Adriana Josipović i Nikolina Majdak teatarski su tandem koji se rijetko viđa. Prije nekoliko mjeseci imao sam tu čast gledati ih u autorskoj predstavi »Sretno« u kojoj sadržajno i misaono povezuju Giuseppinu Martinuzzi i Josephine Baker. Kako sam tada zapisao, izvanredna izvedba tog dua inspirira – njihova fizička igra, energija i žitkost zadivljujući su, a sadržajni, odnosno misaoni dio predstave obogaćuje svakog gledatelja. Predstavu »Sretno« sredinom svibnja igraju u Labinu, što ih osobito veseli s obzirom na činjenicu da im je Labin poslužio kao polazišna točka za rad na projektu i to preko njegove slavne žiteljice Giuseppine Martinuzzi i inspirativne rudarske snage koja obilježava labinsku povijest.

Upoznale su se, reći će, davno, na glumačkim radionicama, spočetka kod Simone Dimitrov, a kasnije su se prebacile u Teatar &TD gdje je »Kultura promjene«, na čelu s Natašom Rajković, počela organizirati sjajne programe, između ostalog i radionice metode Grotowskog koje su umjetnicama promijenile pogled na apsolutno sve te, od tada, svijet dijele na »prije i poslije Grotowskog«. Prvi zajednički projekt bio je »Habitat«, predstava u &TD-u u kojoj su autori bili još i Miro Župa i Vana Gaćina, slijedila je »La maskara«, niz performansa za anarhistički sajam knjiga, dok je zadnji zajednički performans bio onaj »Podržavam« u sklopu Perforacija.

Vidljiva je simbioza između vas dvije!

Adriana Josipović: Citirat ću Vilija Matulu koji je na jednoj od svojih (za nas važnih) radionica doveo u vezu riječi »radost« i »rad«. Ono što čovjek radi treba biti poziv od srca i onda je to pravi rad. Pojam rada u kapitalizmu nešto je sasvim drugo. Ako ti svaki dan radiš nešto osam sati onda to, k vragu, mora biti nešto što voliš! Ipak je to tvoj život!

Nikolina Majdak: Međutim, treba biti iskren pa reći i da ima poslova koje je teže voljeti, jer su teški i naporni, ali ljudi ih ipak rade. Netko ih mora raditi. Tu bih se nadovezala na Beckov »Život teatra«. On u toj knjizi piše kako gleda pekara koji cijelu noć mijesi kruh da bi on, drugo jutro, u njemu, uživao. Tako i mi moramo raditi na način da radimo za drugog, za pekara i za sve druge ljude. Ako radiš za drugog, onda drugi nastoji raditi za tebe. Do neke mjere čovjek je privilegiran ako može raditi ono što voli. Ne znam koji posao za primjer izdvojiti a koji nama, apriori, djeluje ružno i gadno, ali da ga netko ne radi, nama ne bi moglo biti toliko lijepo. Onda bi bilo dostojanstveno svojim radom jednako se truditi i vraćati ne možda konkretno tom čovjeku, ali nekom drugom nešto od tog što smo dobili.

Adriana Josipović: To je, zapravo, u osnovi kršćanske kulture koja je dominatna na ovim prostorima. Ja postojim za Tebe. Nema »solo« ja. Dijalog. U osnovi sjajna misao! Što živi u praksi je, nažalost, gotovo potpuno oprečno.

Nikolina Majdak: Na kraju krajeva, kazalište – za koga mi to radimo? Netko sjedi u tom gledalištu, poklonio je tebi sat i pol svog vremena, došao je ne znajući što si mu pripremio. Ne zna na kakvo je putovanje došao. Kako bi ružno bilo da umjetnike za to nije briga. Pa to je nemoguće, kako to?! Bilo bi ružno tako raditi svoj posao. Makar u intenzitetu rada morali bismo uložiti ekvivalentan trud – trud koji je tu između ostalog i za Drugoga.

Adriana Josipović: To je pozicija moći u kazalištu. Treba igrati i za jednu osobu, a nekad i za prostor. Samo za prostor.

