Najdraža Marianne, toliko sam ti blizu da mislim kako te mogu uhvatiti za ruku. Ovo staro tijelo posustaje, baš onako kako je tvoje to već učinilo. Nikad nisam zaboravio tvoju ljubav i tvoju ljepotu. Ali ti to znaš. Ne moram to više ni govoriti. Putuj sretno, stara prijateljice. Vidimo se negdje dolje uz cestu. Beskrajna je moja ljubav i zahvalnost – tvoj Leonard.

Zamišljena Marianne na fotografiji Jeana Marca Apperta

Posljednje pismo

Ovo pismo (u stvari, e-mail), Leonard Cohen, slavni kanadski kantautor, napisao je tri mjeseca i devet dana prije svoje smrti, a uputio ga je na dan njezinog pogreba voljenoj Marianne Ihlen, ženi u koju je bio zaljubljen i s kojom je živio veći dio šezdesetih godina prošlog stoljeća nakon što su se kao mladi upoznali na grčkom otoku Hydri na koji je Cohen pristigao da bi radio na svom novom romanu, a Marianne je tamo živjela sa svojim trogodišnjim sinom Axelom, rođenim u vezi s tada čuvenim norveškim književnikom Axelom Jensenom.

Spomenuto pismo (e-mail) pročitano je na pogrebu Marianne Ihlen pri čemu su, na temelju izjave njenog prijatelja s pogreba zatvorenog za javnost, mediji malo izmijenili tekst pa se obično taj dirljiv Cohenov oproštaj od davne divne ljubavi prati ovim riječima: »…Naša se tijela raspadaju i mislim da ću te ubrzo slijediti. Osjećam da sam ti tako blizu da bi ti, kad bi ispružila ruku, mogla dotaći moju ruku.«

Smisao, u osnovi, ostaje isti, a u bilo kojem svom obliku, tekst svjedoči o velikoj Cohenovoj ljubavi prema prekrasnoj Norvežanki kojoj je posvetio jednu od najčuvenijih ljubavnih rock šansona, divnu baladu »So Long, Marianne« koja govori o kraju njihove veze.

Upravo pod tim nazivom se u Hrvatskoj, u izdanju zagrebačkog VBZ-a, pojavila knjiga kojom Kari Hesthamar, norveška novinarka i spisateljica, detaljno na temelju dugih i isrcpnih razgovora s Marianne Ihlen, velikog intervjua s Leonardom Cohenom te privatne arhivske građe, uspješno progovara o toj velikoj ljubavi.

Istina, nije riječ o novoj knjizi jer je original na norveškom objavljen prije 15 godina, odnosno 2008. godine. No za hrvatsko čitateljstvo i za brojne Cohenove poklonike ovo je prvi put da se susreću s ovom knjigom pa ne treba sumnjati da će privući veliku pažnju, kao što svaka velika ljubavna priča to i čini. A njihova je po svemu bila velika i već je ovjekovječena u spomenutoj veličanstvenoj ljubavnoj pjesmi.

Leonard Cohen u stvaralačkom žaru s pisaćom mašinom Olivetti na Hydri

Dolazak na Hydru

Leonard Cohen u rujnu 1960. godine kupio je za 1.500 dolara neveliku kuću na grčkom otoku Hydri. Želja mu je bila u potpunom miru i izoliranosti Mediterana (na Hydri u tom trenutku nije bilo električne energije ni vodovoda, veze s kopnom bile su rijetke…) stvarati svoja književna djela te opravdati već tada zamjetan ugled novog, vrlo nadarenog mladog kanadskog književnika.

Baš zbog te svoje izoliranosti Hydra je već tada bila cijenjena u svijetu umjetnika pa je na tom otoku u plavetnilu Mediterana već živjelo i radilo nekoliko umjetnika, a među njima je, prispjevši koju godinu ranije od Cohena, bio i tada već u Norveškoj vrlo popularan književnik Axel Jansen koji je na otok stigao u društvu svoje supruge Marianne i sinčića Axela mlađeg.

Nažalost, divlja i nestalna priroda norveškog mladog pisca dovela je do prekida njihove veze te njegova odlaska s Hydre pri čemu je Marianne i sinu ostavio kuću. Marianne se na Hydru navikla, odgovarao joj je spokoj tog otoka i prirodan način života pa je odlučila ostati. Među ljudima koje je sretala, a bili su dio tih umjetničkih krugova Hydre, bio je i mladi kanadski pjesnik s kojim se sve više i češće počela družiti…

Leonard Cohen na Hydri

»So Long, Marianne«

Sve skupa svoj je vrhunac doživjelo u himničnoj »So Long, Marianne« kojom se Cohen, već tada svjestan veličine i snage te ljubavi, oprašta od žene koja mu je promijenila život i ostavila neizbrisiv trag. Što se sve u toj vezi događalo, koji su i kakvi bili usponi i padovi te ljubavi koja, ustvari, nikad nije završila jer su i po prekidu veze njih dvoje ostali prijatelji, detaljno nam govori knjiga koju je njezina autorica »morala« nazvati po spomenutoj pjesmi kao što je, logično, njezina knjiga morala i početi citatom baš te besmrtne pjesme.

