RIJEKA – Koncertom komorne glazbe, petim po redu, završena je 5. koncertna sezona pod nazivom »Glazbena Rijeka« koja se tijekom proteklih nekoliko mjeseci održavala u Mramornoj dvorani Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci. Prvotno najavljen sredinom studenoga prošle godine, ovaj je koncert, kao i toliko drugih kulturnih događaja, morao biti odgođen zbog izazovnih epidemioloških mjera, ali je naknadno izveden 18. veljače.

Gostujući umjetnici iz Zagreba zajedno su nastupili kao ansambl Musica Viva, koji je još 1998. godine osnovala Višnja Mažuran, renomirana čembalistica i profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Izvođački sastav (flauta, oboa, violončelo i čembalo) odmah nagovještava da je riječ o baroknoj glazbi, a pogled na dosadašnji rad ovog uspješnog i međunarodno priznatog ansambla svakako potvrđuje visoku razinu kvalitete pa je malobrojna publika u Rijeci imala prilike uživati u odlično izvedenim djelima već spomenutog baroka, ali i njegovih rubnih razdoblja poput kasne renesanse, rokokoa ili pretklasike. Za početak bilo je zanimljivo čuti i vidjeti čembalo, glazbalo izuzetnog potencijala i vrlo specifičnog zvuka koje je, kao što je poznato, preteča današnjeg glasovira. Čembalo je upravo u baroku doživjelo svoj puni procvat jer je bilo korišteno kao stalna pratnja, odnosno basso continuo u kombinaciji s violončelom.

Barokni skladatelji

U usporedbi s današnjim glasovirom, čembalu nedostaje dinamički potencijal, mogućnost da ovisno o snazi pritiska tipki proizvodi proporcionalno snažan ton, pa je tek dolaskom glasovira bilo moguće snažnije profilirati ovakvo glazbalo s tipkama kao solističko. Nažalost, danas je čembalo rijetko u upotrebi jer se radi o vrlo osjetljivom glazbalu koje je zahtjevno prenositi, ali i zbog činjenice što ovaj barokni glazbeni izričaj nije često na repertoaru.

Barokni skladatelji nisu se previše zabrinjavali programnošću svoje glazbe, to jest nisu se zabrinjavali činjenicom da njihova skladba možda i nema neki zvučni naziv, već je bilo uobičajeno skladbe pisati po unaprijed određenim stilskim pravilima i davati im generičke nazive kao što je npr. sonata, a razlikovanje je bilo moguće po, u pravilu kasnije dodijeljenim, kataloškim brojevima ili tonalitetima. Skladalo se u pravilu brzo i mnogo, pa nije rijetkost da brojevi skladbi sežu i do više stotina.

Neki skladatelji poput Antonija Vivaldija, Georga Friedricha Händela ili Johanna Sebastiana Bacha postali su »željezni« repertoar, ali su za očuvanje svekolikog nasljeđa ovog glazbeno-stilskog razdoblja zaslužni upravo ansambli kao što je »Musica Viva« koji otkrivaju, čuvaju i izvode one manje poznate, a jednako zanimljive i lijepe skladbe drugih skladatelja.

Sonate

Koncert je započeo »Trio sonatom« u B-duru, RV 76, op. 5. br. 5. Antonija Vivaldija, a nastavio se istoimenom skladbom u c-molu, QV 2 Anh. 5. skladatelja Johanna Joachima Quantza. Upravo je ovaj redoslijed omogućio publici da jasno spozna zbog čega je Vivaldi u povijesti glazbe zauzeo mjesto majstora, dok Quantzu to ipak nije pošlo za rukom. Nepravedno bi, ipak, bilo reći da je Quantz loš skladatelj, ali je ipak primjetna razlika u protočnosti i savršenosti njegovog skladateljskog opusa.

Na jednak način može se komentirati i, sljedeća na koncertnom programu, »Sonata a tre« Gabriela Uspera, a korak naprijed bila je izvedba »Trio sonate« u d-molu, Wq 145., Carla Philippa Emanuela Bacha. Završetak koncerta bila je, pogađate, »Trio sonata« u e-molu, TWV 42:e2, Georga Philippa Telemanna. Na prvi pogled – sve same sonate! Možda bi netko pomislio da je program bio monoton, ali to doista nije bilo tako. Naime, »uzbudljivost« ove vrste glazbe nalazi se u glazbi samoj i njezinoj slojevitoj strukturi koju je potrebno izraditi do najsitnijih detalja.

»Rokerski« zvuk violončela

Ako u izvedbi nedostaje i jedna komponenta, skladbe najednom postaju traljave i banalne, a koncertu kao da nema kraja. Stoga je »ogoljenost« izvođača sveprisutna, a istovremeno je nužna i međusobna suradnja. Renata Penezić izvrsno je iznosila melodijsku liniju flaute, suptilnog tona i odlične dinamičke nijansiranosti u kontrastu s oboistom Brankom Mihanovićem koji je majstorski i bez tehničkih poteškoća virtuozno izveo svoju zahtjevnu dionicu. Violončelo Smiljana Mrčele na jednak je način decentno i precizno sudjelovalo u izvedbi, a mladi Franjo Bilić na čembalu odmjereno je i sigurno izveo sve zadane harmonije i improvizacije (upravo je na čembalistu zadaća da u izvedbi istovremeno reproducira i kreira svoju dionicu).

Bilić je publici omogućio i slušanje različitih tonskih boja svoga glazbala koristeći tehničke mogućnosti istog, a virtuoznost lijeve ruke (npr. u 3. stavku Bacha ili 4. stavku Telemanna) bila je precizno usklađena s violončelom. Vrlo je interesantan bio i pomalo »rokerski« zvuk violončela, koji je publici dočarao Mrčela u posljednjem stavku Telemanna (Vivace), a čiji je posljednji dio izven i kao kratki dodatak nakon službenog programa.

Ukupni dojam koncerta bio je izvrstan, a umjetnici su doista pokazali da ih ujedinjuje visok profesionalizam, odlično poznavanje stilskih odrednica pojedinih razdoblja i sjajna uigranost. Ostaje jedino tuga što domaća publika slabije prepoznaje i svojim dolaskom podržava ovakve koncerte, ali se prilika za popravak može očekivati već za nekoliko mjeseci za kada je najavljena nova sezona »Glazbene Rijeke«.