Utjecaj Grotowskog

Adriana Josipović: Najdublje smo se upoznale kroz radionice Grotowskog koji je bio vrlo radikalan u smislu da glumac ima totalni čin – ili nešto radiš ili ne radiš. Ako nešto stvarno napraviš, onda ne brineš ni o čemu drugome jer ti sve dolazi, odnosno – ako stvari radiš totalno i predano, kompletno, bez ostatka, iz srca, i ako daš sebe i angažiraš se, onda svijet mora odgovoriti. To je uvijek dijalog.

Nikolina Majdak: Uzdamo se da će tako ostati, da ćemo se materijalno uspjeti pokriti i izvući, unatoč situaciji. Ima sto primjera nepravde iz života samostalnih umjetnika, ali uzmimo samo Tomislava Gotovca koji je jedna veličina u povijesti naše umjetnosti. To je, istina, tip umjetnosti koji nije za svakoga i koji ne može svatko razumjeti, ali nesumnjivo je jedan od najvećih a, opet, posljednji dio života živio je nemoćan i s mizernom mirovinom samostalnog umjetnika. Sada ima postavljene one stope kod Trga, a skončao je tako tužno, iako je bio vrhunski umjetnik. Što je, onda, s onima koji nisu vrhunski? Kako oni skončavaju? Možda bolje? Ipak se nadam da ću uspjeti, tako razmišljam, bez planiranja. Radim, ulažem i nadam se da će mi se sve to vratiti.

Adriana Josipović: Ne smijemo dati strahu da nas preuzme. Ako si u strahu, jednostavno nisi »tu«. Svakodnevno se s njime susrećemo, ali ne dozvoljavamo mu da nas vodi.

Što je to tako čarobno kod njegovih metoda?

Nikolina Majdak: Prelaženje svih mogućih granica.

Adriana Josipović: To što si totalno angažiran. Kada ti je tijelo, zajedno sa svim resursima, tako upogonjeno, i još kada si u zajednici istih takvih, riječ je o ogromnim energijama. Počinješ živjeti svoj potencijal uma i prirodu tijela, imaginacije kroz akciju i primanje, umjesto da samo misliš o tome. Tvoje tijelo to radi samo, sjeća se samog sebe to jest svog izvora, jer mu se ukida granica habitusa u kojem svakodnevno funkcionira. Otpuštanje svega što stoji u prepreci s prirodnošću tijela, glasa, impulsa, bića. Mi to sve imamo, ali ne koristimo tu energiju i tamo smo je uspjele staviti u centar našeg fokusa i interesa.

Nikolina Majdak: U to smo doba doslovno okupirale prostore SC-a, uz nemalu pomoć i podršku Silvije Stipanov, koja je tada tamo radila. Vidimo gdje ima slobodna dvorana, upadnemo i radimo, znojimo se, ne damo se van. Sad to zvuči tako romantično, ali je zbilja bilo tako jer smo bile opčinjene. Ujutro bismo se nalazile, popile kavu u kafiću &TDa i hitale na »probu«, a spremale smo… ludost, ništa konkretno. Samo da se radi, da se eksperimentira, samo nam je to bilo važno. Bilo nam je samo važno vježbati i mislile smo da ćemo time napraviti čuda. I onda dođe taj realitet, ljudi rade i ne možeš održavati potrebni kontinuitet, uslijedio je nedostatak prostora… Sve se to osipa, s vremenom…

Kad zaroniš u teatar

Vi ste, Nikolina, završili novinarstvo, a vi, Adriana, psihoterapiju. Kako ste otkrile kazalište?

Nikolina Majdak: Oduvijek znam da se time želim baviti. No kako sam iz Kutine, do osamnaeste godine pogledala sam svega nekoliko kazališnih predstava, nisam imala prilike biti u doticaju s kazališnom umjetnosti. Bila sam oduvijek zaljubljenica u film koji je, prije svega, moj medij, a kazalište mi je druga ljubav – moram to iskreno reći. U budućnosti želim više snimati i raditi svoje filmove. Kazalište sam kasno otkrila i zavoljela, sve me gurnulo u kazalište jer sam se, na alternativnim scenama, bavila glumom. A kad zaroniš u teatar, ne možeš izroniti. U tom zaronu prva mi je pomogla Slađana Kilibarda koja mi je, u srednjoj školi, držala dramsku na kojoj sam se prvi puta okušala na pozornici. Oduvijek sam znala da ću se baviti glumom i izvođenjem. Tu nije bilo nikakve dvojbe.