No sve što slijedi više je okrenuto klasičnom novinarskom pripovijedalačkom stilu, što je i logično s obzirom na to da je Kari Hesthamar dva desetljeća radila za norvešku nacionalnu javnu televiziju. Svoju je knjigu o ljubavi Marianne i Leonarda podijelila u 14 cjelina i epilog, pri čemu je prvi dio prisjećanje na njezin prvi susret s tada već zrelom Ihlen, a u završnoj epizodi svjedočimo njihovom završnom viđenju nakon što je knjiga bila gotova.

Ostatak knjige, napominje autorica na završnim stranicama, temelji se na »intervjuima i razgovorima s Marianne Ihlen i na njezinim privatnim pismima, bilješkama i dnevnicima iz razdoblja od 1954. do 1972. godine«. Tu su i pisma koja joj je pisao Axel, Cohenova pisma upućena njoj, njegova svjedočanstva iznesena u velikom intervjuu koji je Hesthamar ostvarila tijekom tri dana boravka 2005. godine u Los Angelesu, sjećanja njegovih i njenih prijatelja, novinski članci, neke do tog trenutka neobjavljene Cohenove pjesme (»Waiting for Marianne«, »For M.«, »The Poetry Place«), njihove fotografije…

Marianne i Axel na Hydri u proljeće 1962.

Knjiga o Marianne

Sukladno činjenici da je glavni izvor podataka bila Marianne Ihlen, ova je knjiga ponajprije knjiga o toj ženi i dijelu njezinog ljubavnog i obiteljskog života. Pri tom Hesthamar poštuje pravilo kronološkog redoslijeda pa upoznajemo Marianne kao djevojčicu čije je djetinjstvo obogatila njena baka, a prva joj je velika ljubav bio Axel Jensen u čijoj je sjeni poprilično dugo živjela jer je on upravljao tom vezom, kasnije i brakom, a ona je uvijek bila nesigurna u sebe, posebno u intelektualnu ravnopravnost s njim.

No usprkos tome doživjeli su nekoliko lijepih i sretnih godina do konačnog razlaza. Uslijedila je potom još veća ljubav, a opisujući njen prvi susret s Cohenom autorica piše:

»U luci ulazi u Katsikas s košarom u ruci da bi kupila flaširanu vodu i mlijeko za malenog. Na nogama ima klompe, odjevena je u suknju kućne izrade s velikim faldama i šarenim prugama na blijedoplavoj pozadini. Muškarac kojeg još nikad nije vidjela stoji u dovratku sa suncem za leđima. Stoji tamo u kaki-hlačama i košulji podvrnutih rukava. Tenisice i kačket. Marianne mu ne vidi lice, samo obrise, ali čuje glas kako kaže – »Would you like to join us? We’re sitting outside« (Želite li nam se pridružiti? Sjedimo vani.). Marianne sramežljivo pristane…«

Nakon jedne baš ovakve kupovine u trgovini Katsikas Marianne je prvi put upoznala Leonarda Cohena koji je pričekao da završi kupovinu i pozvao je na kavu

Dokumentaristički pristup

Njihova ljubavna priča počinje cjelinom »Jesen koja je tako lijepo pjevala«, a nastojeći izraziti snagu njihovih tadašnjih osjećaja autorica »daje« riječ i njoj i njemu pa tako ti divni trenuci sreće u Marianninom sjećanju izgledaju ovako – Mala drvena vrata ateljea. Axelić mirno spava, čvrsto zavijen u deku u pletenom stolcu za njihanje, a ona ziba svog dječarca pomoću komada špage koji se pruža od noge stolca do terase na kojoj sjedi.

Leonard joj čita pjesme pod zvjezdanim nebom koje se prostire nad njima. Slojevi i slojevi blistavih žutih zvijezda – prisjetila se Marianne, a Leonard je kazao kako je često sjedio na stubama i gledao Marianne kako spava, zlaćane kose rasute po jastuku. »Sjedio sam na stepenicama dok bi spavala, bile su najneutralnije mjesto u kući, i s njih sam je gledao kako spava. Jednu godinu sam je promatrao, na mjesečini, ili pod svjetlom parafinske svjetiljke… I ništa od toga čemu nisam mogao naći riječi ili oblik nije izgubljeno«, rekao je Cohen.

Naravno, dokumentaristički i vjerno obrađeni su i trenuci razlaza, svađa i ljubomore i to sve do onog trenutka kada Marianne s Hydre odlazi kad na vrata kuće u kojoj je živjela s Axelićem dolazi Suzanne (i o njoj je Cohen napisao također čuvenu pjesmu!) s Cohenovim sinom. Vratit će se potom u domovinu gdje će poživjeti dugo i umrijeti 28. srpnja 2016. godine u 81. godini života, a stotinjak dana kasnije s ovog će svijeta otići i Leonard Cohen. Za njih dvoje Hydra i nekoliko godina života na tom otoku bili su raj, a knjiga koju je napisala Kari Hesthamar (prijevod Lana Momirski) nedvojbeno je knjiga o tome kako ljubav može ispuniti i obogatiti život.