Glazbeni festival MIK uvelike je zaslužan za očuvanje glazbene baštine našega kraja. Festival koji je nastao pred šezdeset godina pronosi stare zvuke roženica, sopila i miha, te čuva čakavsku riječ. Glazbenik Andrej Baša jedan je od najzaslužnijih osoba za nastavak ove glazbene tradicije. Glazbena putujuća karavana MIK-a svake godine svoju pozornicu seli po otocima i kopnu dozivajući sve veći broj novih, mladih članova.

Zahvaljujući i njima festival se uspješno nosi s godinama i kao pravi »nestašni mladac« donosi pred publiku nove verzije starih glazbenih zapisa i tradicionalnih instrumenata uparenih s rockom, punkom… O tradiciji, glazbi i svim ovim festivalskim godinama razgovarali smo s Andrejom Bašom, direktorom festivala, koji pamti i svoje prve nastupe na tome festivalu.

Jedini putujući festival

Kada je riječ o glazbenoj baštini nemoguće je zaobići festival MIK koji se od 1964. godine održao do danas. U tome velike zasluge imate i vi jer ste ga, nakon nekoliko godina neodržavanja, »reanimirali« 1993. godine. Što vas je ponukalo na to?

Sljedeće godine Festival Melodije Istre i Kvarnera kao jedina glazbena festivalska konstanta Istre, Kvarnera i sjevernojadranskih otoka, obilježit će svoj 60. rođendan. Ipak, zbog »vremena šutnje« od 1987. do 1993. godine proslavit će svoj 53. nastup. MIK je nastao 1964. godine kao Natječaj Melodije Kvarnera, a pet godina kasnije, 1969., nazvan je svojim današnjim imenom, jer je već od 1966. godine uključivao i Istru.

Prešavši put u nazivlju od Prvog pljeska, Festivala Rijeka 64 i »Melodije Kvarnera«, došao je i naziv pod kojim već dugi niz godina pjeva i svira – »Melodije Istre i Kvarnera«. Festival je ustrajan u svojim trima svetostima koje su: istarska ljestvica, izričaj govornog područja Istre i Kvarnera te tekstovi pjesama bazirani isključivo na nekom od segmenata života stanovnika Istre, Kvarnera i sjevernojadranskog arhipelaga.

Uza sve to, MIK se može pohvaliti činjenicom kako je bio i ostao jedini putujući festival u Hrvata. Moj prvi susret s MIK-om započeo je 1971. godine i traje do danas. Najprije kao aranžer, a odmah iza toga i kao autor. Na starom MIK-u dobitnik sam puno nagrada, od toga četiri puta s pobjedničkim pjesmama po glasovima publike, ali najdraže su mi nagrade Roženice. Od 1993. godine, s obnovljenim MIK-om, umjetnički sam direktor toga festivala.

Godinama ste gradili mrežu glazbenika i tekstopisaca koji su s vama na »istoj frekvenciji«, znate li broj svih ostvarenih suradnji?

Po detaljnim statističkim podacima koji se mogu naći u e-monografiji na web-stranicama festivala MIK piše: 65 skladbi kao autor glazbe i 121 aranžman. Ali ukupni autorski opus kreće se oko brojke od 1200 radova. Iza svake skladbe stoje imena tekstopisaca, izvođača, klapa i orkestara.

Metalci i čavalci

Festival već godinama okuplja izvođače među kojima su neki od njih već kao članovi obitelji, ali uvijek nadolaze i nove generacije. Koliko su mladi zainteresirani za taj tip glazbenog izražavanja, je li im to blisko?

MIK svake godine dokazuje po mladim izvođačima koliko je privlačan kao izvor nadahnuća, scenskog iskustva. Ne treba zaboraviti da festival traje danima, svaki dan pred drugom publikom, stoga ne postoji bolji način pjevačkog sazrijevanja mladih izvođača.

Ima li među mladima interesa za tradicionalne instrumente?

Interes postoji stalno, naročito na Krku, kao i u Istri gdje postoje foklorna društva. Postoje tečajevi sviranja na sopele, roženice i mih.

Kad već spominjemo tradicionalne instrumente, ima li danas još uvijek mogućnosti nabaviti sopile?

Svakako, ali u to su bolje upućeni Branko Karabaić i Bruno Krajcar.

