Hrvatski filolog, povjesničar književnosti i kulture, enciklopedijske su odrednice akademika Josipa Bratulića. Cijeli svoj radni vijek posvetio je književnom srednjovjekovlju, hrvatskom i slavenskom glagoljaštvu te osobitostima hrvatskoga kulturnog stvaralaštva kroz mnoge projekte. Podsjetimo se, objavio je knjige rasprava »Istarske književne teme«, »Sjaj baštine«, »Izazov zavičaja«, »Slavonske književnopovijesne teme«, knjigu eseja »Mrvice sa zagrebačkog stola«, »Leksikon hrvatske glagoljice« i mnoga druga djela.

Protumačio je i preveo »Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela« te pisao predgovore i tumačenja za pretiske važnih hrvatskih knjiga poput »Prve hrvatskoglagoljske početnice«, »Kratke osnove« Ljudevita Gaja«, »Satira« Matije Antuna Relkovića i drugih. Na hrvatskom kulturnom nebu vjerojatno je najpoznatiji njegov rad na projektu »Aleja glagoljaša«, nezaobilaznom glagoljaškom spomeničkom kompleksu od Roča do Huma koji svjedoči o ukorijenjenosti glagoljice u hrvatsku kulturu. Prije no što smo ga pitali o »Aleji glagoljaša« te novom izdanju knjige, na pitanje uživa li u zasluženoj mirovini otkrio je i da nas čekaju njegovi novi radovi:

Nove knjige

– Uživam ne toliko u mirovini, nešto u radu, ali najviše u dovršenim poslovima. U tisak sam dao veliki rukopis »Hrvatska Biblija« – kad bi bila i ilustrirana predviđenim slikama hrvatskih umjetnika, bila bi to lijepa knjiga! Drugu knjigu, »Glagoljica – znak, pismo, identitet«, povijest glagoljice među Hrvatima, predao sam također u tisak. Ako doživim da ih vidim, i prelistam, bit ću zadovoljan i Bogu zahvalan.

Što vam je značio, i još uvijek naravno znači, rad na projektu »Aleja glagoljaša«? Prošle godine vaša istoimena knjiga doživjela je treće i dopunjeno izdanje.

– Nije čest slučaj da pojedine knjige u naše doba dožive nekoliko izdanja. Čujemo često da se knjige slabo ili nikako čitaju. A kako je moja knjiga »Aleja glagoljaša« tiskana, u svakom izdanju, u 5.000 primjeraka, to je znak da je bila lijepo prihvaćena, a valjda i čitana. Slično je i s mojom knjigom »Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela«, koja je također doživjela tri izdanja, ali ona služi i kao pomoćni udžbenik na studijima slavistike na sveučilištima u Hrvatskoj.

Kad je Čakavski sabor dobio ključeve Huma – »najmanjega grada na svijetu«, kako ga je nazvao Branko Fučić, Hum je tada, sedamdestih godina, imao dostatan broj srušenih kuća, i 16 stanovnika, i trebalo ga je oživjeti, zajedno s Ročem, koji je, zajedno s Nuglom i selima nekoć bio živo središte glagoljaške pismenosti Istre.

Zvane Črnja, glavni tajnik Čakavskog sabora, predložio je da se taj dio Istre uredi kao etnopark, i meni predložio da nađem suradnike. Pokušao sam, ali suradnike nisam uspio zagrijati za taj prijedlog. Ja sam predložio naziv te ceste Put glagoljaša Roč – Hum, a Zvane mi je odvratio da imamo dosta putova, što tada nisam shvatio, niti sam znao za razne križne putove, i da je bolje taj budući put nazvati Alejom glagoljaša, što je i meni, i onima koji su prijedlog prihvatili bilo lijepo i pitomo. Prvo obilježje Stup Čakavskog sabora podignuto je i otkriveno 1977. Stup je veliko slovo koje se u glagoljskom abecedariju, ili upravo azbuci, i zove Slovo, koje znači um, razum, razlog, riječ i Riječ (Logos – Isus Krist), ali označavalo je i Čakavski sabor.

