ZAGREB – Rijetko razgovor o predstavi započinjemo od scenografije, ali u slučaju dvostruke premijere Krleže u zagrebačkom HNK-u vrijedi krenuti od činjenice da je autor velikih likovnih osobenjaka (paradigmatski: Leona Glembaya i Filipa Latinovitza), kao i još veći skeptik po pitanju »suvremenog slikarstva« (citiram Krležu iz »Krize u slikarstvu« iz 1924. godine: »Slika je danas roba kao kefica za zube i čokolada, te se u prometu pokorava ustaljenim trgovačkim zakonima.

Slikarstvo se industrijaliziralo i beskrajne gomile slikarskog proletarijata natjerale su stvar u hiperprodukciju, zastoj i nezaposlenost. Roba koju danas potrošači traže je blef jer su i ti potrošači sami blef.«), Miroslav Krleža, konačno dobio svog dijaloškog sugovornika upravo s područja slike i likovne umjetnosti.

Vrijeme kao raznosmjerka

Scenograf dviju Buljanovih predstava po Krleži, vizualni umjetnik Dalibor Martinis, promislio je Krležin odnos prema »rajskoj ptici« vremena i scenografiji kao kazališnoj vokaciji neočekivano vratio ugled diskusijske i dinamične umjetnosti, a ne pukih kulisa. U Martinisovu »Areteju« vrijeme je podijeljeno na četiri »identične« kriške crveno-bijele rund-sobe sa stolom i stolcima koji se vrte u krug. Svaka kriška te bezlične te četiri puta ponovljene sobe ima cvijeće u vazi: u jednoj sobi cvijeće vene, u drugoj opet podiže teške čaške, zatim je opet sasvim uspravno, sve dok nam okretaj pozornice ponovo ne donese prizor smrti cvijeća. Soba koja se vrti po potrebi uprizoruje i mrtvace ispod tepiha i druge glumačke goste tog apstraktnog mehanizma »male povijesti«. Osim toga, čitav je drugi dio »Areteja« kamerom sniman odozgo i iz te perspektive projiciran na stražnjem zidu pozornice, tako da glumci/likovi »iz zraka« postaju pokretne mrlje boja i linija u prostoru. Živa slika, u najdoslovnijem smislu ove sintagme.

U »Agoniji« su, pak, scenski istaknuti paravani napravljeni od konstruktivističkih zenitističkih plakata u plavičasto-sivim tonovima, čiji grafizam i kolorizam (dva su iskošena, jedan ravan) također podsjećaju na protok vremena i na razini jezika (ćirilice i latinice), kao i na razini povijesti dizajna kao avangardističke prakse. U obje predstave scenografija rastvara i problematizira tekst, gradeći s njime bogata presjecišta. Tome nasuprot, nezgrapna i glumcima po svoj prilici nepraktična kostimografija Ane Savić Gecan, s teškim namotajima tkanine u obje predstave te namjerno ili nenamjerno neukusnim ukrasima koji glumice pretvaraju u faraone, ogledna je lekcija o tome da bi kostim trebao služiti karakterizaciji ili bar glumcu, a ne kiparskom volumenu određenih materijala.

No i kod Ane Savić Gecan vidi se napor i namjera da se Krleža vizualno misli od antike do suvremenih odora. Kako god bilo, vizualno je Krleža realiziran kao estetička i politička raznosmjerka, koju možemo čitati od (dramski klasične) »Agonije« prema mnogo raspršenijoj i raspričanijoj drami-eseju »Areteju«, a naravno i obrnuto, već prema tome koja nam »gustoća vremena« i događaja više odgovara.

