Iako ne počinje klasičnim »bilo jednom jedno« uvodom, slikovnica autora Franje Jardasa i ilustratora Saše Jantoleka »Jedna Minja mića« namjerno evocira staro vrijeme, a sve da bi dječjim glasom progovorila o odrastanju i sazrijevanju, pravdi, preprekama, trudu, radu i konačnom uspjehu.

Ova je slikovnica, obogaćena izuzetno efektnim, metaforičkim ilustracijama, zapravo vrlo moderno djelo namijenjeno kako malom čitatelju, tako i onome odraslome.

Nezavidna situacija

Ukratko, priča je to o siromašnoj djevojčici koja uz pomoć svojih talenata postiže uspjeh, dok su zlo i nepravda pobijeđeni, stoga je motivirajuća djeci za daljnje pripovijedanje i interpretaciju. Ona je i nastavak duge i plodne tradicije čakavske slikovnice koje su se u Rijeci i riječkom kraju desetljećima uspješno objavljivale.

A tko je »Minja mića«, kako su se našli Franjo Jardas i Saša Jantolek, te hoće li biti nastavka, svi zainteresirani mogu saznati danas u 18.30 u Cukarikafe Baru, a promociji će se pridružiti i izdavač Milan Zagorac. A uoči promocije nekoliko pitanja razmijenili smo s Franjom Jardasom, autorom slikovnice i poznatim riječkim glazbenikom.

Tko je »jedna Minja mića«? Postoji li stvarni uzor ili je ona metafora sve djece?

– »Jedna Minja mića« je jedna mala djevojčica, koja se igrom slučaja, na koje ne može utjecati, nađe u jednoj nezavidnoj, teškoj situaciji. No, naravno, na kraju se uspije podići iz »pepela«, jer ljubav i prijateljstvo uvijek pobjeđuju zlo. Rekao bih da je ona metafora sve djece, ne postoji neki stvarni uzor, iako je pomalo nalik nekim djevojčicama koje sam poznavao i poznajem.

Gotova u jednom danu

Kad je nastala ideja za slikovnicu i koliko ste radili na razradi priče? Kako je došlo do suradnje s Jantolekom?

– Ideja za osnovni zaplet pala mi je na pamet davno, ali jednostavno nisam puno razmišljao o njoj, niti sam, iskreno, znao što bih s njom, tako da je jako dugo vremena zaboravljena »visila u ormaru«. U jednom trenutku, dok smo na Kastvu ispijali kavu, u jednoj ćakuli s mojim prijateljem, umjetnikom Sašom Jantolekom, hvaleći njegov rad, spomenuo sam kako bi neki njegovi radovi odlično izgledali u kontekstu slikovnice, na što je on u šali dodao kako će rado oslikati slikovnicu, ali trebalo bi je i napisati, pa eto… Što se čeka, neka krenem. Haha!

Nakon malo smijeha, sjetio sam se, naravno, ideje »iz ormara« i prihvatio »izazov«, no moram priznati da dosta vremena nisam znao kako ni otkud krenuti, ali kad je konačno došla inspiracija, priča je bila gotova u jednom danu.

Tko ju je prvi pročitao? Što je rekla obitelj?

– Prvi su je pročitali moji doma, i svidjela im se, što me onako, iskreno razveselilo jer su najvjerojatnije svakom kod kuće uvijek najiskreniji i najtvrđi kritičari… Haha. Poslije »domaće« publike pročitao sam priču svojoj dragoj prijateljici i autorici Tei Tulić, kojoj se ona isto tako dopala, pa me povezala s izdavačem i autorom Milanom Zagorcem, koji je potom odlučio krenuti u realizaciju i izdavanje same slikovnice. Hvala, Tea i Milane!

»Jedna Minja mića« nije samo za djecu, naučiti nešto mogu i odrasli?

– Slikovnica je, naravno, prvenstveno namijenjena djeci, ali vjerojatno se s tom pričom mogu poistovjetiti i odrasli, tematika je onako, nekako univerzalna.

Naše užance

Odlučili ste se za čakavski jer su priče za djecu našeg djetinjstva, one koje su nam pričali djedovi i bake, u našem kraju bile na čakavskom ili želite da se današnje klince putem njima bliske priče uči našem dijalektu?

– Pa, iskreno, kada sam počeo pisati priču, nisam imao ideju na kojem jeziku ili u kojoj formi pisati. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja u prozi na hrvatskom, čak i talijanskom i engleskom, pokušao sam na čakavskom, i to u rimi, ponukan iskustvom stvaranja jedne »slučajne« pjesme benda čiji sam član, koja je bila dobro prihvaćena, a bila je, naravno, isto tako napisana na čakavskom dijalektu.

Kako se priča počela pisati na čakavskom, spontano su navirali, te su se u samoj štoriji i našli i neki detalji i elementi usko vezani za naš kraj i naše užance, što me iznimno veseli, jer sam i ja, kao mnogi drugi s ovog podneblja, odrastao uz slikovnice i priče na čakavskom koje su nam čitali i prepričavali naše none i nonići.

Dakako, siguran sam da i današnje none i nonići čitaju te iste priče današnjim klincima, te ih na taj način uče i upoznaju s našim dijalektom, bilo bi mi, naravno, jako drago da se i ova slikovnica nađe u tom društvu.

Hoće li »Minja mića« imati nastavak?

– Nisam razmišljao o tome, ali nikad se ne zna…