Sve je počelo prije više od trideset godina, kad je zanimljivog dječaka s irokezicom u zagrebačkom tramvaju susreo redatelj Dragan Živadinov i pozvao ga da sudjeluje u njegovoj predstavi »Krštenje pod Triglavom« 1986. godine.

Alan Hranitelj danas je najjači kostimograf u Europi, rođeni Zagrepčanin koji je svoju karijeru započeo 1980. u Ljubljani. Školovanje je napustio u 16. godini, dva tjedna prije završetka drugog razreda srednje škole, kad se preselio u Ljubljanu. Početno je radio kao masker, a onda je krenula njegova karijera kostimografa u čudesnim bojama, krojevima i licima, spajajući stvarnost i čaroliju u jedno. Za Zagreb ga danas vežu njegova majka Vjekoslava, sestra, nježne uspomene iz djetinjstva i školski prijatelji s kojima je i danas u kontaktu.

Iako je već dosad surađivao sa zagrebačkim HNK-om, posebno ga je razveselio ponovni poziv da osmisli kostimografiju za dramski balet »Gospođa Bovary«.

Ponovni susret s rodnim gradom podsjetio ga je na njegove srednjoškolske dane kad je često pohađao, ukoliko im se nisu smjene preklapale, i svoje i sestrine sate u Školi primijenjene umjetnosti. Želja koja ga je vukla u svijet kostima odvela ga je na čudesno putovanje koje traje i danas.

Do sada je priredio više od 370 kostimografija i surađivao je s brojnim kazališnim i filmskim stvarateljima od Mateje Koležnik, Vinka Möderndorfera, Vita Taufera, Mete Hočevar, do Eduarda Milera, Diega de Bree, Matjaža Bergera, Francija Burgera, Matjaža Zupančiča, Mirana Zupančiča i mnogih drugih. Proveo je i nekoliko godina u Kanadi gdje je dizajnirao kostime za Cirque du Soleil, a šou za koji je radio kostime kasnije je igrao nekoliko mjeseci u New Yorku i u Los Angelesu.

Djela su mu uvrštena u 4 stalne umjetničke zbirke Narodnog muzeja Slovenije, Slovenski etnografski muzej, Muzej moderne umjetnosti Ljubljana i Pokrajinski muzej Maribor, a do sada je za svoj rad dobio 24 domaće i strane nagrade.

Radim kao kostimograf i vezan sam za odjeću i kostime, ali uvijek se odijevam gotovo uniformirano, uvijek isto – Alan Hranitelj / Foto: Borut Peterlin

Razgovor s priznatim kostimografom Alanom Hraniteljem za mene je bio svojevrsna »time machine«. Posljednji put vidjeli smo se u Ljubljani, na početku njegove karijere, pred više od trideset godina. Znatiželja, uzbuđenje i sve što može stati u takav period… Pitala sam se s kakvim ćemo se pogledima, energijama i osmijesima sresti.

Otkud krenuti, od našeg posljednjeg susreta prošli su životi, a u međuvremenu svi su vas već sve pitali! Evo, za početak otkrit ću vam kako ste me se tada dojmili. Stigli ste sasvim dotjerani u tamnoplavom žaketu i djelovali kao da nešto morate činiti, ali i da ne znate što točno…

– (Smijeh) Da, bilo je to 90 i neke. Najvjerojatnije nakon izložbe u Modernoj galeriji u Ljubljani, a prije nego što je sve krenulo. Joj kak’ smo bili mladi – šaljivo komentira i prisjeća se Alan Hranitelj svojih početaka i nastavlja s komentarom:

– Ma ne, mi smo vječni. Mene godine ne dotiču, ali razlike su prisutne. Sad kad sam bio nakon dvadeset i nešto godina u posjetu kod mame u Zaprešiću, shvatio sam koliko je vremena prošlo. Mama i ja smo se viđali, ali ja nisam stizao doći u stari dom. Sad je tamo sve izgrađeno, nema više njiva i igrališta. Super izgleda! Znate, moja mama Vjekoslava je fenomenalna, ima 83 godine i jako je vitalna. Podsjetila me je na vremena odrastanja u Zaprešiću i kako sam još kao mali govorio da želim biti sijed. I sad zbraja ona meni godine i kaže: »Hm 54, a još uvijek čekaš« (smijeh). Uvijek mi se čini da što sam stariji, da sam bliži sebi.