Adriana Josipović: Djetinjstvo mi je obilježeno plesom i pokretom i sportom. Recitacije na priredbama, nastupi u vrtiću, sjećam se radosti tih trenutaka. Prvi »ozbiljniji« trenutak ili, čak mogu reći, formativni događaj, je bila audicija pomladaka ZKM-a koja je tražila u osnovnim školama talentiranu djecu. Prošla sam selekciju u osnovnoj i potom smo, u ZKM-u, imali četiri dana po šest sati užeg kruga. Živo se sjećam koliko tih dana ništa drugo nije bilo važno, cijeli svijet je mogao stati. Prošla sam audiciju i sjećam se tog unutarnjeg glasa prepoznavanja koji je rekao: »To je to, moje mjesto«.

Kada ste, profesionalno, prvi put stale na pozornicu?

Adriana Josipović: Prva predstava koju sam radila bila je s Kate Foley u &TD-u i to »Anđeli sa Suđerca«. To je bilo 2006. i zapravo je to bila plesna radionica na koju sam došla i tijekom koje nas je Kate pozvala u predstavu. Nakon toga, prva službena je »Antiedip« s Indošem.

Nikolina Majdak: Prva mi je profesionalna predstava bila na Trešnjevci, gdje je Svetlana Patafta režirala »Djed Božićnjak je izgubio sanjke«, a nakon toga u Kazalištu slijepih, gdje sam na poziv Ive Peter Dragan glumila u predstavi »Cirkuski slonić Charlie«, u režiji Anice Tomić. Obje su bile predstave za djecu.

Ne razmišljamo o mirovinama

Ranije ste se, govoreći o Grotowskom, dotakle onog materijalnog, ali kako razmišljate o tome da će vam mirovine biti mizerne?

Adriana Josipović: Pitanje je hoće li uopće biti mirovina do kada mi dođemo u tu fazu i to je tužno. Ako ideš razmišljati o ovome poslu kroz taj aspekt, to te samo deprimira i dovodi u rezignaciju. O budućnosti ne razmišljamo previše jer nam i sadašnjost nosi previše izazova – počevši od prostora koji nemamo za igranje. Ljubav nas vodi i nema odustajanja. To bi bilo kao da odustanemo od sebe samih. Umjetnost čuva ljudsku formu i ljudskost i u tom smislu je to važno, radi toga smo živi.

Nikolina Majdak: Da, ne razmišljamo previše o mirovinama, jer imamo i većih problema. Nije li to tužno? Zgurani smo upravo na taj teritorij – onaj konstantne brige i iscrpljivanja oko održavanja osnovnih životnih uvjeta. A radimo neprestano, a kad ne radimo, onda vježbamo, učimo i pripremamo se za rad koji dolazi. Također, kada se nađemo u nekoj tjelesnoj povredi, a koje se u našem poslu često događaju, plaćeno bolovanje dobivamo nakon više od 40 dana! A fizički teatar je kao i sport – ozljede nisu rijetka stvar.

Adriana Josipović: Netom prije premijere naše prve klaunske predstave, tijekom probe, radeći slajd na koljenima u dvorani s potpuno neprimjerenim i oštećenim podom – jedini prostor koji smo mogli dobiti, ozlijedila sam koljeno. Splet radnih (ne)uvjeta, a onda i nesretnih okolnosti s liječnicima, doveli su do toga da godina dana nisam mogla raditi. To bi smatrali inače ozljedom na radu (rad u neadekvatnim uvjetima), ali mi ovdje nemamo luksuz tih prava.

