Dr. sc. Teodora Shek Brnardić viša je znanstvena suradnica na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Područje njena rada dominantno je razdoblje prosvjetiteljstva, no bavi se i poviješću kulturne historije, a u recentno vrijeme bila je koordinatorica na europskom projektu COURAGE – Kulturna opozicija: razumijevanje kulturne baštine neslaganja u bivšim socijalističkim državama (2016. – 2019.). Prošloga je tjedna na riječkom Filozofskom fakultetu održala plenarno izlaganje o kulturnoj historiji, na šestom Kongresu hrvatskih povjesničara, najvećem do sad s više od 300 izlagača, pa tim povodom razgovaramo o navedenom konceptu, idejama prosvjetiteljstva i postmodernizma, ali i razdoblju »druge« Jugoslavije. Krenuli smo sa zadnje spomenutim razdobljem 1945. – 1991. i koliko je danas moguće pristupiti tom dijelu povijesti po Tacitovoj »sine ira et studio« – bez pristranosti i mržnje.

Tumačenje prošlosti

– Taj period se dosta istražuje, pa i nekoliko kolega s Hrvatskog instituta za povijest, na primjer od mlađih dr. sc. Josip Mihaljević, dr. sc. Lidija Bencetić i drugi, izričito se bave tim razdobljem na koje mnogi imaju živa sjećanja te polažu pravo na svoje tumačenje prošlosti. Zato se dešava da tu postoje izrazite podjele, premda se radi o zajedničkoj baštini, o kontinuitetu našega identiteta. Pa i mi smo u sklopu projekta o kulturnoj opoziciji i kulturi neslaganja u socijalističkim državama, koji je bio europski projekt i na kojem su iz svoje perspektive za svoje države radili i kolege iz drugih europskih zemalja sa socijalističkim nasljeđem, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, dobili dosta žestokih reakcija.

Na primjer, na našu izložbu »Arheologija otpora: otkrivanje zbirki kulturne opozicije u socijalističkoj Hrvatskoj«, gdje smo htjeli jednostavno antropološki pokazati te kulturne zbirke, što su govorili hrvatski disidenti, o podizanju svijesti o hrvatskom nacionalnom pitanju, ali i drugim aspektima samoupravne cenzure poput zabrane časopisa Praxis, kritike načina na koji se »omladinci« zabavljaju, Novog vala, feminizma… Htjeli smo se emocionalno distancirati i izložiti zbirke kao portrete vremena, bez velike interpretacije, samo uz nužnu kontekstualizaciju, da povijesni predmeti i izvori sami pričaju svoju priču. No, kako sam rekla, i takav način je bio napadan jer se različite strane nisu smjele miješati.

Koliko je teško istraživati taj period, u smislu dostupnosti arhivske građe, ali i spomenute polarizacije?

– Arhivska građa je dostupna, može se ući u svaki dosje, pogledati što vas zanima, ali drugi par cipela je kad poželite neke stvari objaviti. Ako su akteri još živi, treba tražiti dopuštenje za objavu njihovih imena, što je malo čudno ako govorimo o imenima ljudi koji su javno djelovali, čija su imena tada bila u novinama i javno dostupna. Kolege koji se time više bave uglavnom ostaju na kodnim imenima, koja se i spominju u tim spisima. Jer, u Hrvatskoj nije bilo lustracije pa je nezgodno kad se naiđe na neki zanimljiv dokument, o nekoj osobi koja danas ima ugled i položaj u društvu, ili ga imaju njeni nasljednici. Također, u Hrvatskoj ne postoji institucija koja bi se bavila komunističkom baštinom, kao što imaju druge zemlje kao Mađarska, Rumunjska, Poljska, Bugarska… Kod nas nema institucije koja prikuplja materijale iz tog razdoblja na tematski način i da ti materijali budu svima dostupni. No, kad smo se mi bavili tim periodom, moram istaknuti rad kolega iz Hrvatskog državnog arhiva dr. sc. Nenada Bukvića i dr. sc. Tatjane Šarić koji su nam jako pomogli.

Ideologija zaustavlja raspravu

Je li u takvoj situaciji jedino rješenje čekati vremenski odmak?

– Čini se… Poteškoća je diskursa o tom razdoblju što dio ljudi, a i povjesničara, ne prihvaća nikakvu drugu klasifikaciju osim totalitarizma, a drugi će apsolutno odbijati bilo kakav negativan predznak tog razdoblja. Problem je što ideologija zaustavlja raspravu. Kad u interpretaciji nastupi ideologizacija, nema više mjesta raspravi jer se radi o čvrstim stavovima koji se ne mogu propitivati. No, dobro je da se taj postupak razmjene mišljenja demokratizirao. Na primjer, za povjesničarske rasprave jako je dobar forum Portal hrvatske historiografije. Ipak je razlika između tadašnjeg i današnjeg javnog diskursa što se sada može više propitivati. Socijalistička samoupravna demokracija u prošlom režimu imala je određenu razinu, bilo je više sloboda nego u nekim drugim komunističkim režimima, ali s druge strane, ljudi su bili proganjani ako bi na pogrešan način izražavali svoje neslaganje. A znamo i da se prisluškivalo ljude, da su išli u zatvor, čak i za stvari poput kasete s hrvatskim pjesmama donesene iz inozemstva… Mi danas imamo ekonomsku korupciju, kriminal, ali bar nas nitko ne prisluškuje i možemo otvoreno razgovarati.

