Diskografska kuća Nota Bene Records objavila je album »Internal Walk«, prvo diskografsko izdanje trubača i skladatelja Roberta Mikuljana, dobitnika nagrade Status HGU-a. Riječ je o iznimnom glazbenom djelu koje zaslužuje predstavljanje široj glazbenoj javnosti, kao i sam umjetnik koji, iako je već dugo prisutan na sceni, zbog svoje samozatajnosti do sad nije bio onoliko eksponiran koliko zaslužuje.

Mikuljan je autor svih skladbi na albumu. »Skladbe donose glazbenu priču o svjesnosti sadašnjeg trenutka, vođena iskustvom prošlosti«, pojasnio je Mikuljan. »Nadahnute su mojim životnim iskustvima, korijenima, »lekcijama«, okolinom, ali i najboljim ljudima te događajima koje sam proživio. Nije lako uvijek osvijestiti da živimo u nekim našim snovima, mislima, emocijama i da smo prisutni svuda osim u sadašnjem trenutku. Nelagoda koja proizlazi iz tih nepodudarnosti samo je prolazna točka rasta. Prolazna, kao i uostalom, sve ostalo. Mnoge priče ispisane su oko rečenice »i to će proći«. Život je gibanje, vibracija, hod.

Paralelno s njim u nama se odvija još jedan hod, unutarnji, misaoni. Polazna točka… naprijed/natrag, gore/dolje, na gore/nabolje… Važno je uvijek, na kraju »vratiti se sebi«. Skladbe ponekad nastaju vrlo spontano, a ponekad je to proces u kojem, recimo, imam samo melodiju i moram razviti harmoniju s kojom ću biti zadovoljan. Može biti i obrnuta situacija, imaš u glavi harmoniju, a na nju treba vezati neku divnu melodiju. Možeš napisati neku skladbu i nedostaje ti neki »final touch« i spremiš je. Nakon nekoliko godina već skoro da si i zaboravio da skladba postoji, a i tvoja glazbena estetika se možda malo promijenila, promijeniš dvije harme, dodaš još koji detalj i to je to. Ima trenutaka kad ti skladba jednostavno »dođe« u par minuta. Nema pravila.

Nadahnjivati me može sve, od vizualnih stvari, do okusa, mirisa, događaja, prijatelja, razgovora, različitih situacija. Uglavnom i najmanja sitnica može me potaknuti na razmišljanje i stvaranje glazbene priče. Primjerice, skladba »Imprint« nadahnuta je ljudima i situacijama koji nas čine onime što jesmo, a svatko ih u životu ima nekoliko prijelomnih, onih koje ga ohrabruju ili mijenjaju. »Morning Eyes« je skladba romantičnog naslova, a nema veze s romantikom. Što čovjek vidi u zrcalu kad se prerano probudi, a cijelu je noć ranije svirao i prekasno zaspao? Život glazbenika. Naslovna, »Internal Walk«, nastala je kao reakcija na pretjerano razmišljanje, analiziranje, samoizluđivanje i u konačnici donošenje nekih pametnih zaključaka/odluka.

»Circle« se odnosi na onu: tko bi gori, sad je doli, tko bi doli, sad je gori. »I to će proći«, pisalo je na kraljevom prstenu, a on je mogao biti smiren. Možda i karmički krug. »12E« je jedna od prijelomnih, ona dobra. Najbolja. »How to Say No« asocira na to kako se poučeni životnim iskustvom spašavamo od nepovoljnih situacija. »Crne ruki« je skladba inspirirana teškim životom labinskih rudara čiji je pozdrav bio »Sretno«, a ispod zemlje duh zajedništva brisao je dobne, nacionalne i vjerske razlike.«