»Agonija« se zbiva tijekom jedne noći koja obuhvaća čak dva samoubojstva, dok je »Aretej« na mnogo duljoj i prometnijoj, ali i manje izvedbeno izazovnoj (često deklamatorskoj) relaciji antika-današnjica. Oba teksta donose i likove koji trpe neki oblik radikalne izdaje i samoizdaje, zbog čega ili umiru sa svojim idealima ili umiru za epohu kojoj povijesno pripadaju. Aretej je, međutim, fascinantan i kao Krležin lik koji igra zbunjujuću besmrtnost i SF putovanje vremenom, posve nalik protagonistima spekulativne fikcije.

Je li zbilja sve stalno »isto«?

I dramaturg Vid Adam Hribar naglasio je logiku »kolapsa sustava« u oba Krležina teksta, ali upravo kroz uspoređivanje ili uzastopno igranje dvaju Krležinih komada postajemo svjesni da je u pitanju i vrlo specifična Krležina apokaliptika, u kojoj vrijeme zapravo stoji na mjestu već dvije tisuće godine i ne miče se iz jedne te iste katastrofe. I javno i privatno, ako vjerujemo Miroslavu Krleži, strada se vazda od tobože »iste« korupcije, beskarakternosti, sebičnosti. Krleža je fatalist okrutne povijesti. Njeno ime u »Agoniji« može biti raspad braka ili u »Areteju« politički raspad sviju vrijednosti na terenu čitave Europe, ali Krleža nesumnjivo voli i javnu i osobnu scenu zgusnuti u svojevrsni ekstrakt propadanja.

Vid Adam Hribar nije pretjerano zadirao ni u Krležinu dramaturgiju »Agonije«, niti u dramaturgiju »Areteja«. Uz mala skraćivanja, sve je ostavljeno kako je to naš bard zacrtao, što smatram dramaturškom linijom manjeg otpora. Tim više jer je Hribar u svom radu umjetnički eksperimentator, a ne konzervator. Moglo se i trebalo mnogo više intervenirati u predloške. Razlog je tome što nas »Aretej« vraća Krležinim ranim ekspresionističkim dramama, svojevrsnim »gigantomahijama«, koje također putuju kroz vrijeme da bi nas upoznale s Isusom, Michelangelom ili Kolumbom, odnosno pokazale nam kontrast između »veličine intelektualca« nasuprot »sitnosti puka«. Krleža je jedan od mnogih ljevičara kojemu nije stran prezir prema masama (takozvanom proleterijatu u čije ime često diže glas), a ako ga nešto dovodi do ludila, onda je to nezainteresiranost takozvanog »običnog čovjeka« za značaj kulture, umjetnosti i intelektualnog rada.

Giganti poput Michelangela (usput budi rečeno: opet slikara i kipara) tu su da istaknu Krležin respekt prema umjetnosti kao istraživanju i otkrivanju. Tome nasuprot, Aretej, povijesno ime antičkog liječnika, nije postavljen kao glamurozna figura otpora nalik »Legendama«, nego kao »propali intelektualac« ili primjer suradnje liječnika sa zločinačkim režimom. No Krležin Aretej je i lik koji preživljava i nasilje svoje epohe i svoju epohu, čime dolazimo do pitanja je li u ovom tekstu Krleža zagovornik Aretejeva konformizma?

Igrati barda kao da smo u baru

Najzanimljiviju ulogu glumački ostvaruje Krešimir Mikić kao mrki, dostojanstveni i tek u blagoj zaljuljanosti i usporenosti govora primjetno pijani Lenbach. On stoji malo previše uspravno, sa sunčanim naočalama, tražeći pomoć i propadajući sve dublje u limb svojih ovisnosti. Nije to vulgarni konjušar, nego vrlo dobro odgojeni časnik i očajnik. Nina Violić postavila je svoju Lauru onako kako se obično igra Lenbacha: vulgarno samopouzdano, glumački odlazeći veoma daleko u podrugljivosti i ironiji Laure Lenbach, zbog čega je teško povjerovati da bi se ta brutalno podsmješljiva heroina ikada ubila (kako joj, međutim, nalaže Krležin tekst). Livio Badurina igra ledeno mirnog, nervoznog i krutog Križovca. »Agonija« je iznimno hladna i povanjštena predstava, unatoč svim suznim očima, gnjevu i podrugljivim smjehovima Nine Violić. Ironija je previše rastače. Možda je namjera glumice bila pokazati da se Laurin smijeh na vlastiti račun sve više pretvara u nasilje prema samoj sebi, ali u tom slučaju ispalo je da forsiranje maske klauna ne doseže potreban prag tragičnosti, uistinu nezamislive bez dostojanstva.