Nikolina Majdak: U priči o cvrčku i mravu, ja sam cvrčak, to moram priznati. Ne mogu razmišljati dugoročno i nikada tako nisam razmišljala. Ono što znam je ovo – kad god sam u životu imala hrabrosti i bacala se na glavu, nepromišljeno uskakala u situacije u kojima sam osjećala da želim i moram biti, nikada nisam požalila. Nisam se nikada strgala, niti sam osjećala žaljenje što se upuštam u rizik. Ni jedan jedini put. Život sam je rizik. Radila sam, primjerice, po završetku fakulteta, godinu i pol dana uredskog posla i od prvog sam dana znala da ću dati otkaz, iako potpuno materijalno neosigurana, bilo je samo pitanje kada. Za mene je to bilo pitanje testiranja vlastitih ideja o slobodi i želji. Išla sam vidjeti koliko pati čovjek koji radi nešto što ne voli i za što zna da nije za njega, i doista – čovjek pati svaki dan, to ne prestaje, ne smanjuje se. To je neoprostivo trošenje čovjeka. Iako sam imala veliku plaću i iako su mi nudili još veću da ostanem, dala sam otkaz. Otišla sam u ništa – u tamu i crnilo, rizik i vatru, kao ona karta lude iz tarota koja se baca u okno, ali veću sreću nisam nikada osjećala. Kada sam nazvala mamu i to joj saopćila, rekla mi je: »Bravo, dobro si napravila«. Kad sam to čula – znala sam da je sve u redu, osjećala sam intenzivnu snagu i vjeru i nikada nisam požalila. Imam tu sreću da velika snaga u obliku moje majke stoji iza mene. U svakom slučaju, ovo volimo i to je ono što trebamo raditi.

Adriana Josipović: Nismo imale izbora. Slušaš i pratiš taj nutarnji glas jer stvari neće ići linearno, i toga si svjestan, ali znaš da tako moraju ići. Zato i živimo, jer je to nešto drugo i kreće se potpuno drugim principom i pod drugim uvjetima. Ako se baviš strahom, jedna vrlo specifična granica radi s tobom. Granica koja ti ne dozvoljava da budeš prisutan u trenutku – ne pričamo o egzibicionizmu, ali u kazalištu je to jako važno. Nismo ni jedna ni druga studirale na Akademiji, i kako smo nalazile ovaj put, kroz kazalište i umjetnost, tako smo otkrivale sebe, stasale smo i odrastale kao ljudi.

Tijelo i duh

U nekoliko navrata tijekom razgovora spomenuli ste i Indoša. Kako se rodila ta suradnja?

Nikolina Majdak: Kako smo se u to doba muvale po &TD-u, Indoš nas je pokupio i tad smo (2009.) napravili prvu predstavu s njim »Antiedip«. Slijedio je »Cefas« s kojim smo išli na mini-turneju po Engleskoj.

Adriana Josipović: Kada smo igrali u Manchesteru, Bob Wilson je bio u dvorani pored nas. To su stvari koje ljudi o Indošu ne znaju u Hrvatskoj, nisu svjesni da je on umjetnik svjetskog ranga i vrlo smo počašćene da nas je on prepoznao kao mlade ljude koji dijele istu strast i dao nam svoje puno povjerenje, mentorstvo i prilike za rad. Govorili smo o totalnom činu – Indoš je totalni performer i prepoznao je tu želju u nama. Uz njega, bio nam je značajan i Boris Barta iz Kulturnog centra Maksimir koji je imao svoj kazališni kotao i koji je prepoznavao mlade ljude koji gore za tim te im je davao prostor i otvarao kulturni centar za građane. Novac, koji bi dobivali od grada i ministarstva, koristili su za program za građanstvo i to potpuno besplatno, a i mi smo, besplatno, mogli raditi. Kulturni centri nekad su funkcionirali u interesu građana, a Barta je bio jedan od jako važnih ljudi za nas koji nas je prepoznao i podržavao.

Obje, kada govorite o umjetnosti, istodobno ističete i duh i tijelo, što nije baš uobičajeno.

