo umjetničko stvaralaštvo.

– Tek kasnije smo guglali jedan drugog i vidjeli tko se čime bavi. Sve zasluge za suradnju i inicijativu pripadaju Joziću. Suradnja je bila ispunjena i potpunim ushitima veselja, ali i potpunoj suprotnosti u slučajevima kada nije išlo – iskreno govori Meić, zaključujući i da je večer prije razornog zagrebačkog potresa knjiga napokon dobila početak i kraj te se počeo nazirati njen finalni izgled.
A po pitanju toga finalnog izgleda vratimo se malo tekstovima pa priupitajmo autora koliko će u njima biti i ove stvarnosti, koju i kakvu nikada do sada nismo živjeli. Jozić je pritom svjestan da su neki događaji iz stvarnog života previše nevjerojatni da bi ih se i pokušalo staviti na papir.

Potres u Zagrebu

– Što reći o situaciji u gradu u kojem unutar nekoliko dana imamo virus, karantenu pa razorni potres? Loše je. Statičari, građevinci, arhitekti koji obilaze oštećene zgrade govore isto: Zagreb je stradao puno više nego što ljudi misle, više nego se na prvu vidi i više nego što se u medijima o tome govori. Osjetljiv sam na tu temu, iako me potres srećom nije okrznuo. Jako volim Donji grad, a sada je izgledno da smo dio tog grada izgubili. Ovo je naravno i prilika za naše arhitekte i urbaniste, prilika za novo promišljanje starih blokova prilikom sanacije i pokoju hrabru interpolaciju. No nekako se bojim da će se ići na dobro staro političko krpanje problema: popraviti krovove, ofarbati fasade, pa sljedećih sto godina molit boga da se slično ne ponovi – govori Jozić, no mi ga odmah pomičemo na drugi kraj, na poeziju u njegovim tekstovima, koja transcendira ovu stvarnost.

– Mogućnost poezije tražim unutar teksta, u ritmu na razini rečenice, često i na razini nekoliko riječi. To je pokušaj slikanja pamtljive slike, minijatura koja čitatelju ostavlja kratki osjećaj zadovoljstva, kao osmijeh lijepe djevojke, ili povrat poreza – točno govori Jozić.

No od te poezije do finalnog produkta, knjige kojom će se moći ponositi, još je dug put. Ipak, taj ga put, kaže, veseli; to posebno posvećivanje odabiru papira, boja, tiska, uveza…
S obzirom na to da ga dugo nije bilo na književnoj sceni, moramo ga o tome pitati, kao i kako sada doživljava pisanje. Furiozni početak donio mu je niz afirmativnih kritika, nastupe na festivalima, intervjue, a onda je uslijedila pauza…

– Pisanje i dalje doživljavam kao veselje, pa iako pišem teško i sporo, doslovno uvijek kada pišem – iskreno sam sretan. To je mentalni trening, putovanje u druge svjetove, shvaćanje (i prihvaćanje!) drugačijeg i različitog. Promišljanje o tekstu, a vjerujem da je slično primjenjivo u svim umjetnostima, vodi te toliko duboko u pokušaju da shvatiš život, osjećaje, druge ljude i sebe, da kada izroniš moraš biti malo bolji. Nema šanse da si nakon tog zarona isti – kaže Jozić, a mi zločesto inzistiramo na najtežem pitanju: je li prema pisanju opušten ili je u grču pritiska da nešto mora, pa se onda probudi u svijetu u kojem već dugo ništa od tog što je morao nije napravio?

– Pokušavam ne biti u grču, i da ste me ovo pitali prije izlaska prve knjige, rekao bih »ma koji grč,« ali da, stvarno postoji razlika. S prvom knjigom izlaziš u svom tempu, kada si spreman, kada potpuno vjeruješ u to. Pogotovo ako nisi dio scene, nitko i ne zna da postojiš, da tamo negdje nešto kuckaš. Za sve nakon postoji to jedno iščekivanje, glasnije ili tiše, koje dolazi od okoline, a prije svega od pisca samog. Svi mi to čujemo. Onaj tko potpuno ogluši o taj zov, prestaje biti pisac – zaključuje Jozić.