Diskografska kuća Hitchtone Music & Promotion objavila je prvi album klavirista i bas klarinetista Alda Foška, do sad najpoznatijeg kao člana riječkog sastava Damjans, odnosno GIIPUJA, ali i raznih kombinacija Roberta Mikuljana. Promotivni koncert CD-a »This One Time« održan je 25. svibnja na Trsatskoj gradini u Rijeci, u okviru festivala Jazz Time Rijeka. Glazba je odraz iskustava što ih je stjecao pohađajući ljetne škole jazza u Grožnjanu pod mentorstvom Boška Petrovića, Nevena Frangeša i Emila Spanyja, studirajući na konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu, u klasi Klausa Gesinga, surađujući s renomiranim glazbenicima te nastupajući na brojnim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH, Italiji, Mađarskoj, Austriji, Španjolskoj i Portugalu. Osim tri izvedbe slobodnih improvizacija koje je ostvario s Albom Nacinovich, Foško je autor skladbi koje odaju njegovu svestranost i afinitet prema raznim podžanrovima jazza. Ovo izdanje Foško je ostvario s dugogodišnjim suradnicima, glazbenicima koji djeluju na riječkoj i istarskoj sceni.

Kako ste i zašto birali glazbenike za snimanje svojeg prvog albuma?

– Vrlo jednostavno. S gotovo svim glazbenicima koji su bili uključeni u ovaj projekt već sam dosad surađivao, znam kako dišu, što će odsvirati u danom trenutku i kako funkcioniraju u određenim situacijama. Mimo toga, moji jedini kriteriji kod glazbenika, izuzev posjedovanja dostatnog tehničkog faciliteta na instrumentu za realizaciju zamišljenih ideja, jesu da smo glazbeno kompatibilni, dijelimo sličan ukus i razmišljanja o glazbi te, najvažnije, da su kvalitetni ljudi s kojima je potom moguće ostvariti kvalitetnu suradnju. Ponos mi je istaknuti da su svi zastupljeni u ovom projektu redom baš takvi glazbenici. S Robertom Mikuljanom surađujem već godinama, kako u duu ili triju, tako i u njegovom fantastičnom kvintetu. Jedan je od prirodno najtalentiranijih glazbenika koje sam susreo i pravo je zadovoljstvo komunicirati s njim jezikom glazbe. Ritam sekcija u sastavu Damjana Grpca i Tončija Grabušića moja je konstanta već dulji niz godina. To su dva nevjerojatno kompatibilna glazbenika koji dišu kao jedan organizam i samim time stvaraju prekrasnu melodijsko-ritmičku priču koju je lako nadograditi solistički. Nevjerojatan obol dali su i svojim savjetima te prijedlozima vezanim za aranžmane. Pravi je privilegij surađivati s njima. Neke skladbe zvuče kako zvuče dobrim dijelom zbog njih. Osovina sastava je i legendarni Spartaco Črnjarić, jedan od naših najboljih gitarista. Velika je čast surađivati s njim. Svima služi kao inspiracija i pokazatelj da se i u kasnijoj dobi glazbenik može razvijati i napredovati. Gledano po tome, Spartaco apsolutno nema premca na regionalnoj jazz sceni. Zastupljeni su i gosti – virtuozni bubnjar Andy Cech, jedna od najbolje čuvanih tajni riječke glazbene scene, ali i Zvonimir Radišić, ponajbolji hrvatski jazz gitarist mlađe generacije, koji je izrazito obogatio skladbu »Las Meninas«. Denis Razumović Razz također je svima znana ličnost s primorske scene, poseban i upečatljiv saksofonist. Dao je velik doprinos u izvedbama dviju skladbi.

Izlaz iz podruma

Znači li to da ste snimali s lakoćom?

– Jako me iznenadila brzina kojom smo uspjeli snimiti materijal s albuma. Oko 80 posto cjelokupne minutaže snimili smo u jedan dan, većina su bili first takeovi, inspiracija nam je bila na nivou, a sve je nastajalo vrlo prirodno i logično. Dosta dugujemo snimatelju i producentu Mateju Zecu (inače i gitaristu Leta 3), koji je svojim iskustvom uvelike olakšao bilo koju problematiku oko ozvučenja, pogotovo kad nas je u par trenutaka bilo istovremeno sedmero u studiju. Naravno, ne bi to bilo to da u jedan solo nisam uvrstio citat »Mame ŠČ!«. Morali smo odati taj hommage. Također, velik faktor je bila i vrhunska enogastronomska ponuda koja nam je obogaćivala slobodne trenutke i dodatno upogonila inspiraciju, a za koju je zaslužan kolega Marko Šišović, bariton hornist – najbolji gourmet kuhar među glazbenicima i vice versa.