Do zadnje kaplje

Upravo je skladba »Crne ruki«, koja donosi jednostavnu i upečatljivu melodiju, drukčija od svih ostalih, najdojmljivija na albumu. Naime, rudarstvo je oblikovalo identitet njegova Labina, sugrađana, pa i njegove obitelji. Njezin karakter možemo sagledati s dvaju aspekata: emocionalnog i baštinskog. Naime, u skladu s naslovom i porukom, ona donosi tamne boje, oporost i težinu. Upečatljivo dočarava osjećaje jada, straha i muke, ali ujedno i hrabrosti, odlučnosti, nepokolebljivosti. Svi su ti osjećaji dočarani tako sugestivno da i nas slušatelje bole, da i mi prkosimo i ne damo se. Osim toga, skladba na suvremen način priziva tradicijsku istarsku glazbu koja zapravo omogućuje prikaz spomenutih osjećaja i daje autentičnost izvedbi te skladbe. Toliko duboka, ta bi skladba zapravo, sa stanovišta jazza, mogla biti svojevrsna himna labinskih rudara.

Možemo reći da ju je Mikuljan stvorio iz prve ruke. Naime, rođen 1981. u Puli, odrastao je i živi upravo u Labinu, iako u svojem glazbeničkom djelovanju gravitira prema Puli i Rijeci. U Labinu vodi Gradski orkestar Labin, te je sudjelovao u pokretanju jazz odjela u sklopu labinske Umjetničke škole »Matko Brajša Rašan«, koji vodi s Elvisom Stanićem, Damjanom Grpcem i Aldom Foškom. U Puli djeluje u Big Bandu Pula i JazzIstra Orchestru, a u Rijeci s Denisom Razumovićem–Razzom vodi projekt Mikuljan & Razz Wind Facory u kojem izvode autorske skladbe, kao i probrane jazz standarde koji im se najviše sviđaju. Pored toga u Rijeci surađuje s Darkom Jurkovićem–Charliejem, kao i Zoranom Majstorovićem u sklopu projekta Atma Mundi Ensemble i Porto Etno Orchestra, a često i s Bojanom Skočilićem iz Crikvenice koji svira na ovom albumu.

»Pula je mjesto mog rođenja, kao i mnogim Labinjanima, dok sam za vrijeme prvog studija živio u Rijeci i tako sam vezan za oba grada, a Labin se geografski nalazi gotovo na polovini između Rijeke i Pule«, objašnjava. »Gravitiram ljudima, kvalitetnim glazbenicima, a ako su mi oni udaljeni na sat vremena – odlično. Tijekom godina jazz scena u Puli se itekako proširila i poboljšala. Big Band Pula je jedan od razloga. Mnogi pulski/istarski jazz glazbenici studirali su u Grazu, kasnije i u Trstu, a danas su profesionalci čiji se rad veže za razne kvalitetne autorske projekte. Lijepo je to za vidjeti. Sretan sam kad vidim kako se jazz glazba općenito u Hrvatskoj, a pogotovo u Istri podignula na visoku razinu. Prijateljska atmosfera u Puli, privrženost jazz glazbi, spremnost za svirku i suradnju, to su važne stvari. Druženja, sessioni, učenje, istraživanje uz pulske jazz glazbenike, sve to mi je pomoglo da napredujem kao glazbenik, tako da su oni jedan vrlo bitan faktor u mom životu.

Tu su još od one 2008. godine Branko Sterpin, Adriano Bernobić, Miron Hauser i Luka Žužić te Dušan Kranjc koji je dio mog Quinteta u koji uskoči i Marco Quarantotto. I Istra i Rijeka mogu biti ponosni na kvalitetne glazbenike, ali ne zaboravimo i onaj dio scene koji čine jako dobri festivali, mjesta koja ugošćuju jazz glazbenike, radionice, jazz emisije… Sve to čini jazz scenu. Što se tiče riječke strane, tu moram spomenuti saksofonista i dobrog prijatelja Denisa Razumovića. Nakon prve zajedničke svirke, osjetio sam da dijelimo istu viziju i ljubav prema jazz glazbi. Sve je dalje krenulo spontano. Energija i strast od prve do zadnje odsvirane note, to obožavam, kako volim reći »do zadnje kaplje«. Često se družimo, razgovaramo o životu i općenito o glazbi.