Mama Vjekoslava najvažnija figura

Majku često ističete kao presudnu osobu u vašoj karijeri, prepoznala je zarana vaš talent?

– Mama je to odmah uvidjela još kad sam bio dječak. Ona je za mene najnačitanija žena na svijetu i to joj je dalo svojstvenu širinu.

Primjećujem osmijeh na Alanovom licu i shvatim kako najvjerojatnije stiže konobarica iza mojih leđa. Alan je šaljivo dočekuje: »Sve ćemo pojesti i popiti« i hitro uzima kartu, čita i kometira:

– Znate, ja jako volim jesti, vjerojatno me je prezime Hranitelj odredilo – i smije se birajući između slanog i slatkog, ali ne propušta krajičkom oka primijetiti i radoznalo upitati konobaricu koja drži tacnu s naručenim pićima za druge goste:

– A, što vam je ovo bijelo sa slamčicom u čaši – na što mu ona odgovara kako je to samo hladni nes.

– Aha, dobro – kaže pomalo razočarano i objašnjava kako ne voli kavu, pa se opravdava svojom neukrotivom dječjom radoznalošću i nastavlja priču o majci Vjekoslavi:

– Mama je radila u Karbonu kao kemijska tehničarka. Ako se sjećate svih onih bojica, tuševa u boji i plastelina, to su sve bile njezine formule. Smišljala je formule za boje koje je Karbon proizvodio – objašnjava maminu povezanost za kreativnost i na zaslonu mobitela pokazuje mi crno-bijelu fotografiju na kojoj je njegova majka s prijateljicom:

– Ovo je mama, bila je lijepa kao glumica, a ovo do nje njezina prijateljica Neda. Same su si šivale odjeću pa je lako prepoznala tu sklonost i kod mene te me uvijek podržavala.

BORUT PETERLIN

Nikad nisam ništa tražio

Iz vaše čudesne životne priče teško je izdvajati važnije ili manje važne trenutke, čini se kao da se sve zakotrljalo, baš onako kako je moralo?

– Nikad nisam ništa tražio, sve se samo dogodilo, sve me je našlo. Još u djetinjstvu sam prihvatio svoje demone i svoj križ. Plus i minus su postali jedno i sve se nakon toga opustilo. Nije više bilo grča zbog neke frustracije ili traume. Sve je postalo sastavni dio mene. Mnogi se bore sa svojim demonima i žive život u grču. U trenutku kad sam svoje unutarnje borbe prihvatio, sve se izbalansirao i spojilo, sjelo na svoje mjesto i opustilo se. Kad se to dogodilo, sve je počelo funkcionirati uključujući moju kreativnost i raširila su se krila. I dandanas funkcioniram na taj način, uvijek slušam i slijedim svoju intuiciju. Senzori me vode na putu i govore mi što je pozitivno, a što negativno.

Zarana ste prošli taj ozbiljan proces suočavanja sa samim sobom.

– Bio sam dječak, recimo negdje u osnovnoj školi. Pojavila se velika potreba za kreativnošću, pa sve što danas radim je svojevrsna kreativna terapija koja mora biti iskrena da bi se prepoznala. Proces nije bio lak, znalo je biti i prilično teških trenutaka. Ali, nakon višegodišnjega rada na sebi moj plus i moj minus postali su prijateljski dio mene. Kad se izbalansirao taj pozitivan i negativan dio mene, koji možemo nazvati »demonskim«, tad je kreativnost eksplodirala. Danas mi to sve pomaže u svemu što radim.

Svaka umjetnost počiva na takvoj, recimo metafizičkoj tranziciji kroz umjetnika, zar ne?

– Da, slažem se s vama, umjetnik je uvijek samo medij.

Želite reći kako su svi odnosi upareni kao suprotnosti, plus i minus, crno i bijelo?

– Čovjek je svemir u malome i ima svoje male borbe. Sve je načinjeno od plusa i minusa, pa sve nesavršenosti upućuju na savršenosti i obrnuto. Kad se čovjek sam sa sobom nađe u tom balansu, onda je u balansu i s univerzumom. Povežeš se s ferkvencijom koja je sada i ovdje, koja je trenutačna i zdrava. Kad si sam sa sobom u tom zdravom odnosu, onda dolaze situacije i ljudi koji su na istim frekvencijama. Nađemo se, usmjeravamo se, djelujemo zajedno.

Jedan od radova Alana Hranitelja / DARJA STRAVS TISU

Svi smo mi Madame Bovary

U tom kontekstu u kakvom je suodnosu sa samom sobom Madame Bovary ?