Kako ste osmislili skladbe za album?

– U mojoj digitalnoj riznici autorskih skladbi i ideja ima nekih starijih od desetljeća, koje čekaju na svoj red i koje sam planirao uvrstiti na svoje prvo samostalno izdanje no, kad sam napokon odlučio krenuti u ovaj projekt, gotovo sve skladbe koje su na kraju završile na albumu nastale su u zadnjih godinu dana. Ne bih rekao da su povezane u neki konceptualni kontinuitet, no mislim da svaka priča svoju priču na sebi svojstven način. Kako je koja nastajala, tako se nadovezivala na prethodnu i s vremenom počela poprimati konačni oblik. One funkcioniraju kao zbir, kao poglavlja u nekoj priči, no mislim da bi isto tako funkcionirale i izdvojeno.

Zašto toliko raznolikosti na samo jednom albumu?

– Ne volim se limitirati bilo kakvim žanrovskim konvencijama ili nametnutim »pravilima«. Takozvana moderna stremljenja u jazzu, koja su gotovo uvijek na tragu jazz fusiona iz 70-ih ili totalne avangarde, po meni nisu ništa modernija nego premisa današnjeg sviranja repertoara jednog, recimo, Glenna Millera. Primjera ima u izobilju. I jedno i drugo je apsolutno anakrono i passé. Zbog toga mislim da je eklekticizam, u pozitivnom smislu te riječi, smjer koji bi današnji jazz trebao prigrliti. Dakle, sve je već odavno viđeno – od potpune konzervativnosti do najvehementnije avangarde. Zato smatram da bi moderni izričaji u jazzu trebali nastati kao sukus i prožimanje svega što su dosadašnji umjetnički pravci iznjedrili, a iz čega će se tek izroditi nešto što možemo smatrati novim. Tako se na mom albumu može istovremeno naći i atonalitetna slobodna improvizacija i skladba koja ne bi bila nikakav uljez u repertoaru nekog big banda iz 1930-ih.

Zašto volite taj retrozvuk, ali i pristup koji podsjeća na 1970-e?

– Ako ovdje mislite na ekstenzivnu uporabu Rhodesa, ne bih se složio da je riječ o retrozvuku, samo o retro instrumentu. Taj zvuk elektromehaničkog klavira oblikovao je gotovo kompletan historijat popularne i jazz glazbe 1960-ih i 1970-ih, no itekako je prisutan i danas, što u jazzu, što u produkciji popularne glazbe, samo što ga ne proizvodi vremešan i nezgrapan instrument s potpisom Harolda Rhodesa, već neka od brojnih sintesajzerskih imitacija. Kako digitalija nikad neće nadomjestiti zvuk analogije, bilo je zdravorazumski posegnuti za tim instrumentom da dobijem taj nenadomjestivi zvuk, kad ga već posjedujem. Vrijeme je da ovako prekrasan instrument pronađe izlaz iz podruma i garaže te put na koncertne pozornice.

Sijaset boja

Koje svirače tog glazbala obožavate, koji vas nadahnjuju?

– Mada je većina klavirskih velikana u nekom trenutku posegnula za Rhodesom ili Wurlitzerom i na njemu se zadržala najčešće kraće, a rjeđe i dulje vrijeme, samo nekolicinu tih velikana bih izdvojio kao istinske majstore ovog instrumenta. Očiti izbori tu jednostavno moraju biti Joe Zawinul, koji je paradigma za bilo koji električni instrument s tipkama, i Chick Corea, uz kojeg se sam pojam Rhodesa direktno nadovezuje i koji je bio ključan u razvoju tog instrumenta, no osobno bih izdvojio i pojedinca kojeg smatram neopjevanim junakom električnog klavira i sintesajzera, a to je George Duke. Imao je sasvim poseban odnos s tim instrumentom, kao, uostalom, i netom spomenuti, koji me frapirao čim sam ga prvi put čuo, a kroz sviranje mu se uvijek jasno čula iskonska sreća i ono »bezobrazno« uživanje. Dakle, jedan je od onih koji je stroj uspio natjerati da zapjeva. Kad još malo bolje razmislim, na tu listu svakako treba dodati i Joea Samplea, uz nekolicinu drugih.

Kako je to utjecalo na promjenu u zvuku vaše glazbe?