Adriana Josipović: Zato što je to jedno te isto. Dualnost koju treba unificirati. Možemo govoriti o senzitivnosti, odnosno intenzitetu osjetljivosti tijela, a onda, paralelno, pričamo i o duhu jer je tijelo spoznajni put za duh. Tijelo je zgusnuti duh.

Nikolina Majdak: Mogu reći da sam primijetila da ponekad, kada se baš uspijem otvoriti i kada maknem kočnice i grčeve, kad se desi bilo koja vrsta prevazilaženja, a koja uvijek dolazi iz tijela i kroz tijelo, odjednom osjetim poletan duh i neku slobodu koja nije samo pitanje tijela, već i nečeg drugog. To su trenuci značajnog drugog bivanja. A što je to drugo – nemam pojma. Ili se ne usudim reći.

Adriana Josipović: To je intenzitet osjetljivosti kroz koji dobivaš osjećaj o svome bitku.

Susret s drugim kulturama

Puno ste putovale i gostovale po mnogim egzotičnim zemljama. Vaše su predstave sačinjene od mnogo neverbalnog teatra koji je, sam po sebi, razumljiv na globalnoj razini. Kako je to nastupati pred drugom publikom koja je srasla u drukčijim kulturama i kontekstima no mi?

Nikolina Majdak: Prvo takvo iskustvo bilo mi je kada smo s Triko Cirkus Teatrom i predstavom »Slavuj« u režiji američko-francuske redateljice, i naše klaunske učiteljice, Lee Delong gostovali u Meksiku. To je bila klaunska predstava za odrasle i doista nas je zanimalo kako će tamošnja publika reagirati, i reakcije su bile zaista sjajne, ljudi su se smijali na istim mjestima kao i ljudi kod nas. Kad dobiješ taj fizički osjećaj, odnosno reakciju publike, shvatiš, po tko zna koji put, da su svi ljudi isti – to ti se upiše u tijelo kao iskustvo i to je nešto prekrasno – kada komuniciramo na najizravniji mogući način, bez jezika. U Kini se dogodila ista stvar. S dječjom predstavom »Iglica« Kazališta Mala scena bili smo u Kini u čak tri navrata, od toga dvije turneje, iako Kinezi u početku nisu htjeli prihvatiti predstavu, misleći da to tamošnja djeca neće razumjeti. Vitomira Lončar ih je razuvjerila, a i mi – odmah su nas nakon prve izvedbe pozvali da ponovo dođemo. Ova je pak kultura toliko drukčija od naše da se često dešavalo da je njima bilo urnebesno nešto što nama nije bilo smiješno, ali svejedno – predstava je funkcionirala. To je jezik koji ne prelazi granice, već ih poništava, rekla bih. Jezik pokreta, geste, situacije, no prije svega ljudske emocije.

Adriana Josipović: Jedan od velikih i značajnih događaja u umjetničkom razvoju bio je susret s ruskim redateljem Sergejom Kovalevichem preko kojeg sam došla u kontakt s veličinom ruske kulture i tradicije u umjetnosti, kognitivnog, reflektivnog rada tj. rada na umu glumca, estetike glumca kao ogledala tj. ikone, lišene dodatnih stvari. Samo se čistiš i čistiš, otpuštaš sve kako bi došla ta ljudska slika/lice. Oni to zovu ritual nule, u kojem se treninzi sastoje od toga da sate i sate provodiš u bivanju (kroz rigorozni trening, meditaciju, rad na tekstu, pjesmi, refleksiju) kako bi se očistio od svega i kako bi, tek onda, ušao u lik, stanje i energiju lišenu maske i mima, svega suvišnog. Ništa za pridodati ili oduzeti, već samo ono što jest. Via negativa, kao i kod Grotowskog, samo što je ovdje ulazna točka rad na Umu. To je skroz neka druga estetika koja mi je bila vrlo zanimljiva i, u jednu ruku, vrlo filmska.

Žensko pitanje

Vidljivo je da vas interesira žensko, ali i socijalno pitanje. Je li to, u sadržajnom smislu, vaša zajednička crta?