Dječji festival u New Yorku

Ove ste godine spojili metalce i čavalce, kakvo je to bilo iskustvo? Je li i to bio jedan od načina da se vrata MIK-a otvore još šire?

Ma susret s rockom na MIK-u davno je započeo. Možda sam ja na neki način s »Lepom Jele« otvorio ta vrata, nakon čega to nije bila novost, ali mnogi to zaboravljaju. Sjetimo se grupe Grad i njihove »Santa Barbare« u punk stilu, pa grupe »Father« i »Tramuntane«. Ali moram reći, »Po’ metra crijeva« i njihova »Metal je ČA« definitivno je do sada »najtvrđa« verzija MIK-a. Najbolje od svega je to što ih je s oduševljenjem i pljeskom prihvatio i stariji dio publike, i to na svim večerima. Zašto?! Jer je to bilo vrhunski napravljeno, izvođački, glazbeno, kao i cijela priča.

Bili ste i umjetnički direktor dječjeg festivala u New Yorku, možete li nam ispričati nešto o tim iskustvima?

Hrvatski dječji i festival mladih u New Yorku trajao je od 2000. do 2012. godine s jednom pauzom. Eleonora Turčinović, naša Istrijanka iz New Yorka, zamolila me u ime njihovoga odbora da osmislim organizaciju takvoga festivala.

Na temelju iskustva dječjeg festivala MIKić, koji je svake godine angažirao preko 300 djece iz Istre i Kvarnera i skoro sve škole, kao i naše manjine u Gradišću (Austrija) i iz Mađarske, napravio sam umjetnički i organizatorski elaborat. Bilo je to doba stalnih putovanja, 25 puta u New York i natrag, a postignuti su fenomenalni rezultati u poboljšavanju govora djece naših iseljenika jer su naučili sve pjesme koje su izvodili kao solisti ili članovi zbora.

I tako na dječjem i na festivalu mladih, po četrdesetak pjesama godišnje. Sva ta djeca, koja su danas već odrasli ljudi, govore svojim materinskim jezikom daleko bolje nego što bi govorili da nije bilo festivala. A da ne govorimo o emotivnoj vezi koja ih veže uz »stari« kraj.

Pretpostavljam da je bilo djece koja nisu poznavala čakavsku riječ, a ni glazbeni ton starog kraja, kakve su bile njihove reakcije?

Treba reći da u Astoriji živi velik broj naših ljudi iz Istre i Kvarnera, posebno s Krka. Dobro su organizirani klubovi Rudar i Istra, a Boduli imaju Klub Dubašnica, Društvo Omišljana, Klub žena otoka Krka i Klub Otok Krk. S djecom se u kućama govorilo jezikom kraja iz kojeg su otišli, a to je čakavski. Nažalost, dosta je djece oskudno govorilo čakavski ili hrvatski. S festivalom se to fenomenalno popravilo, jer glazba je medij pomoću kojega se najlakše usvaja jezik.

Vaš je rad prepoznat i za njega ste dobili brojna priznanja, od nagrade Grada Rijeke do nagrade PGŽ-a, ostvarili ste vrijedne zadatke, imate li na pameti još neki projekt o kojem razmišljate?

Upravo je 60. godišnjica MIK-a koja je pred nama povod za osmišljavanje jednog muzeja MIK-a koji bi bio interaktivnog i multimedijalnog tipa, kako se već to danas radi. MIK ima jako dobro sačuvanu arhivu, zahvaljujući prije svega tiskanoj monografiji, a zatim i elektronskoj monografiji koja se svake godine popunjava novim podacima. Takvu monografiju nema nitko u cijelome svijetu.

Kako Vi osobno doživljavate zvuk sopila? Što za Vas znači zvuk, glazba naših starih?

– S tim zvukom sam od najranijih dana. Već sam kao šestogodišnjak upisao Muzičku školu, a Ivana Matetića Ronjgova sam upoznao kad sam imao osam godina. Kod njega doma pjevao sam solo dječju dionicu skladbe za zbor koju je posvetio stradalim rudarima u Trbovlju. Nastupao sam s pjevačkim zborom, koji je kasnije nazvan njegovim imenom, u Slovačkoj, Grazu, a s našim sopilašima i na Krku. Sopile smo naučili svirati i u grupi »777«. Odsvirali smo solo na MIK-u 1975. s mojom skladbom »Prit će vreme kad ćeš moja bit«. Zvuk sopila i roženica jedan je od simbola našega kraja i pripadnosti.