– To je priča za sva vremena, samo što svako doba ima svoje junakinje i različitosti. Mi smo svi Madame Bovary, njezinu rastrošnost psihijatri bi nazvali kompulzivnom. Glavni razlog je, kao uostalom i svim drugim ovisnostima, potisnuta i/ili neostvarena emocionalnost. Fejsbuci, instagrami, twitteri… Sve je to Madame Bovary.

Želite reći kako je svijet u emocionalnom deficitu, odnosno ozbiljnoj krizi?

– Da, priča Madame Bovary je priča za sva vremena i svako razdoblje. Tako kao i ona, danas ljudi sklapaju brakove i prijateljstva zbog koristi i financijske sigurnosti.

Pričamo o svijesti što uključuje religioznost, onostranost, vječnost… Vjerujete li u sve to?

– Vjerujem…

Kako ste došli do svojih zaključaka, potvrda?

– Intuicijom. Osjetim. To je kao što životinje osjećaju na principu intuicije. Suvremeni čovjek često nema povezanost sa samim sobom, jer je previše stvari uokolo koje mu odovlače pozornost. Pokušamo li odbaciti sve suvišnosti, ogolimo li svoje stvarne želje, doći ćemo do svoje istine. To je zapravo vrlo jednostavno.

Je li to bila i polazišna točka od koje ste počeli graditi kostimografiju za glavnu rolu Madame Bovary?

– Točno, upravo iz toga. Kostimi za balet su vrlo jednostavni. S koreografkinjom i redateljicom Valentinom Turcu radio sam već u HNK-u predstavu »Smrt u Veneciji«, koja je također bila vrlo čista i jednostavna, a »Gospođa Bovary« je još više. Minimalizirano je do same forme.

Niste li već i ranije radili dramsku predstavu »Madame Bovary« za minhenski Residenz teatar. Kakve su razlike ?

– Osnova razlika je što je minhenska »Madame Bovary« bila dramska predstava, a u HNK-u Zagreb radimo baletnu predstavu. Tehnička izrada kostima za baletnu predstavu je sasvim drukčija od izrade kostima za dramsku predstavu. I naravno, uvijek sve ovisi i o tome kako se lik gradi i o interpretaciji redatelja.

70-e su specifične, ali i scenične

Kad spominjemo kostime, radili ste brojne predstave i ulazili u mnoga razdoblja. Koje razdoblje vas je najviše zaintrigiralo?

– Ovisi u kojem sam razdoblju života. Najprije mi je bio strašno zanimljiv barok, onda secesija, pa ultra elegantan Belle Époque, došle su 50-e, 60-e, a onda malo manje 70-e.

Zašto 70-e malo manje?!

– Te su mi godine zanimljive kao društvena pojava. Počelo se opuštati u smislu zadatosti, vrijednosti, ali ako gledamo iz modno-estetskog vidika, to je jako specifično razdoblje.

Smatrate da je došlo do banalizacije svega – od mode do društvenih vrijednosti?

– Apsolutno!

Kad spominjemo modu, pokušali ste iskoračiti i u taj svijet, bili ste u Milanu, no ipak je teatar pobijedio?

– Moj kreativni izraz nije moda. Kazalište ima neki drugi temelj. Kao što ljudi koji se ovdje susreću imaju neku drugu priču. Teatar mi je kao kreativcu puno bliži i nudi mi veći izazov.

Mogu živjeti od svoje kreativnosti

Što vam donosi najviše benefita? Što vas u teatru najviše intrigira?

– Najviše benefita donosi što mogu od svoje kreativnosti živjeti. Prije svega, ako si kreativac, moraš imati maksimalno poštovanje prema tome što radiš, jer tek onda naiđu prave stvari i pravi ljudi. To je svakako veliki privilegij.

Na početku svakog projekta svaki član kreativne ekipe donosi svoje ideje koje povežemo, uskladimo i realiziramo. Najljepše stvari se dogode kad je kreativni tim na istoj frekvenciji. Nedavno dok sam radio u Grčkoj na operi »Rigoletto«, nikoga od kreativnog tima od prije nisam poznavao, a ipak susreo sam ljude s kojima sam se osjećao kao da radimo već dugo zajedno. Volim razgovarati o kostimografskim prijedlozima s izvođačima, glumcima, pjevačima, plesačima, saznati kakvi su kao osobe i kako se vide u zadanoj ulozi. Jer, svaki kostim treba napraviti za osobni karakter izvođača i povezati ga s karakterom u predstavi da to postane jedno. Ako su otvoreni prije, dođemo do rješenja. Bez te komunikacije sve bi bilo teže. Čini mi se da nema drugog posla gdje bih mogao svoju kreativnost ostvariti. To je za mene dar s neba.