Iako ste se bavili i razdobljem kojim smo započeli razgovor, vaš primarni interes je prosvjetiteljstvo, a i teorijski promišljate o načinima povijesne prezentacije i interpretacije. To možda na prvu nije jednako »zvučno«, ali je važno u povijesnoj znanosti. Što je, dakle, u tom vidu kulturna historija?

– U najširem smislu riječ kultura obuhvaća mnoge razine naše egzistencije. Na primjer, govorimo o kulturi prošlosti, pravnoj kulturi, kulturi komunikacije… Pojam kulture preuzeo je našu komunikaciju, no nije oduvijek bilo tako. U 18. stoljeću, razvojem znanosti i filozofije, javlja se ideja napretka kojom se odmiče od obožavanja prošlosti i raskida s autoritetom. Taj napredak je bio konkretan te se počeo imenovati pa se tako prvi put u Francuskoj javlja termin civilizacije. Civilizacija je zapravo neologizam 18. stoljeća, koji se povezuje s francuskom dvorskom kulturom. Francuska u doba Luja XIV., kroz 17. pa onda i 18. stoljeće, postaje model življenja i razvitka. Zato danas prosvjetitelje poistovjećujemo s Francuskom, jer se radilo o europskoj sili, te su oni imali jaču poziciju da na svoj način tumače stvarnost.

U kojem smislu?

– U toj ideji napretka javljaju se hijerarhizacija i superiornost koje se danas toliko kritiziraju. Francuska i Zapad bili su mjerilo razvijenosti. Otkrićem prekooceanskih zemalja, pa i istočne Europe kroz razne izvještaje putnika 18. stoljeća, došlo je do zamišljanja da su te zemlje inferiornije u odnosu na zapadnu Europu. Tako pojam civilizacije postaje obilježavajući. Zanimljivo je da, na primjer, njemački jezik iz latinskog preuzima riječ kultura, a baš se u njemačkom ta civilizacija i kultura relativiziraju. Već je njemački filozof Johann Gottfried Herder smatrao da svaka kultura ima svoju vrijednost, da običaji mogu postati znanstveni koncept i da su običaji različitih kultura jednako vrijedni. Kulturna historija krenula je tako sa stupnjevanjem razine kulturnoga razvitka u određenim društvima, a poslije je prevladao antropološki pristup koji je promatrao svakodnevne običaje i vjerovanja te kulturne prakse.

Postmoderna i relativizacija

Čini se da je davanje mjesta u povijesti »malim« kulturama danas izraženo više nego ikad, pogotovo pod utjecajem postmodernih kritičara i relativizacije velikih ideja i priča.

– Postmoderna je dobra za nas povjesničare koji ne dolazimo iz zapadne Europe, jer nam daje priliku da se izrazimo. Postmoderna »drugotnost« omogućuje nam da ne budemo više samo objekti nego i subjekti. Ako govorimo o podjeli na »velike« i »male« nacije i narative, američki je povjesničar Larry Wolff istaknuo da podjela na istočnu i zapadnu Europu ne počinje sa željeznom zavjesom i hladnim ratom, nego vuče korijene iz prosvjetiteljstva. Wolff antropološki pristupa povijesti te daje riječ stanovnicama istočne Europe, daje im glas da i mi možemo kroz naše primjere izraziti kako mi gledamo na sve što se događa u Europi. Jer, nije rijedak slučaj, što se i meni dogodilo na doktoratu na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti početkom 2000-ih, da se teme koje se ne tiču zapadne Europe stavljaju po strani, da su irelevantne. Pisala sam o radu češkog aristokrata grofa Franza Josepha Kinskoga, koji je bio pisac, pedagog, ali i ravnatelj vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu gdje su se obrazovali časnici iz čitave Habsburške Monarhije. Ostavio je brojne zapise iza sebe i njegov je rad iz perspektive prosvjetiteljskih studija vrlo zanimljiv, no kolege iz Britanije i Francuske nisu to smatrali pretjerano važnim. Da se razumijemo, nikad mi nitko nije ništa eksplicitno rekao, ali su moji primjeri ponekad dočekivani sa stavom »dobro, pa što?«

No, ta relativizacija nerijetko povlači i etičku relativizaciju, ideje razuma, napretka i univerzalnih vrijednosti na udaru su kritike…

– Prema Ustavu Europske unije, načela europske zajednice imaju svoje podrijetlo u prosvjetiteljstvu. No, iskustveno vidimo da se puno toga mijenja, da se teško za nešto možemo uhvatiti, da se relativiziraju i zakoni i etika.