Adriana Josipović: Ljudsko pitanje je pitanje koje nas interesira. O njemu uvijek, kad god možemo, razgovaramo. Kada govorimo o ženama, ima puno žena u našoj povijesti o kojima ne znamo dovoljno i tako nam je i Giuseppina bila otkriće. Svemu što je ljudsko želimo dati naglasak. To su sad bile žene, ali to ne znači da smo, u tom smislu, isključive.

Nikolina Majdak: Žensko nam je pitanje slučajno došlo, isto kao što nam je moglo doći nešto drugo. Uostalom, žensko pitanje je ljudsko pitanje i puno je šire od onoga u što ga stavljamo. Lijepo mi je bilo raditi projekt o sestrama Baković, kao i o Giuseppini, ali ne samo i isključivo zato što su žene. Na primjer, performans sa sestrama Baković prenio se i u Koprivnicu i u Zadar, a tamo se radilo o Vladi Bagatu i Branku Jambrešiću Zriki, koji su muškarci. Za sebe nikada ne bih rekla da sam prije svega borkinja za žensko pitanje, iako ja to nesumnjivo jesam, i prati me ta tema, ali mislim da je područje mojih želja i stremljenja puno puno šire, u političkom, društvenom, općeljudskom i osobito u umjetničkom smislu. Ili samo drukčije mišljeno.

Mislite da je prije, u društvenom smislu, bilo bolje nego što je sada?

Nikolina Majdak: Uvijek je i dobro i loše. Uvijek ima svega. Da odem u krajnost: svi se čudimo nacistima i zlu koje su otjelotvorili, ali zašto nam, u čitankama i udžbenicima, ne prezentiraju ljude koji su i tada bili hrabri i beskompromisni i mislili drukčije, ostali na strani čovjeka? Zašto o njima ne čitamo i ne učimo? O njima koji su, mimo svake logike, davali sve od sebe da se bore protiv zla. Njih je bilo puno! A mi uvijek defetistički razmišljamo i uvijek su tiši oni koji su bolji i pravedniji, skromniji i čovječniji, tiši i mirniji ljudi. Ne znamo koliko ima takvih! Manjina vlada i tlači. To je demokracija – vladavina većine, koja je suštinski uvijek samo vladavina manjine, i to one koja je loša. Pitam se, kako uvijek najlošiji dođu na vlast? Toliko pametnih, zrelih, mudrih i plemenitih ljudi poznajem. Kako netko od njih nije nikada na vlasti, nego uvijek oni najgori? To ne može biti slučajno i nije slučajno. U odgovoru na to pitanje krije se jedna tajna.

Adriana Josipović: Moć lišena jasnoće i etike kvari. To je istina. Čemu dajemo prioritet i što biramo, odnosno što stavljamo u fokus, centar – to je ono što je važno.

Malo ljudi ide u kazalište

Koliko, u Hrvatskoj, uopće ima publike koju zanima izvaninstitucionalni, neverbalni/fizički teatar?

Nikolina Majdak: Ne bih davala (pr)ocjene, samo bih rekla da malo ljudi ide u kazalište. Mi smo u nekoj vrsti kulturne regresije.

Adriana Josipović: Kada bi ljudi imali više iskustva i kada bi, kroz školovanje, imali doticaje s kazalištem, stvorili bi s time osnovni odnos i osjetili bi neku potrebu za daljnjim konzumiranjem sadržaja. Danas, kada nam potrebe stvara kapitalizam, ne možemo očekivati da će nam stvarati potrebu za teatrom. Ako govorimo o edukaciji neke publike koju smo izgubili – e, na tome trebamo inzistirati.

Nikolina Majdak: Ponekad mi se čini da ovdje često stvari određuje nekakva moda. U kazalištu, institucionalnom, kada nešto postane moda, onda bi to svi išli gledati. Nema problema, prolazi puno toga. Problem je izdržati u vremenu dok nešto još nije postalo trend, a drukčije je, ili malo izmiče izvan okvira – kakvi god oni bili, ne govorim sad o kvaliteti – jer jednostavno ne prolazi.