– Drastično je utjecalo na zvuk moje glazbe. Inače mi je matični instrument s tipkama bio Nord Piano 3, koji je uz mene nekih pet godina i koji mi je zbilja prirastao srcu, no odlučio sam dati priliku i Rhodesu te sam ih oba donio u studio. Za neke skladbe predvidio sam i zvuk akustičnog klavira. No, kad smo Rhodesa spojili na pradavnog Fenderovog Super Reverb lampaša te ga kalibrirali, vođeni iskusnom rukom producenta Mateja Zeca, dobili smo zvuk za koji su se svi prisutni složili da je prekrasan i definitivan, što je u trenutku promijenilo aranžmane i u potpunosti istisnulo sirotog Norda sa snimanja. Na kraju ga nisam ni izvadio iz auta.

Kako se uklapa u vaše zamisli?

– Kao instrument koji je kadar proizvesti nevjerojatno širok spektar zvukova itekako me inspirira. Od harnih i zvoncastih pianissima do distorziranih i grubih fortissima, te sa svime što se nalazi između, daje bezbrojne mogućnosti za stvaranje atmosfere koju sam zamislio.

Zašto volite i bas klarinet, glazbalo koje je rijetko svirano u jazzu?

– Bas klarinet je uistinu poseban instrument, na stranu bilo kakve pristranosti s obzirom na to da je riječ o mom matičnom instrumentu. Polazeći od toga da ima raspon od skoro pet oktava, ovisno o sviraču, čime zasjenjuje apsolutno sve ostale drvene puhačke instrumente i time omogućava raspon koji besprijekorno pokriva bilo koje melodijske i solističke prohtjeve, a nastavljaljući s jednim sijasetom boja koje je iz njega moguće izvući – u pravim rukama ovaj instrument ima bezgranične ekspresivne mogućnosti. Sjetite se samo koliko je zastupljen u filmskoj i ostaloj primijenjenoj glazbi: Bernard Hermann, Miklos Rosza, Dmitri Tiomkin, John Williams, da ne nabrajam dalje, i jasno je da su ga skladatelji uistinu voljeli koristiti. S druge strane, iako aktivno sviram tenor saksofon oduvijek sam bio privrženiji prvo sopranskom klarinetu, a danas njegovom velikom bratu, što zbog zvuka, a što zbog zapostavljenosti u danom kontekstu. Smatram da je riječ o instrumentu čiji potencijal nije niti približno iskorišten.

Transcendentan događaj

Koji su bas klarinetisti vrijedni pažnje?

– Kao solistički instrument bas klarinet u jazzu nije previše zastupljen – najčešće će ga se susresti u big bandovima, gdje ga bariton saksofonisti po potrebi dupliraju, a u najvećem broju slučajeva im je to sekundarni, ako ne i tercijarni instrument. O klasici ne moramo ni govoriti pošto je bas klarinet sastavnica svakog simfonijskog orkestra, ali je zato solistički repertoar gotovo zanemariv. Osim Erica Dolphyja, koji je ovaj instrument predstavio široj publici i na neki ga način definirao u kontekstu jazza, možda najvrjedniji spomena je Bob Mintzer. Koliko je magičan na tenor saksofonu, toliko dobro barata i bas klarinetom. U novije vrijeme tu su povremeno Chris Potter i Marcus Miller, mada je potonji primarno bas gitarist.

Zašto ste otišli još dalje u prošlost i odlučili zaplesati na terasi hotela Kvarner?

– Pretpostavljam da ste stekli impresiju kako neka ili više skladbi s albuma posjeduju crtu melankolije, kako god to slušatelj interpretirao – nikako ne prežem od takvih konotacija. U kontekstu stvaranja neke takve skladbe možda mi se po glavi vrzmala neka vinjeta imaginarne prošlosti, koja se na kraju pokazala kroz prizvuk ovog što ste opisali. Ovdje se uvijek volim prisjetiti velikog Franka Zappe, koji je u istom kontekstu umio sjediniti musique concrète, country baladu i jazz fusion. Naglasak nikad nije bio na opreci modernog i starinskog, već na smislenoj sinergiji različitih, naizgled nespojivih glazbenih utjecaja.

Zašto ste otišli u budućnost i ostvarili skladbu u duhu novih istraživanja u svijetu glazbe?

