U izdanju ArTresor naklade i Društva povjesničara umjetnosti Rijeke objavljena je nova knjiga Berislava Valušeka pod naslovom »Arhitektura kao kultura – Rijeka, Opatija, Istra – kritike i drugi radovi 1981. – 2011.« Riječ je o pomnom izboru tekstova napisanih u razdoblju od 1981. do 2011. godine kojima je Valušek ocrtao svoj profil svestranog i angažiranog povjesničara umjetnosti, znanstvenika i istraživača, konzervatora i muzealca, kritičara i kroničara, spisatelja i erudita. Svojom novom knjigom Berislav Valušek zahvatio je prošlost vlastitoga rada unatrag trideset godina i ujedno procesa presudnih za povijesne sredine, čime se bavio i nadalje se bavi.

U prologu knjizi urednica izdanja Snješka Knežević navodi da je Valušek donio kroniku krucijalnih zbivanja i fenomena u trima različitim, a ipak srodnim povijesnim sredinama tijekom tri desetljeća kada se u njima intenzivno gradi i planira, a novo najčešće sukobljuje sa starim – na njegovu štetu.
»U kritici koja je u knjizi najviše zastupana, ne štedi nikoga: ni vlastite kolege konzervatore, ni političare i sve one na kojima su odluke, ni one koji planiraju i grade. Izravan je i jasan, govor mu je britak, jezik razumljiv i stručnjaku i svakom građaninu. Dijelom je to zato što ti tekstovi, pisani i objavljivani u novinama ili časopisima, imaju edukativnu narav i žele doprijeti do široke javnosti. Aktivistički naboj čini se s godinama jača, očito poticajem negativnih procesa koji rastu u »širem istarskom trokutu«, osobito u Opatiji koja je meta najvećih napada. Opatija je bila i ostala glavnom preokupacijom Berislava Valušeka…«, osvrnula se Snješka Knežević.

Cjelina posvećena Rijeci

U ovoj opsežnoj knjizi, na oko 240 stranica, autor predstavlja ponajbolje protagoniste arhitektonske povijesti i suvremenosti Opatije, ali prokazuje i nositelje devastacija, osobito agresivne zahvate na objektima koji nose njezin kulturni identitet, prepoznatljivost i unikatnost. Rijeka je još jedno težište njegova trajnog interesa. Širok tematski raspon izabranih tekstova seže od revalorizacije zanemarenih slojeva baštine, kao što je međuratna, kvazifašistička arhitektura iz doba talijanske vlasti ili autentično pučki karakter Trsata, do sinteznog prikaza urbo-arhitektonskog razvoja Rijeke od 1850. do 1918. kao dvograda (Rijeka/Sušak), napose njezinih »zlatnih pedeset godina« (1870. – 1918.), kad postaje velik grad i važna luka, prepoznatljive fizionomije.

Kako u svojoj recenziji navodi Nana Palinić (druga recenzentica je Katarina Horvat-Levaj), knjiga predstavlja i svojevrsnu kroniku najznačajnijih događanja u području arhitekture i urbanizma na ovom prostoru, u trideset dinamičnih tranzicijskih godina u kojima je zabilježena pojačana planerska, projektna i graditeljska aktivnost koja je bitno promijenila karakter prostora i utjecala na njegov identitet.

Prvu cjelinu posvećenu Rijeci otvara tekst iz 1982. godine naslovljen »Ima li nade za castrum?« Tekst obrađuje tadašnji ignorantski i duboko ciničan odnos vodstva riječke konzervatorske službe, arhitekata i Općine prema antičkoj baštini Rijeke. Zahvaljujući arheološkim istraživanjima provedenim 2007. godine, kad je castrum postao Tarsatički principij, Rijeka je konačno dobila prvi istraženi antički spomenik predstavljen in situ. Sve ono što je prije ili nakon toga vremena pronađeno: antičke terme, mozaici kod Kosog tornja i na više mjesta u Starom gradu je uredno zatrpano ili dislocirano.
Slijede tekstovi o razvoju i zaštiti spomenika kulture povijesne jezgre Trsata, razvoju Rijeke od 1850. do 1918. – urbanizam i arhitektura, hrvatskoj modernoj arhitekturi, modernoj arhitekturi Rijeke, arhitekturi secesije u Rijeci, Zavjetnom hramu na Kozali, arhitektima Zdeslavu Surini, Vladimiru Grubešiću, Randiću i Turatu, Željku Vukušiću te Islamskom centru u Rijeci.