Adriana Josipović: Kada smo igrali »Antiedipa«, dvorana nam je bila puna. Imali smo 70 ljudi po izvedbi, iako je &TD, u to doba, imao malo publike. Dolazili su studenti, profesori, ta je predstava bila posjećena a prestala se igrati. To je taj trenutak, ti možda i imaš nešto što je dobro, nešto što komunicira i govori o nečem važnom, ali ne daje ti se prostora. Zato performeri i odustaju. Kako naučiti publiku što je kvaliteta? Taj, koji je uči, mora to živjeti u sebi i onda ta ljubav može preskočiti rampu. Sjećam se Ive Dimčeva, kada smo ga gledali u Zagrebu. Došao je čovjek, stao je na scenu i taj je prizor bio opasan. Ti to osjetiš. Sama njegova pojava, kada se krenuo šetati okolo – to je energija koja živi u čovjeku kroz umjetnika, ma o kojoj umjetnosti da se radi ti, kada si u blizini takve energije, pogotovo u edukaciji i razgovoru, jednostavno je udahneš. Moramo tome biti izloženi.

Nikolina Majdak: Imam pozitivan primjer. Igrali smo krajem prošle godine svoju neverbalnu predstavu »Obaveza« u Tršću, u Gorskom kotaru. Sat vremena vožnje od Delnica. Matija, organizator, deset minuta prije početka predstave kaže – oprostite, možda se dogodi da nitko ne dođe. Meni je bilo neugodno zbog suradnika, govorim im – možda se dogodi da nitko ne dođe, ali ćemo u svakom slučaju odigrati ako za ikoga, onda za sebe i za prostor. I što se dogodi! Dođe oko 25 ljudi na predstavu. Od prvih trenutaka osjetimo snažnu reakciju, ljudi se smiju, reagiraju, s nama su. To nam je bila jedna od najboljih izvedbi prošle godine. Ljudi su s tim rezonirali, bili su jednostavni i otvoreni, i stvar je protočno i bez smetnji išla od nas k njima i nazad, čista komunikacija. To je ono što tražiš u kazalištu! I to, sasvim neočekivano, u malom mjestu u kojem sam mislila da ćemo se osramotiti jer nitko neće doći, a i oni koji dođu gledat će nas u čudu zbog onog što radimo. Oni nisu imali predrasude, mi smo ih imali. I onda si mislim, što taj Matija Kezele – koji je osnovao Kotar teatar i koji već 10 godina gura kazališni život u Gorskom kotaru, na prostoru koji nijednog mondenog ni elitnog kazalištarca ne zanima, radi tamo, kako mu se da. Ali eto što radi. To su veliki stvari. Ima nade.

Nove predstave

Na čemu sada radite?

Adriana Josipović: U Poljskoj radim na jednom projektu koji smo počeli raditi prošle godine na ljeto i imat ćemo u lipnju premijeru. Fizički teatar s puno pokreta i plesa. U pripremi je i nova klaunska predstava s Tinom Janežić te plesna predstava u ZPC-u sa Zrinkom Lukčec-Kiko.

Nikolina Majdak: Trenutačno radim dvije predstave Kotar teatra namijenjene srednjoškolskom uzrastu u režiji Marija Kovača. Uz nekoliko manjih projekata koje spremam za ovo ljeto, počeli smo i pripreme za novu premijeru u produkciji našeg nezavisnog kazališta Cirk Pozor: predstavu radnog naziva »Cargo«.

Koji vam je nedosanjani profesionalni san?

Nikolina Majdak: Sanjam o filmu.

Adriana Josipović: Sada, kada me pitate, toliko bih toga htjela još raditi! To je taj san – da budem zdrava i da mogu raditi, a sve drugo će doći.

Što Nikolina Majdak i Adriana Josipović žele biti kada odrastu?

Adriana Josipović: Biti slobodna raditi ono što hoću, bez prepreka. To će, za mene, biti odrastanje.

Nikolina Majdak: Pitanje je kada će to biti!

Adriana Josipović: To neće biti.