– Cijeli život me fascinira slobodna improvizacija u duhu kako ju je realizirao Keith Jarrett, uz još pokojeg pojedinca. Taj fenomen stvaranja nečeg koherentnog, iskrenog i oblikovanog u zdravu i jasnu formu iz apsolutno ničega uvijek mi je predstavljao krajnji domet nekog pojedinca koji se bavi improviziranom glazbom. Jedna stvar je odsvirati dobar, čak i antologijski solo na postojeći ili zadani harmonijski kostur, no stvoriti nešto iz, ponavljam, potpunog ništavila, nešto je što natkriljuje sve ostalo. U mom slučaju imao sam izraziti privilegij surađivati s Albom Nacinovich, našom najboljom jazz pjevačicom, uz koju su te improvizacije nastajale potpuno prirodno i organski, bez uređivanja, uljepšavanja i ponavljanja, a recepcija će odlučiti jesmo li u tome uspjeli. Slobodna improvizacija jedino je misteriozno područje u jazzu koje tek ima poprimiti novu definiciju kroz djelovanje pojedinaca.

Što vas nadahnjuje?

– Sve. Apsolutno sve se može opisati, interpretirati ili proživjeti kroz glazbu, bilo da se radi o znanim klišejima poput ljubavi ili prirodnih ljepota pa do najmundanijih stvari. Jednom sam napisao skladbu nadahnutu time što sam nakon zaboravljanja i odgađanja napokon kupio zimske gume za auto. Ta nije našla svoje mjesto na albumu. Jedna na albumu je posvećena prekrasnoj rakiji od brinja, a neke su hommage osobama ili prizorima koji su me nadahnuli. Može me nadahnuti transcendentan događaj koji čovjek doživi jednom u životu, ali isto tako i nevjerojatno fin biftek u kojem sam taj dan uživao.

Važna je kilometraža

Kako zamisli, vizije, prizore… pretvarate u glazbenu formu?

– To svakako ovisi o čemu se točno radi. Iz mog iskustva, ponekad se nešto u glazbi doslovno može prikazati kroz direktnu onomatopeju, a ponekad na latentan i suptilan način koji će biti jasan jedino meni koji sam to napisao. Primjerice, prizor ljubavne tematike najlakše se pretače u glazbu kroz kakvu mističnu, melankoličnu kantilenu, dok se neki trivijalniji motivi mogu prenijeti puno doslovnije. Ništa od ovoga, naravno, nije pravilo i može varirati od skladbe do skladbe.

Zašto i kako koristite glas kao još jedno glazbalo?

– Zato jer glas kao takav bi to trebao i biti. Neka se nitko ne uvrijedi, no pjevanje, a tu mislim na čistu reprodukciju, je daleko najlakši vid bavljenja glazbom. Netko tko je obdaren ubavom bojom glasa i koliko-toliko prolaznim glazbenim sluhom, na kojemu se uvijek da poraditi, uz malo snalažljivosti i sreće s lakoćom će ostvariti respektabilnu glazbenu karijeru bez »krvarenja« i beskrajnog vježbanja koje će, primjerice, neki vrhunski solist na trubi morati proživjeti da ostvari istu tu karijeru. S druge strane, korištenje glasa kao instrumenta ravnopravnog toj istoj trubi, na način na koji su to nekad radili Mel Tormé ili Ella Fitzgerald, a danas rade Kurt Elling ili Norma Winstone, nešto je što iziskuje iste prije spomenute napore, no takvih pjevača danas skoro da i nema. Ako će se netko danas usuditi nazvati punopravnim jazz pjevačem, volio bih prije toga čuti barem jedan »All the Things You Are« u tempu od, primjerice, 220 otkucaja i puteni scat solo koji stoji uz bok bilo kojem puhačkom ili klavirskom.

Kako ste zamislili suradnju s Albom?

– U trenutku dok sam skladao »Mademoiselle Nuit«, jednu od nježnijih skladbi s albuma, u glavi sam čuo temu u vokalnoj izvedbi – prvotno je bila osmišljena za trubu – no lišenu bilo kakvog redundantnog teksta koji bi samo odvraćao pažnju s melodije. Kad sam bolje probavio tu ideju, sjetio sam se Albe i odmah spoznao da je ona zapravo jedina pjevačica koju poznajem, a da može tu temu realizirati na način na koji sam je čuo u glavi. Nakon prve probe krenule su se rađati nove ideje u kojima je bio zastupljen glas, nekako smo se spontano našli i na temi slobodne improvizacije, a naposljetku sam je pitao bi li voljela biti integralan dio ovog projekta, na što je ona, na moju veliku sreću i oduševljenje, pristala.

Kako komunicirate u trenutku izvedbe, spontano?