Nešto čarobno

Osim što mu je istarska glazba bliska i nadahnjujuća, Mikuljan je zaljubljen u jazz koji je ipak najvažniji za njegovo skladanje i glazbeno izražavanje. Ljubav prema toj glazbi toliko je velika da je kao tridesetogodišnjak započeo studij jazz glazbe na glazbenom konzervatoriju u Trstu i to nakon završenog studija na Tehničkom fakultetu i rada u struci inženjera elektrotehnike. »Ljudi su me pitali kakav je to tečaj i traje li duže od godinu dana«, sjeća se. »Nisu mogli pojmiti da netko u toj dobi započinje petogodišnji studij u inozemstvu i posvećuje se isključivo tome, bez paralelnog rada na nekom radnom mjestu, da na neki način počinje ispočetka.

No, ja to nisam shvaćao na način da »počinjem ispočetka«, već prelazim na viši, željeni i očekivani stupanj bavljenja glazbom. Na prvoj godini nisam imao stalni smještaj, a ujedno sam bio i jedini student iz Istre na jazz smjeru. U nepunih godinu dana »natukao« sam automobilu 40.000 kilometara. Ponekad bih došao iz Labina u Trst zbog jednog predavanja, dok bi neki Trieštini koji su živjeli iza ugla ostali doma jer je padala kiša. Neki bi rekli da je to ludost, a za mene je to disciplina. Upao sam u dobru generaciju na faksu, nastupao sam po Italiji i Sloveniji te snimio nekoliko albuma u sklopu fakultetskih projekata te sam sudjelovao na LOLA projektu u kojem je svirala nekolicina studenata jazza u Trstu sa studentima ljubljanske akademije i to online, u realnom vremenu. Možda to ne zvuči kao nešto posebno gledajući iz današnje perspektive, ali govorim o 2012.«

Zato su i njegove skladbe ukorijenjene u jazz glazbi. »Prije svega mislim da na skladateljski rad jako utječe glazba koju slušaš, okolina kojom si okružen i općenito način na koji percipiraš život«, rekao je. »Naravno da tu postoji i ona druga, »tehnička« strana gdje moraš imati određeno znanje i »kilometre u nogama« da bi ideju mogao staviti na papir i prenijeti je na pravi način kolegama. Sve više me zanima i zaokuplja ideja o stvaranju; ipak je to na kraju nešto tvoje, nešto jedinstveno. Melodija je najvažnija. Naravno da tu ima mnogo drugih stvari koje su itekako bitne, ali znamo da postoji dosta pjesama koje imaju istu harmonijsku strukturu, a melodija je na kraju ta koja čini razliku. Uživam u procesu skladanja za male, kao i velike sastave, a to su, usprkos sličnostima, dvije različite stvari. Skladanje za big band mi je posebno izazovno. Zanimljivo je pisanje aranžmana za tuđe skladbe, jer treba poštovati viziju autora te u nju uklopiti i onu vlastitu, čime se bavim primjerice u projektima JazzIstra Orchestra. No, najdraži mi je trenutak kada cijeli orkestar na prvu odsvira tvoju viziju koja je do tad tek zabilježena na papiru. To je nešto čarobno.«

Tako je bilo sa skladbom »Crne ruki« koju je napisao, aranžirao i odsvirao kao solist uz Jazz orkestar HRT-a u sklopu koncerta Nove skladbe za Jazz orkestar HRT-a. Svirajući s tim orkestrom ostvario je suradnje i studijska snimanja s glazbenicima kao što su Zakiya Hooker, Lee Sanders, Chris James, Frank Volgmann, Bart van Lier, Javier Girotto, Marko Tolja, Tamara Obrovac, Joe Kaplowitz, Valerija Nikolovska i Viktor Lipić. Bigbendaško iskustvo stjecao je i svirajući s Big Bandom Pula, kojem se pridružio 2008. na poziv Branka Sterpina. »On je napravio puno za istarsku jazz scenu, a to i dalje čini«, tvrdi Mikuljan. »Bilo je to u početku novo iskustvo koje mi je proširilo vidike, znanje i poimanje jazz glazbe. Tu sam naučio neke vrlo važne stvari koje su mi pomogle u daljnjem razvoju i kasnije u formalnom obrazovanju u Italiji.