Nikolina Majdak: Toga se i ja bojim, haha! Voljela bih, kada odrastem, ne biti razočarana i gorka osoba, već i dalje začarana, otvorena, slobodna i puna ljubavi.

Profesor Mladen Vasary

Nikolina, vi ste Mladenu Vasaryju bili asistentica na Akademiji dramske umjetnosti. Kakvim ga se sjećate?

– Mladen je bio predivan, u svakom smislu. Teško mi je vjerovati da ga više nema. Pružio mi je priliku koju nisam ni tražila, a ni mislila o njoj kao mogućnosti. Gledao me u nekoliko predstava, bili smo praktički na bok-bok, i onda me pozvao da mu budem asistentica na Akademiji. On je na ADU studentima četvrte godine glume predavao Pokret: između ostalog komediju dell’arte i neutralnu masku – stvari koje nisu baš moj teritorij. Kada sam mu rekla da o tome ne znam puno, on mi je jednostavno rekao »Naučit ćeš!«. Nije mi trebalo ponavljati, jedva sam čekala naučiti nešto novo. Iako asistentica njemu, sad mi se čini da sam zapravo došla učiti od njega i nisam mogla za sebe poželjeti bolju Akademiju. Ja sam, zapravo, i završila Akademiju jer sam pet godina svakodnevno sjedila pored najboljeg učitelja Mladena Vasaryja i od njega upijala sve. Družili smo se, razgovarali o studentima, umjetnosti, životu i kazalištu i sada vidim da je on, svo to vrijeme, bio i moj profesor, ali tada toga nisam bila svjesna. Jesam, ali ne u onoj mjeri kao što sam to sada, kada ga više nema. Kao da mi se razotkrila neka tajna i samo žalim što se to nije desilo ranije. Kakav je on veliki glumac bio! Izniman, potpuno posvećen i jedan od ostataka nečeg starog na Akademiji, nekih drugih vremena, druge discipline. Mislim da to studenti itekako trebaju, barem okusiti, pomirisati. Oni su se znali smijati jer bi ih tjerao da, što je bio dio glumačkog rada, peru podove prije početka sata, ili ih tražio, primjerice, da se naklone prostoru kad uđu u njega. Iz naše perspektive, iz iskustva umjetnika s nezavisne scene, gdje radimo u svakakvim, često nemogućim uvjetima, i gdje plaćamo prostore i profesore da nam dođu i rade s nama, pet godina biti svakodnevno na Akademiji u grijanom prostoru i uz vrhunske predavače – izložen svim mogućim utjecajima i poticajima za rast – predstavlja itekakav privilegij, nedostižan san. Ali oni to, nažalost, ne shvaćaju, niti mogu shvatiti. Nisu oni krivi. No vjerujem da kasnije dođe i do mnogih otrežnjenja. Velik broj naših bivših studenata nigdje ne vidim – ni na filmu, niti u kazalištima. Nije da se svi nastave baviti ovim poslom. Ne znam zašto. A neki, iskreno i nisu za ovaj posao.

Bez statusa samostalne umjetnice

Adriana, zašto nemate status samostalne umjetnice?

– Puno sam radila vani. Članica sam Hrvatskog društva dramskih umjetnika i nisam ni pokušala tražiti status samostalne umjetnice jer Hrvatska dugo vremena nije priznavala umjetnički rad u inozemstvu. To je razlog zašto nemam status. Često se pitam – u kojem smo mi žanru? Imamo kategoriju plesača, glumca i estradnog umjetnika. Naš, fizički teatar – hibrid, ne postoji kao kategorija, kao ni performer, izvođač. Kako bi se to, onda, trebalo tretirati? Kada sam se prijavljivala i gledala specifikacije, shvatila sam da jedino mogu biti estradna umjetnica (smijeh). Veliki je problem i s cirkuskim umjetnicima. Također se ne tretiraju kao glumci, pa ne mogu dobiti status. Status je važan, ali pomirila sam se s time da od ovog posla neću imati niti mirovinu, niti prava. Obje to radimo jer jako to trebamo i želimo.