RIJEKA  Pred koji dan prisjetili smo se godišnjice smrti hrvatskog književnika Eugena Kumičića (Zagreb, 13. svibnja 1904.), a ove godine navršila se i 170. obljetnica njegova rođenja – rođen je 11. siječnja 1850. u Brseču. Potpisivao se i pseudonimima Bersečanin, E. K. Bersečanin, J. K. Holl i Jenio Sisolski. Osnovnu pučku školu, normalku, završio je u Brseču, privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao ih u početnim znanjima.

Grob Eugena Kumičića na Mirogoju

Gimnaziju je završio u Rijeci. Počeo je studirati medicinu u Pragu, ali prelazi u Beč gdje studira povijest, zemljopis i filozofiju. Potom se u Zagrebu zaposlio kao srednjoškolski profesor. Oduševljavao se pravaštvom, te s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list Primorac te uređuje Hrvatsku vilu (1882.- 1883.) i Hrvatsku (1887. -1888). Od 1884. godine je kao pravaš više puta biran za zastupnika u Hrvatskom saboru, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik promađarske politike. Nakon rascjepa u pravaškoj stranci, 1895. godine, postaje potpredsjednik novoosnovane Čiste stranke prava.

Prvi naš naturalist

Najproduktivniji romanopisac realizma, uz K. Š. Gjalskoga, u dvadesetak godina, od novele »Slučaj« u sušačkoj Slobodi (1879.) do romana »Kraljica Lepa«, stvorio je bogat pripovjedački opus, podjednako hvaljen i porican, ali uvijek rado čitan. Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Često se koristio elementima preuzetim iz francuske trivijalne književnosti, te rekvizitima knjiške romantike. Veliku popularnost stekao je povijesnim romanima, a pisao je i drame te romane sa socijalnom tematikom.

Portret Eugena Kumičića

Ocjenjujući Eugena Kumičića kao književnika, Antun Gustav Matoš zapisao je: »To je prvi naš naturalist i socijalni pripovjedač koji se poput Flauberta i Zole služio dokumentarno-realističkom metodom.« Nasuprot njemu, Antun Barac za Kumičića tvrdi kako u težnji stvaranja obrazaca hrvatskog socijalnog romana, pisanog realističkom metodom, nije uspio kao njegovi francuski uzori. Unatoč svim zamjerkama, Kumičićevu književnu talentu ne može se poreći snaga kojom je slikao ljude i prirodu Istre u romanima »Jelkin bosiljak« i »Začuđeni svatovi«.

Knjiga »Pod puškom« smatra se Kumičićevim najboljim djelom. To je ratno izvješće koje prerasta u potresnu ispovijed pisca u vrijeme oko bosanske okupacije 1878. godine i zapis o užasnoj situaciji koja može snaći i vojnika i nedužnog civila, a opisuje kako se sam našao u nezahvalnoj situaciji.

O romanu

U Hrvatskoj vili objavio je programatski tekst »O romanu«, u kojem se zauzimao za teme iz zbiljskoga života. Zolin utjecaj osjeća se ponajviše u romanu »Olga i Lina«, prema mišljenju kritičara prvom hrvatskom naturalističkom romanu, svojevrsnoj ranoj inačici Zoline »Nane«. Radnja je smještena u mondena kupališta, salone građanskog Beča i Zagreba, dobrota je vezana uz Hrvaticu, a prijetvornost je glavna odlika tuđinke Line. I u ostalim su Kumičićevim romanima negativni junaci redovito stranci. Tematiziranje ljubavne veze između čedne djevojke i poštena mladića stalno je mjesto njegove romaneskne produkcije, osobito romana s građom iz istarskoga života (Jelkin bosiljak; Začuđeni svatovi, 1883; Preko mora, 1889; Teodora, 1889). Kumičić je prvi romanopisac koji je stvorio idejno-estetske korelative društvenog romana. Oni su najočitiji u romanima »Gospođa Sabina« (1883), »Otrovana srca« (1890) i »Pobijeljeni grobovi« (1896).

Prema natuknici u Hrvatskoj enciklopediji, i kad je to činio, Kumičić je naturalizam crpio na razini tematskoga sustava, a u izražajnome je gomilao zaplete. Njima je osiguravao novu i zadržavao staru čitateljsku publiku, koja je u to doba još uvijek očekivala isključivo napetu priču. Romanom »Gospođa Sabina« Kumičić je okrenuo hrvatski roman prema realističkoj matrici: dijagnosticiranju društvenih anomalija i prikazivanju stvarnosti, koja postaje daleka slici šenoinskoga patrijarhalnog društva. Prvi je razotkrio filozofiju malograđanskog života.

Povijesni romani

Veliku popularnost kod čitatelja stekao je povijesnim romanima »Urota Zrinsko-Frankopanska« i »Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi«. Kumičićeva pravaška orijentacija, u kojoj je sve bilo podređeno ideji nacionalnoga, došla je u povijesnim romanima do punog izražaja. Zanimale su ga isključivo sudbine velikana nacionalne povijesti, imena koja su stvarala povijest. Opisne dionice romana podsjećaju na viteške epove i romane. Akteri su oslobođeni osobnih priča i ni po čemu ne podsjećaju na Šenoine likove, utemeljitelja povijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Povijesni dokumenti, kao jasan pokazatelj vjerodostojnosti, citirani su unutar romana i najčešće funkcioniraju kao materijal koji ne komunicira izravno s osnovnom pričom. Kumičić međutim nije mogao odoljeti obogaćivanju povijesne priče mnogim trivijalnijim epizodama kako bi dodatno zabavio čitatelje pa književni povjesničari ističu da je tim postupcima ozbiljno doveo u pitanje i primateljevu vjeru u vjerodostojnost povijesnog sloja romana.

U pamfletu »Petar Zrinski i Fr. K. Frankopan i njihovi klevetnici« (1899) s eksplicitnih je pravaških pozicija tumačio politički kontekst i posljedice zrinsko-frankopanske urote. U zagrebačkom HNK-u izvođene su mu obiteljska drama »Sestre« (1890), komedija »Obiteljska tajna« (1890) i socijalna drama »Poslovi« (preradba »Sestara«, 1898), dramaturški nevješti melodramski komadi trivijalnih zapleta i plošno profiliranih likova, te s iznimnim uspjehom u publike na romanima temeljene povijesne drame »Petar Zrinski« i »Propast kraljeva hrvatske krvi«. S francuskoga je preveo roman »Tajne grada Pariza« E. Suea. Djela su mu još za života prevođena na češki, slovenski i njemački jezik, ulomci na esperanto, makedonski, poljski, ruski, slovački i talijanski.
U Zagrebu mu je postavljen spomenik na Mirogoju (I. Rendić, 1904.) i Rooseveltovu trgu (F. Kršinić, 1937.), a u Brseču je 2000. otvorena memorijalna kuća s njegovom ostavštinom.