Prva proba je najvažnija

Kad prepoznajete trenutak da ste postigli cilj, ostvarili zadatak kostimografa?

– Kao kostimografu mi je, osim komunikacije, jedan od najvažnjih momenata prva proba s glumcima. Njihov izraz lica kad se prvi put pogledaju u ogledalu u novom kostimu. Taj djelić njihova pogleda treba uhvatiti i prepoznati jer to je najiskreniji trenutak. Onda je sve jasno.

Što ako taj izraz nije očekivan, ako izostane potvrdna reakcija, osmijeh?

– Zbog temeljitih priprema dogodi se rijetko, ali ako se i dogodi, to je samo poticaj, trag koji treba slijediti. Na koncu uvijek kažem kako je to samo kostim koji se uvijek može promijeniti, prilagoditi ili zamijeniti.

Znači to je po principu: odjeća je naša druga koža, ili se osjećamo ili ne…

– Kostim je za glumce njihova druga koža. Ponekad se dogodi da netko i promijeni pogled na svoje tijelo, svoj izgled, jer ih mi kostimografi dosta puta vidimo na drukčiji način od onog kakvim vide sami sebe.

Kakve su njihove reakcije na vaša propitivanja?

– Vrlo različite. Ovisi o osobi. Uvijek im pristupam tako da možemo o svemu razgovarati otvoreno.

Može li vaš kostim promijeniti nekome život?

– Može promijeniti njihov način razmišljanja o pristupu kostimografiji i načinu odijevanja.

Posvetite li se više kostimu ili osobi?

– Posvetim se jednom i drugom. Glavno je da kostim ne vrišti bez koncepta.

Kako je protekla suradnja s redateljicom Valentinom Turcu?

– S Valentinom surađujem već dugi niz godina, dobro se poznajemo i veliki smo prijatelji. Vrlo smo usklađeni i brzo dođemo do kreativnih rješenja.

Razlika u mentalitetu i kulturi

Puno projekata ste napravili u različitim državama i mnogo ste kazališta i publike vidjeli. Kakve su razlike i u čemu?

– Osnovna razlika je u mentalitetu i kulturi, ali uvijek sretneš ljude s kojima si na istoj kreativnoj frekvenciji.

Iscrpljuje li vas komunikacija s ljudima?

– Nakon svih godina iskustva, naučio sam ne davati se prekomjerno. Nastojim sačuvati svoj mir. Ako to ne učinim, onda ne bih bio nikome koristan. Stoga ne rasipam energiju. No kada radim, onda sam posvećen sto posto.

Idete iz predstave u predstavu, što je također iscrpljujuće. Kako se resetirate?

– Naviknut sam na to i to je postao moj način života. Za resetiranje potrebna mi je samoća. Imam mjeru, treba se naučiti znati reći – ne.

Događa li vam se da napravite kostim koji prethodi nekoj vašoj kasnijoj spoznaji, da dobijete kroz njega odgovor na neka razmišljanja i propitivanja?

– Događa se kad radim svoje projekte, izložbe.

Emocionalno jaka izložba

Vaša izložba u Ljubljani opisana je kroz brojne gotovo pjesničke opise u kritici. Što se to tamo dogodilo?!

– Već sam prostor na Ljubljanskom gradu nosi neku posebnu energiju, koja je u kombinaciji s energijom izložbe postala tako jaka da se emocionalno dotakla posjetitelja različitih profila.

Je li bilo nekih posebno zanimljivih reakcija?

– Za vrijeme izložbe među ostalima dolazila su i djeca s učiteljicama. Jednom sam se tamo zatekao i jedan me dječačić povukao za rukav i upitao me: »Ovo je sve tako lijepo i kreativno, ali daj mi reci koliko traje tvoja kreativnost?«. Stvarno me je šokirao, odmah smo napravili malu tribinu i svi zajedno razgovarali. Pitao sam se tko je u tom malom tijelu?!

I kakav je bio odgovor, evo pitam i ja?

– Kreativnost nema čas, ni prostor ni vrijeme. Samo postoji.