Što se tiče »Areteja«, naslovnu ulogu dobio je Milan Pleština čije je povike i pretjerane trzaje zamorno i teško gledati, toliko su naivno vehementni, vedri i nepovezani s Krležinim skršenim likom, dok bitno smirenije role apatrida u ovoj inscenaciji igraju žene: Apatrid A je Alma Prica, a Apatrid B je Ksenija Marinković. Obje glumice vrlo spretno igraju analitičku distancu i smirenost znanstvenica medicine, s time da Marinković živopisno i duhovito igra i slatkorječivo-otrovnu rusku groficu Petrovnu u »Agoniji«. Uvjerljivo fokusirana na zaradu turista je i Vanja Matujec kao Čičerone. Jadranka Đokić kao Aretejeva žena Livija do te je mjere zatrpana kostimografijom da joj praktički jedino čujemo agitirani glas (u takozvanoj feminizaciji čitavog »Areteja«, malo je neobično da uloga Livije nije naglašenija).

Tu je i čitav niz glumačkih banalnosti u izvedbi Mislava Čavajde (Kajo Ancije Sever), Ivana Colarića (Krisip), Filipa Vidovića (prvi čuvar groba), Dušana Bućana (barun), Marina Klišmanića (drugi čuvar), Damira Markovine (crkvenjak). Vlasta Ramljak drži – ali ne unapređuje – autoritet doktorice Morgens, dok Lana Barić po ne znam koji put lažnom familijarnošću s publikom satirizira svoju profesiju (na samom početku »Areteja«), pri čemu i vješto pjeva. Tipično je za HNK-ove glumice da sve češće razvijaju nametljivo-razmetljivi stil ponašanja na sceni, što ih reducira na vrlo uzak spektar gorko-sarkastičnih nijansi. Ironija se u HNK-u tako pretvara u neku vrstu dogme, što mi se (kao i sve dogme) čini kontraproduktivno po umjetničke profesije.

Predstava ili izložba?

Obje predstave vrijedi pogledati i zbog samog Krleže i zbog načina na koji je likovno razrađen, ali problem s Buljanovim pristupom glumcu je što ovaj redatelj gotovo ni od koga ne očekuje ili ne dobiva neočekivanu, nestandardiziranu izvedbenu vrijednost, a kamoli neki višak glumačke autorske inovacije. I u »Agoniji« i u »Areteju« imala sam dojam neugodne emocionalne monotonije uloga, gotovo uspavljujuće jednoobraznosti načina na koji se Krleža izgovara (jedan lik, jedna intonacija). Kao da slušam prevodioce koji točno naglašavaju jezični emocionalni ritam i replike, ali nimalo za njih ne mare. Moglo bi se to usporediti i s igranjem ljušture jezika, bez njegova stvarnog etičkog i afektivnog preuzimanja.

Nije mi jasno zašto igrati sav taj tekst ako redatelju nije stalo da ga dobaci do novih značenja, kao što ne razumijem ni zašto je Krleža tretiran toliko skrupulozno da ispada komemorativno. S druge strane, ako pristupim predstavi kao izložbi, moram reći da je veoma inspirativna. Možda je i Krležine rečenice trebalo izložiti na panoima ili napisati na pamfletima. Kako god bilo, Buljanov je Krleža u mnogo većoj mjeri likovni, negoli kazališni događaj.

Nataša GOVEDIĆ