Otkriveno je jedne lijepe nedjelje a iz Istre, Rijeke i s otoka stiglo je mnoštvo ljudi, te je to bio blagdan kojim je otpočelo podizanje drugih obilježja Aleje. Na otkrivanje svakog spomen-obilježja dolazilo je puno ljudi shvaćajući da je Aleja spomen na naše pismo – glagoljicu – na naše glagoljaše, na bogatu pisanu kulturu koja je u Istri bila živa i poticajna. A kad je Aleja dovršena, njezinim putem išli su brojni đaci, studenti, turisti, »hodočasnici« Istrom. Ne samo iz Istre, nego i Slovenije, cijele Hrvatske, ali i oni stranci koji su se zatekli u Istri. Tako do danas.

O Aleji izdani su vodiči: prvi 1983., drugo izdanje 1994. te treće 2019. godine. Svako u nakladi od 5.000 primjeraka. Opremom, formatom, fotografijama knjiga je dopunjavana i proširivana. Posljednje izdanje, za koje su se brinuli »Boris Drandić i prijatelji«, prvenstveno Anton Šuljić, nosi podnaslov »Stoljeća hrvatske glagoljice«. Danas se glagoljica uči u nekim osnovnim školama, na seminarima, u glagoljaškim društvima, ne samo u Istri i na kvarnerskim otocima nego po cijeloj Hrvatskoj. Glagoljica je postala dio našeg identiteta.

Glagoljica je pismo jednoga čovjeka

U 12. i 13. stoljeću glagoljica je dobila novu stilizaciju poznatu kao uglata ili hrvatska glagoljica. Možete li ukratko opisati koju je ulogu i značaj glagoljica imala za hrvatsku pismenost te identitet?

– Glagoljica je pismo jednoga čovjeka, Konstantina Ćirila – koji je poznavao brojna pisma, ali je osmislio osebujno i posebno pismo koje otkriva teološku formulu, koju otčitavamo iz naziva slova: Az, buki, vede – Ja koji znam slova govorim da je dobro veoma živjeti na zemlji! To jest – pismo, Sveto pismo – Biblija – otvara bolji i bogatiji život. Nakon progona učenika Svete braće iz Moravske i Panonije (»Slovinja«), od kojih su mnogi stigli u Preslav, na dvor bugarskoga kralja, te prihvatili grčko pismo, koje danas zovemo ćirilica, samo su oni učenici koji su se sklonili na Ohrid, zadržali glagoljicu, kao i oni učenici koje su kao roblje prodavali u Veneciji, i koji su – otkupljeni – došli u Istru i na kvarnerske otoke, gdje je glagoljica našla svoju novu postojbinu.

Isprva u svojim oblim znakovima, a zatim se glagoljica prilagodila, u pismu, onovremenom latinskom pismu, te se slovo smjestilo u kvadrat, i razvijalo se samostalno do prvih tiskanih knjiga, koje su glagoljaši priredili. Glagoljicu su nazvali pismom sv. Jeronima, crkvenog naučitelja, i tako zaštitili njegovim imenom svoje pismo, knjige i tekstove, jednako biblijske u misalima i brevijarima, kao i one koje su prevodili s latinskoga ili preuzimali iz ćiriličkih tekstova i prepisivali glagoljicom.

Od knjiga općega znanja (»Lucidar«) do homilija, propovijedi, poučnih knjiga ali i statuta, zakona, razvodnih isprava, koje su glagoljski javni bilježnici (notari) pisali i za feudalce i za slobodne općine u Istri, na Kvarneru, u Lici i Krbavi. Jedan je knez, Novak, svojom rukom prepisao cijeli »Misal«, koji su i naši prvi tiskari imali kad su tiskali svoj glagoljski »Misal po zakonu Rimskoga dvora« (1483.)

Glagoljaška tradicija na hrvatskom prostoru zaista je bogata. Znanstvenici pristupaju novim transliteracijama i tumačenjima rukopisa i zapisa, no postoji li neki dio koji je, za sada, bio manje obrađen ili poznat javnosti i koji tek čeka da se stručna filološka ruka njime pozabavi?

