Gradnju ove monumentalne crkve novčano podupiru, osim države, senator Senatore Borletti osobno, industrijalac i sportski aktivist, izražavajući želju da crkva bude posvećena sv. Romualdu, imenu D'Annunzijevog oca, te riječka općina i dobročinitelji
U Rijeci je 1923. godine do tada jedina župa Assumpta-Duomo (danas župa Marijina uznesenja), razgraničena na četiri nove. Stara i nove župe počele su obnavljati i graditi crkve.
Osnivanje župe Svih svetih na Kozali zahtijevalo je gradnju crkve/zavjetnog hrama (rimski naziv), a ideju inicira Gradski odbor na čelu s monsignorom Isidorom Sainom, prvim biskupom Kvarnerske provincije. Biskup i crkveni krugovi drže da crkva treba biti istovremeno spomenik i oltar domovine i vjere, budući da se gradila iznad kripte u kojoj se pohranjuju kosti D’Annunzijevih legionara i poginulih vojnika u borbama u regiji u Prvom svjetskom ratu.
Prve nacrte crkve izradio je Bruno Angheben 1926., kombinirajući stilove neoromanike i neogotike, što je tada naišlo na odobravanje javnosti. U dnevnom tisku objavljen je opširan članak o ovom projektu inspiriranom bazilikom sv. Franje Asiškog, osobito zbog prilagodbe volumena terenu i vanjskog izgleda crkve. Talijanska uprava u Rijeci njezinom je gradnjom htjela pokazati stoljetnu nacionalnu sakralnu tradiciju, inspirirajući se slavnim naslijeđem. No crkva je takvim izgledom pobuđivala dojam tromosti, usprkos zvoniku i vlastitoj visini, čemu je doprinosila oplata u opeci i kamenu. Dok su se prikupljala sredstva za početak gradnje, Angheben je, varirajući prvobitnu zamisao, došao do pročišćenijih formi, a taj je projekt prikazan na izložbi Revolucije 1927. u Rimu, koji vlada prihvaća i odlučuje inicijalno financirati.
Pročišćene forme
Realizacija je započela izgradnjom kripte 1928., dovršene za dvije godine, koja je postavljena poprečno ispod ulaznog dijela crkve čiji su pak temelji postavljeni 1930. Gradnju novčano, osim države, podupiru senator Senatore Borletti osobno, industrijalac i poznati sportski aktivist, izražavajući želju da crkva bude posvećena sv. Romualdu, imenu D’Annunzijevog oca, te riječka općina i dobročinitelji.
Crkva, koja je kompromisno na temelju odluke monsinjora Vescova posvećena sv. Romualdu i svim svetima (zaštitnicima župe), okružuje se širokom terasom/platoom, do čijeg se ulaza uspinje dvokrakim stubištem. Na ulaznoj fronti, obloženoj bijelim istarskim kamenom, polje s uvučenim portalom i šiljastim prozorom nad njime ponavlja vertikalno gibanje zvonika u pozadini. Uz portal su visoko ispred zida postavljene plastike dvaju anđela, rad Romola Venuccija. Ostala su pročelja izvedena u kombinaciji smećkastih zidnih polja s uskim zašiljenim prozorima.
Unutrašnjost hrama je visok jednobrodni prostor s ravnim stropom, gdje je korisnicima bila najupečatljivija harmonija boja i svjetla, osobito sjaj polikromnog mramora na koji se logično nadovezuju Anghebenove zidne inkrustracije s prikazom 14 postaja Križnog puta, svaka posebnog tona, usklađenima s cjelokupnim tonalitetom interijera (crna, siva, smeđa). Dominiraju jednostavne forme, a osnovni motivi koji se ponavljaju u svim detaljima i cjelini su istokračni ušiljeni trokut i pravokutnik. Na sjevernom zidu iza oltara te iznad bifore na zlatnoj podlozi izranja lik svetog Romualda – titulara crkve, što je bila donacija Ratnih tijela, a smatrao se umjetničkim radom duboke i osjećajne spiritualnosti autora Ladislaa de Gaussa. Posjetitelji koji su u rujnu 1934. imali priliku uspinjati se uz današnju Baštijanovu ulicu mogli su, osim dovršene crkve, uočiti i vitki armiranobetonski zvonik obložen umjetnim kamenom, visok 63 metra. Zvonik, dva puta viši od palače Adria, izrasta iz baptisterija na zapadnom boku crkve, čiju elegantnu vertikalu od 24 metra oblikuju četiri ugaona stuba od umjetnog kamena.
Svjetlosni efekti
Veliki prozori s prizmama na crkvi i zvoniku stvaraju posebne svjetlosne efekte, što je bila apsolutna inovacija. Za vedra dana, kada se zvonik promatrao odozdo, izgledao je kao da je sazdan od četiri pilona jer su ostakljenja u kojima se ogledalo nebo stvarala optičku iluziju. Požuruje se i instalacija lifta u zvoniku, kojim se trebalo omogućiti udobno uspinjanje do prostora sa zvonom.
Prilikom inauguracije crkve zvonik je bio iluminiran s dva jaka reflektora pa je bio vidljiv i s veće udaljenosti. Svi koji su se tom prilikom uputili prema zavjetnom hramu, bili su ugodno iznenađeni i dovršenjem spomen-parka (danas Volčićev trg), što je bilo važno i za impostaciju regionalnog okupljališta koje je u svojoj unutrašnjosti objedinjavalo mnošto sadržaja. Sve se odvijalo preko direktive režima koji je nastojao provoditi »discipliniran, zdrav i vitalan« ritam života stanovništva u četvrtima udaljenima od gradskoga središta. Valjalo je bez prevelikoga trošenja vremena i novaca omogućiti zadovoljenje njihovih dnevnih potreba i navika, osigurati im ono najnužnije: tržnicu, poštu, okupljalište i – crkvu.
U nastavku Obiteljska Vila Ružić