Opatijske teme

U drugoj cjelini Berislav Valušek bavi se temama vezanim za Opatiju te donosi tekstove o hotelima »Admiral« i »Kontinental«, turističkoj arhitekturi Opatijske rivijere u kontekstu europske arhitektonske tradicije kraja 19. i početka 20. stoljeća, o arhitektima Mariji Uravić i Abelu Šlosaru, o Vili Angiolini, neizvedenim arhitektonskim projektima u Opatiji i na Opatijskoj rivijeri, o Vili Münz u Ičićima…, a posebno je zanimljiv tekst pod naslovom »Evangelizirajmo Opatiju – odmah!

U povodu udruženog institucionalnog kulturocida u ime privatnih interesa na primjeru evangeličke Kristove crkve«.
Treća cjelina knjige bavi se Istrom, a naslovi tekstova su »Hotelska arhitektura 1970-ih godina u regiji«, »Antonio Rubbi – napor otkrivanja«, »Gustavo Pulitzer Finali i Raša«, »Zoran Glivarec – kuća arhitekta u Babilonu postsocijalizma«, »Alma i Davor Matticchio – dizajniranje arhitekture«.
Oblikovanje knjige potpisuju Jakov Žaper i Franjo Kiš, a opremljena je bogatim slikovnim prilozima. Navedeni su i literatura i izvori te korišteno arhivsko gradivo.

O autoru

Berislav Valušek (Osijek, 1954.) povjesničar je umjetnosti, arheolog, likovni kritičar, muzealac, konzervator i publicist. Diplomirao je povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1979. godine. Doktorirao je 2010. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. U Modernoj galeriji u Rijeci radio je od 1980. kao kustos te od 1990. do 1999. kao ravnatelj. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci bio je predavač u zvanju izvanrednog profesora i predstojnik Katedre za povijest umjetnosti i opće predmete do odlaska u mirovinu.

Utemeljio je dvije međunarodne izložbe: Ex tempore u Opatiji, 1983. i Biennale mladih Mediterana u Rijeci, 1993. Reorganizirao je Međunarodnu izložbu crteža, također u Rijeci, 1990. bio je hrvatski selektor na 47. venecijanskom biennalu, 1997. godine.

Objavio je više knjiga i monografija, tridesetak znanstvenih radova te koncipirao sedam TV-emisija o temama iz umjetnosti i kulture. Objavio je više od 300 stručnih tekstova u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Mađarskoj, Poljskoj, Irskoj, Slovačkoj, Egiptu i Sjedinjenim Američkim Državama. Napisao je predgovore za kataloge više od 300 izložbi u galerijama i muzejima u Hrvatskoj i u svijetu.
Suradnik je Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« u Zagrebu (Enciklopedija likovnih umjetnosti, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Istarska enciklopedija, Hrvatski leksikon) i Riječkog leksikona. Predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja bio je od 1992. do 1995., a ponovo je izabran 2019. godine. Bio je predsjednik Hrvatske nacionalne sekcije AICA-e (Međunarodno udruženje likovnih kritičara) od 1997. do 2003. te potpredsjednik Međunarodne AICA-e u Parizu od 1999. do 2003. godine.

Godine 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne doprinose u kulturi. Dobitnik je Nagrade »Neven Šegvić« Udruženja hrvatskih arhitekata za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 1998. godinu. Dobitnik je Nagrade Zaklade Sveučilišta u Rijeci za posebne zasluge u umjetničkom i nastavnom radu te u javnoj djelatnosti koja je imala za cilj promociju umjetnosti u kulturi i javnom životu 2009. godine.
Za knjigu »Arhitekt Carl Seidl – Opus na Opatijskoj rivijeri« dobio je 2020. godine Godišnju nagradu »Radovan Ivančević« Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.