Big band je jedna sasvim druga disciplina za razliku od manjih sastava. U big bandu postoje određena pravila kojih se treba pridržavati. Bitno je znati dobro čitati note, raditi na artikulaciji, »blendati« dobro u sekciji, slušati jedan drugoga, poštivati dinamiku, a uz sve to razvijati i solističke sposobnosti. Ako lead truba i bubanj funkcioniraju kako treba, orkestar je na dobrom putu da zazvuči kako treba. Sviranje u big bandu je vrijedno iskustvo za svakog jazz glazbenika. Jako je važno da postoje jazz orkestri, da se promovira takva glazba, da mladi uče od starijih, da se razmjenjuje znanje. Na taj način može se napredovati. Neki od članova Big Banda Pula renomirani su glazbenici koji djeluju i u JazzIstra Orchestru, ali i Jazz orkestru HRT-a, što Big Band Pula čini važnim dijelom istarske, ali i hrvatske jazz scene.«

Neponovljiv trenutak

Album »Internal Walk« Mikuljan je snimo u posebnim uvjetima, u doba pandemije, kad su bile smanjene mogućnosti njihovog usavršavanja na koncertima. »Snimati u doba korone bilo je izazovno, ali i motivirajuće«, tvrdi. »Materijal s albuma premijerno smo izveli na riječkom JazzTimeu 2020. Zbog cjelokupne situacije, zajedničkih proba i svirki bilo je manje i album je praktički snimljen u jedan dan. Unijeli smo se u svirku kao da smo na nekom koncertu i htio sam da ta atmosfera i dobra energija ostanu što autentičnije zabilježeni. Naime, sviđa mi se način snimanja jazz albuma kao nekada. Čim bi se neki glazbenik našao u gradu, iskoristili bi ga za live svirku ili snimanje.

Bez obzira na neke, nazovimo to, nesavršenosti, svirka bi bila zabilježena autentično, bez »peglanja«, dodavanja, nasnimavanja… To je poanta i u tome je ljepota jazz glazbe; maksimalna spremnost na nepredvidljive situacije, prilagođavanje trenutku i cjeloživotno učenje koje te stalno tjera da budeš još bolji.«

Na ovom albumu Mikuljan je zabilježio važno razdoblje svojeg stvaralaštva koje se odnosi na skladanje i stilske odrednice. »U glazbi, kao i u svakoj drugoj vrsti umjetnosti, umjetnik ima period u kojem istražuje svoje misli, sakuplja ideje, promišlja, uči, napreduje i u određenom trenutku ima takav pogled na svijet koji poslije možda više neće biti isti«, rekao je. »I to je u redu. S tim idejama, željama i promišljanjima zatvaramo jedan krug i otvaramo drugi. Zato je važno dokumentirati jedno razdoblje stvaralaštva, učiti iz tog iskustva i automatski otvarati drugo poglavlje.«

Mikuljan je posvećen pisanju i izvođenju glazbe koja je bliska aktualnom trenutku u jazzu. No, u njegovim se djelima osjeća i poznavanje tradicije te glazbe. »Kad sam prije petnaestak godina počeo ulaziti u svijet jazz glazbe, bilo mi je najvažnije krenuti od početaka, od proučavanja stvaralaštva glazbenika kao što su Louis Armstrong i Bix Beiderbeck«, sjeća se. »Ubrzo nakon toga počeo sam slušati i proučavati Cheta Bakera, Milesa Davisa, Toma Harella, Dizzyja Gillespieja, Freddieja Hubbarda… Kako sam glazbeno napredovao, tako mi se i glazbena estetika s vremenom mijenjala. Obožavam balade, pogotovo one odsvirane na krilnici, a s druge strane naginjem na bopersku priču. Sve ovisi o tome koji je glazbeni kontekst.