– Da je ikako drukčije, bilo bi umjetno i pogrešno. Vraćajući se na ono pitanje o osobnostima glazbenika s kojima sam se okružio, jedini ispravan način funkcioniranja bilo kojeg sastava jest da glazbenici imaju dovoljno »kilometara« zajedno da mogu funkcionirati potpuno autonomno, bez riječi i uz pokoji pogled za vrijeme izvedbe. Ponekad glazbenici »kliknu« na prvu, no to su već rjeđe situacije.

Ezoterično i mistično

Što vam je najvažnije u glazbi?

– Iskrenost.

Koja je vaša glazbena filozofija?

– Slojevito pitanje i ono oko kojega možemo razglabati noćima, no ne bih tu previše u ontologiju. Glazba je svakom pojedincu u većoj ili manjoj mjeri važna, ponekad i presudna, a meni ispunjava veliku većinu svakog dana. Tu imam jednostavna stremljenja – želim biti okružen dobrom glazbom, stvarati dobru glazbu i sudjelovati u interpretaciji dobre glazbe. Budući da se glazba isključivo može raščlaniti samo na dobru i lošu (tu nema nikakve rasprave), mišljenja sam da bi filozofija svakog glazbenika, neovisno o načinu konzumacije, morala sadržavati neopisivu žeđ za opijanjem dobrom glazbom na svim prije navedenim razinama.

Koji je vaš poriv za bavljenje glazbom?

– O porivima možemo govoriti u formativnom razdoblju, kada se čovjek još traži i preispituje. U trenutku kada pojedinac prihvati i obgrli glazbu kao okosnicu života ili glazba to sama napravi, taj poriv jednostavno postane dio svijesti – glazba postaje neodvojiv dio čovjekovog identiteta.

Strast?

– Faktor bez kojega je svaka glazba ili pokušaj bavljenja glazbom uzaludan i suvišan. Ima jedan poznati klišej-citat koji se pripisuje Beethovenu i koji ne želim ovdje citirati, a koji isto tako interpretira ovu moju hipotezu, mada uz pozamašnu dozu patetike. Ukratko, ako u glazbi nema strasti, romantičarske ili upravo one seksualne, bolje da glazbe i nema.

Improvizacija?

– Unikatna i nepredvidljiva reakcija pojedinca na zbivanja u njegovoj neposrednoj blizini, doslovnoj ili figurativnoj. Što su ta zbivanja uvrnutija ili neobičnija, to je improvizacija prirodnija i neokaljana drugim utjecajima. Tako je i u jazzu – veliko i neočekivano odstupanje od normativa luči nezamislive reakcije te stvara nove i nepatvorene oblike. Tek puno kasnije govorimo o »onom nevjerojatnom solu koji je onaj pojedinac onomad odsvirao«.

Interakcija?

– Nužnost u bilo kakvom bavljenju glazbom. Ako ćemo semiotički pretpostaviti da je glazba jezik, međusobna interakcija je njegovo provođenje. Bez interakcije, i to vrlo duboke, ne možemo govoriti jezikom glazbe.

Kako pričate priče kroz glazbu?

– Nije li svaka prava glazba svojevrsno pričanje priče? Primjerice, kako je »Chomona« jedina nešto starija skladba na albumu, već sam je imao prilike izvoditi uživo i par puta su me pitali značenje tog naslova. Danas brojni jazz glazbenici imaju potrebu svojim skladbama i albumima nadijevati hiperintelektualna imena koja se referiraju na ezoteriju ili mistiku, a rezultat je uvijek isti – slušatelj se najčešće mora pitati o čemu skladba govori i zašto ima takvo ime ili se latiti rječnika, ako ne i enciklopedije. Tako sam ja odlučio dati ime koje naizgled tjera na razmišljanje, a zapravo je vrlo blesavo i naivno. »Ćo mona!« je žargonski, pomalo i prosti pozdrav prisutan u Istri i Primorju, nešto kao »Di si stari!«, samo malo uvrnutije. Međutim, kad se zapiše drugom grafijom, onda zvuči ezoterično i mistično.

Skladanje

Kako skladate?

– Vrlo eratično. Ponekad sam u stanju u jednu večer raspisati dvadeset stranica partiture za neki sastav, a onda hibernirati mjesec dana čak i ako imam neki rok pred sobom. Neke od skladbi s ovog albuma nastale su doslovno u 45 minuta, dok sam neke krojio i krojio po nekoliko mjeseci, naravno, uz dobru dozu brisanja, prepravljanja i nezaobilaznog nerviranja. Ukratko, kad imam konkretnu ideju, mogu je munjevitom brzinom prenijeti na notni papir.