– Od kada je slavenska filologija zaživjela i započela svoj znanstveni put, glagoljica je bila u krugu zanimanja slavenskih znanstvenika, od Josipa Dobrovskoga i Jerneja Kopitara do golemoga opusa Vatroslava Jagića i njegovih učenika. Jednako pisma kao i tekstova u kojima je sačuvan prvi zapisani slavenski jezik (»staroslavenski«) i koji se u slavenskim pravoslavnim narodima malo mijenjao, dok je na hrvatskom prostoru prihvaćao i govorne oblike jer je služio ne samo Crkvi nego i svjetovnim kancelarijama.

U izdavanju starih tekstova prvenstvo su imali tzv. staroslavenski, kanonski tekstovi, a zatim i oni koji su u temeljima naše renesansne književnosti, i na koje se pozivaju i Marulić i Zoranić i Baraković. Danas se tiskom, fototipski, izdaju i krasni rukopisni kodeksi i prvotisci, ali i latinički prijepisi tih dragocjenih tekstova (Hrvojev misal, prvotisak Misala, izdanja Senjske i Riječke tiskare), a u pripremi su i drugi važni rukopisi i tiskane knjige. Da ima više pažljivih čitatelja tih tekstova, porasla bi i svijest o bogatoj hrvatskoj pisanoj baštini.

Knjige imaju svoju sudbinu

U našem listu pisali smo kako su Batomaljske glagoljske listine prodane na aukciji londonske kuće Christie’s te se postavilo pitanje rasutosti glagoljskih knjiga i zapisa po cijelom svijetu. Može li se nešto učiniti po tom pitanju ili je ipak sudbina takva da će one do daljnjega ostati u svjetskim knjižnicama i kod privatnih kolekcionara? Je li se propustilo nešto napraviti?

– Knjige imaju svoju sudbinu – latinska je poslovica. Naše posebno, jer do osnivanja naših knjižnica – Akademijine i Sveučilišne – knjige koje više nisu služile svojoj svrsi – glagoljski rukopisi – prodavani su, spaljivani, davani su tvornicama papira. U 19. stoljeću kad počinje zanimanje za takve knjige, pojedini su trgovci starinama kupovali knjige i od župnika i od pojedinih popovskih obitelji (Poljica, kod Splita) i od knjižara. Naravno, i naši su bibliofili: Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Berčić – njegovu su knjižnicu nasljednici prodali u Petrograd – Milan Rešetar, Ante Topić Mimara i drugi kolekcionari skupljali dragocjene knjige, rukopisne i tiskane, i one su u temeljima naših središnjih nacionalnih knjižnica. Danas su takve knjige skupe, i kupuju ih kolekcionari s kojima se naše knjižne ustanove ne mogu natjecati. A ponekad nema ni sluha da se to knjižno blago, rasijano po svijetu, otkupi. Danas je mnogo lakše doći do dobrih snimaka tih knjiga, kojima se knjižnice u svijetu ponose.

Povezano s prethodnim pitanjem, Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva proglašen je 22. veljače, a i umijeće čitanja, pisanja i tiskanja glagoljice nalazi se na popisu nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture. Radi li se dovoljno na zaštiti i promociji glagoljaške baštine?

– Prema onome što smo naslijedili, danas je stanje mnogo bolje nego nekad. Ali i danas na otpadu nađemo dragocjenu, ili bar rijetku knjigu. Ali i oni koji imaju bogate knjižnice u velikoj su neprilici: kome to blago ostaviti? Knjižnice očekuju da će ostavštine bibliofila dobiti na dar, besplatno! Ja sam svoju knjižnicu 2008. ponudio jednoj knjižnici za jednu trećinu antikvarne cijene. Na pismo nisam nikad dobio odgovor. Kad se ponovo pokrenulo pitanje, htjeli su otkupiti samo osam knjiga koje sam davno ponudio, ali danas bih te knjige radije poklonio ozbiljnoj knjižnici, nego ih ostavio kao siročiće! Jedna, iz sredine 16. stoljeća vrijedi triput više nego što bi mi, nakon toliko godina, otkupili tih probranih osam knjiga! Od kojih je svaka rijetkost i dragocjenost.