Što je s bojama i materijalima? Koje vam tkanine pričaju kroz zvuk, dodir, priču, boju?

– Za svaku predstavu jako je bitno izabrati prave materijale i apsolutno nije nužno da se postigne željeni efekt s najskupljim. Naravno da me vuku kvalitetni i prirodni materijali. Smeđa boja u početku nije mi se činila poželjna, ali opet sam se naučio da može biti briljantna i jako scenična. U Münchenu u Residenz teatru kostimografija za predstavu »Tartuffe« bila je sva u smeđoj boji. Mogu reći kako je to jedna od najboljih kostimografija koje sam napravio, izgledala je kao živo zlato. Izrada je bila tako dobra da je to zaista san snova svakog kostimografa. Kostimi u predstavi su očišćeni do minimuma, ali detalji im daju dubinu.

Koja je vaša omiljena boja?

– Moja boja je zelena… Ustvari su sve boje moje boje.

Suradnja s Cirque du Soleil

Recite nam nešto i o iskustvima iz suradnje s kanadskim Cirque du Soleil i kostimima koje ste radili za šou »Zarakana« koji je bio mjesecima na repertoaru u New Yorku i Las Vegasu?

– I u takvim produkcijama, kao i u teatru, glavni je redatelj i njegov koncept. U cirkusu potrebe kostima diktira artist i točka koju izvodi. Zbog toga je potrebno prilagoditi dizajn kostima i izbor materijala artistu. U Cirque du Soleil tada je bilo zaposleno oko 5 tisuća ljudi. To su skupine koje se međusobno čak i ne poznaju. Svaka predstava svijet je za sebe. Što se tiče izrade kostima, sve je ostvarljivo i sve je moguće. To je san svakog kostimografa. Cirkus je sabirno mjesto različitih nacionalnosti i upoznaju se različiti ljudi iz cijelog svijeta. Produkcija ti pomaže u svemu, naprave sve da te zaštite, osiguran si da se možeš fokusirati samo na kreativnost. Zbog tog vrhunskog profesionalizma neki se čak izgube, a neki prestraše. Ja sam počeo najprije raditi na jednoj predstavi koja nije bila realizirana. Predstava se radi dvije godine. U prvoj godini su najprije razgovori i sastanci, produkcija, a onda slijedi godina dana za realizaciju. Na drugoj predstavi »Zarakana« već je bilo puno lakše.

Zanimljivo je što imate podjednako intuicije, emocije i racija…

– Raciom si objasniš situaciju da se ne pogubiš, emocijom osjećaš, a intuiciju slijediš. Djetinjstvo me je odredilo da funkcioniram na taj način, dalo mi je predokus beskonačnosti, zbog čega sve sagledavam lakše.

Volite osamljivanje. Što se događa u njemu i koliko ga imate i koliko ga trebate?

– Kad sam sam, čistim se od energetskih tereta. Tada kreativnost i podsvijest rade svoje. Od toga ne bježim i dozvolim si to vidjeti i osjetiti.

Strah od smrti ne postoji

Koliko je važno kakvi su nam životi? Što je po vama najvažnije dosegnuti ovdje?

– Važno je postati bolji čovjek, biti pripremljen za sljedeću dimenziju koja će nam biti bliža što nam je svijest otvorenija. Život je šansa prije nego što se dogodi. Kako ga prođemo i što napravimo u ovom obliku, ovisi na kojem stupnju se razvijamo dalje. Vidim to kao autobus koji sabire ljude i vozi ih na izlet gdje svatko izađe van na stanici koja mu je namijenjena.

Znači, strah od smrti ne postoji?

– Ne. Žao nam je kad netko ode, ali zato jer smo egoistični, jer će nama ta osoba nedostajati. Naravno, ima tužnih sudbina i tužnih smrti, ali razmišljajući u okvirima prirodnog slijeda, smrt je novi život. Mislim, bilo bi super kad bih mogao doživjeti 270 godina i ostvariti sve što bih htio, ali ako moram otići, onda idem. Svi smo mi prisutni ovdje koliko god smo prisutni i tamo. To su paralelni svjetovi. Ja vjerujem i to je to. Mi smo energija, i još je samo preostalo da shvatimo kako smo međusobno povezani. Ako se priključiš na izvor i otvoriš kanale, nađu se i pravi ljudi na tom putu i ne putuješ sam. Čovjek je taj koji je izmislio vremensku crtu.