Najvažniji mi je dobar sound, dobra artikulacija i dobro ispričana priča putem glazbe. Najviše volim glazbu koja me na prvu iznenadi, koja me oduševi, glazbu koju ne možeš samo tako predvidjeti. Volim osjetiti energiju i obožavam poruke koje se prenose putem glazbe. Glazba je nešto najljepše što ti se može dogoditi. Riječima je teško opisati, treba se samo naći u trenutku i osjetiti to. Najuzbudljivija mi je jazz glazba. Jazz glazba je nešto posebno, to je neponovljiv trenutak. Ujedno te tjera da radiš na sebi, uči te disciplini i dokle god si živ postavlja ti izazove kroz koje izlaziš jači i bolji, i kao čovjek i kao glazbenik. Sve to zajedno osvojilo me na prvu. Skladba koju si možda odsvirao stotine puta, svaki puta na novo drukčije zvuči. Oduševilo me kad sam čuo da je neka američka radiopostaja vrtila jedan jazz standard 365 dana u godini i to svakog dana u drugoj verziji. Mislim da to ni u jednoj drugoj vrsti glazbe ne postoji.«

Paleta boja

Za napredovanje svakog jazz glazbenika važno je slušanje albuma iz svih razdoblja te glazbe, ne samo onih koji su proglašeni kultnim ostvarenjima diskografije. I Mikuljan je stasao slušajući ih. Osim toga, stvaralaštvo mnogih glazbenika ostavilo je trag u njegovoj glazbi, najviše upravo onih najznačajnijih. Zapravo to ovisi o dobrom ukusu. »Što se tiče glazbenika, za svakog je važna »paleta boja« kojom raspolaže«, rekao je. »To je onaj alat koji moramo svi usvojiti želimo li napredovati i biti na pravom putu. Važno je slušati i glazbenike koji ne sviraju isti instrument koji ti sviraš, slušati različitu vrstu glazbe. Moraš upijati sa svih strana da bi na kraju sve »zaboravio« i stvorio svoj jezik po kojem ćeš biti prepoznatljiv.

Glazbenici koji su na mene jako utjecali i koje dandanas slušam, transkribiram i proučavam su Freddie Hubbard, Tom Harell, Dizzy Gillespie, Charlie Parker, Joe Henderson, John Coltrane, Terell Stafford, Christian McBride… Prije nekoliko godina otkrio sam gitarista Wolfganga Muthspiela. Volim tu njegovu kombinaciju klasike i jazza. Obožavam njegov album »Rising Grace«, pogotovo skladbu »Father and Sun«. Snimio ga je sa sjajnom ekipom: trubačem Ambroseom Akinmusireom, pijanistom Bradom Mehldauom, kontrabasistom Larryjem Grenadierom i bubnjarem Brianom Bladeom. Album me oduševio već nakon prvog slušanja. Zvuk trube i fraze pomalo neuobičajene za taj instrument, električnu i akustičnu gitaru, s elementima klasike, jazza i rocka, kontrabas i bubnjevi su jedno. Tako intenzivno i u trenutku. Sve diše.

Svaki od navedenih glazbenika ima različit karakter, stil i zvuk, zbog svega toga ih volim. Iako su svi različiti, imaju nešto zajedničko, a to je da su uspjeli stvoriti svoj prepoznatljiv zvuk, što je jako važno. Imam više trubača koji mi se jako sviđaju, ali najdraži mi je Freddie Hubbard. Jednostavno taj njegov način sviranja, njegova ekspresija, mimika dok svira, ta njegova emocija, energija i način na koji svaku skladbu donosi maksimalno, to mi je najbolje, to me je osvojilo. Freddie je svirao stilove bebopa, hard bopa i post bopa od 1960. pa nadalje. Njegov album »Ready for Freddie«, a pogotovo skladbe »Birdlike« i »Crisis«…

