RIJEKA Poput Almodovarova filma »Pričaj s njom«, koji započinje crvenom zavjesom, tako i u uvodnom kadru »Juliete« vidimo »zavjesu« od crvene tkanine, koja je u stvari lelujava bluza njegove heroine. Crveno je i tetovirano srce na bicepsu njena voljena ribara, u kojem je on upisao inicijale svoje kćeri Antee i žene Juliete. No on umire u oluji tijekom ribarenja.

Tetovaže su dio senzualnih flešbekova koji se izmjenjuju dok Julieta pokušava ući u trag nestaloj kćeri. Jedini kontakt ostaje joj Anteina najbolja prijateljica Bea. No senzibilitet genijalne kanadske spisateljice Alice Munro, čije su tri priče, transponirane iz Vancouvera u Madrid, bile polazišna točka za »Julietu«, krajnja su antiteza Almodovarovoj ekscentričnosti.

Zato je ovo nešto zreliji Almodovar u odnosu na onog na kakvog smo navikli. Krajnje je to hipnotički, melankolični, diskretni i kirurški precizni film o osjećaju krivnje i boli koju nanosi gubitak voljene osobe. Intimni i tihi film, animiran sablastima sjećanja i pismima koje treba poslati. Kako to često biva u autorovu opusu, žene su te koje razdvajaju i spajaju opskurne teritorije mladosti i zrelosti, seksa i smrti, majčinstva i izdaje, transgresije i tradicije, filmofilije i putovanja, crno-bijelog i kolora.

Način kojim se Almodovar kreće narativnim labirintom strasti gotovo je ravan Hitchcocku. Kao da se donekle umorio od ekscesa i pretjerivanja, pa sada čak i muškarci mogu biti nevini i dobri. Zato ima neke proklete simbolike u krucijalnoj sceni filma u kojoj mlada Julieta (Adriana Ugarte) u trenu postaje zrela Julieta (Emma Suarez). Gledaš Julietu, vidiš (zrelog) Pedra.

Da bi se išlo naprijed, treba stalno promatrati ono što se dogodilo iza. Suočiti se sa sjećanjima i elaborirati depresiju. Zato se »Julieta« može promatrati i kao tužnija varijanta »Volvera«. Zato je Julieta vječna muza čitava Almodovarova opusa koja se ukazala u sadašnjosti. Nešto poput Pepi, bez Luci i Bom. Žena koja je prešla svoj rub živčanog sloma i u životu doživjela previše slomljenih zagrljaja. Upoznat ćemo je u trenutku kad se počela sjećati, hodajući zamamnim Madridom.

Možda ovo nije onaj Almodovar kakva najviše volimo i na kakva smo navikli. Kao da se u njegovu prosedeu osjeća stanoviti zamor. Jedna španjolska novinarka koja je stajala u redu uoči kanske projekcije »Juliete« u društvu doljepotpisanog autora ovog teksta, kaže da su Almodovara napustili njegovi najvjerniji kultisti, dok su njegov fan-klub zaposjele neke nove generacije mlađahnih gej hipstera.

Kao da više nema snage reaktivirati one iste sentimentalne pukotine kakve je činio nekad. No »Julieta« je u isti mah krajnje nužni komad filma, jer bez njega ne bismo shvatili gdje je završio njegov opus kojim su bile obojene autorove drečave sedamdesete i osamdesede. Upravo u tom filmu shvatit ćemo koliko su daleko te dvije dekade. Upoznat ćemo ih iz puke slučajnosti, promatrajći ih s prozora jednog vlaka, čiji pogled očajnički pokušava reaktivirati slike i osjećaje, da bi sadašnjosti podarili novi smisao. Jer Almodovar se ne plaši vlastite starosti.