To je hard bop album koji zvuči moderno, kao da nije snimljen 1962. godine već sada. Freddie Hubbard i Wayne Shorter – energija, ideje, sound. Od ostalih trubača naravno da, između ostalih, moram spomenuti Clifforda Browna, Leeja Morgana, Dizzyja Gillespieja, Woodyja Shawa, Kennyja Dorhama, Cheta Bakera, te posebice Milesa Davisa i Toma Harella. Album »Kind of Blue« Milesa Davisa bi svatko trebao poslušati, bez obzira koju glazbu preferira. Tu ima momenata kada jedna nota govori više od tisuću riječi. Također album »Moon Alley« Toma Harella. Sviđaju mi se njegova liričnost i melodije u temama.«

Glazbenici koji grizu

Tijekom karijere Mikuljan je surađivao s uglednim glazbenicima, među ostalima s Elvisom Stanićem, Zvjezdanom i Vedranom Ružićem, Lukom Žužićem, Darkom Jurkovićem, Tamarom Obrovac, Giovannijem Maierom, Klausom Gesingom, Olegom Kireyevim i Denisom Lambertom. »Louis Armstrong je rekao da postoje samo dvije vrste glazbe; dobra i loša«, kaže. »Tužno je kada su u glazbi prisutne predrasude ili ego veći od kvalitete koji nerijetko sprečava glazbeni napredak. Previše puta sam se naslušao ljudi čiji je ego višestruko veći od njihovog glazbenog znanja, što prerasta u nešto tragikomično. U tim situacijama treba ostati gospodin. Ljudi s najviše znanja su pristupačni, skromni, jer su svjesni koliko toga još ne znaju.«

Upravo zato Mikuljan, koji je na snimanju uz trubu svirao i krilnicu, ovu je glazbu ostvario sa svojim stalnim kvintetom u kojem sviraju njegovi dugogodišnji prijatelji i sjajni instrumentalisti: alt, tenor i sopran saksofonist Denis Razumović, klavijaturist Aldo Foško, kontrabasist i bas gitarist Bojan Skočilić i bubnjar Dušan Kranjc. To su sve redom kvalitetni i afirmirani suradnici s kojima često svira. »Pažljivo sam birao glazbenike koji će sudjelovati u stvaranju ovog albuma«, rekao je. »Prilikom pisanja skladbi odmah sam imao viziju da će to biti Razz, Aldo, Bojan i Dušan. S njima se uvijek dogode oni dobri glazbeni momenti, onaj osjećaj »to je to«! Znao sam da će donijeti emociju na pravi način; zajedničko nam je da živimo glazbu.

Izvrsno su se uklopili u moj glazbeni koncept. Volim kad glazbenici s kojima sviram »grizu«, kad se dogodi kemija, kad nije potrebno ni gledati jedan drugoga, već zatvorenih očiju osjećamo razvoj događaja i u danom trenutku slično reagiramo na neku notu, akcent ili sound, a ništa nije dogovoreno, sve je spontano. Svaki od glazbenika na albumu »Internal Walk« ima svoju osobnost, karizmu, svoje znanje i iskustvo.«

Članovima svog kvinteta dao je veliku slobodu u interpretaciji skladbi. »Jazz je prije svega glazba komunikacije i sukreacije«, objašnjava. »Nikoga od njih nisam želio ograničavati, što je vidljivo i u trajanju pojedinih skladbi. To što ne znamo uvijek kako će nešto završiti ili što će se sljedeće dogoditi pokazalo se kao prednost. Važno mi je bilo da svatko ostavi svoj touch i da uživamo u, uvijek iznova, neponovljivim trenucima. Zato treba pažljivo birati glazbenike i pustiti ih da budu svoji, jer ako ih se sputava ili je autor predominantan kad treba i ne treba, onda se gubi sloboda tipična za jazz. Želio sam da svaki od njih dominira u određenom momentu, da se glazbene forme i misli slobodno isprepliću, da se osjeti njihova kao i moja emocija te da moja priča zaista postane i njihova.«