Dijelom kao medijski potpomognuta euforija, dijelom kao istinsko mijenjanje klime, ovogodišnja je zima svojom “neprimjerenom” toplinom žestoko pogodila predjele u kojima se nalaze značajna skijaška turistička središta.

Snijega uglavnom nema, a tamo gdje ga i uspijevaju “skrpati”, riječ je o mekanoj smjesi koja već u prijepodnevnim satima toliko izgubi na čvrstoći da postaje ne samo nepogodnom za skijanje, nego postaje čak i opasnom. Golemi “hupseri” skijanje pretvaraju u bitku za preživljavanje, šestodnevne ski-karte koje na nekim skijalištima dosežu cijenu i do 250 eura pretvaraju se u – bačen novac.

Ali zato ne ako ste u Livignu!

To u jednom periodu sredine prošlog stoljeća skoro izumrlo mjesto skutreno uz švicarsku granicu na visini većoj od 1800 metara, pravi otok na dodiru Dolomita i Alpa, borio se, uglavnom slabo razvijenim stočarstvom, za preživljavanje.

Dobra atmosfera u Livignu

Kako bi ga spasila, majka Italija dala mu je status bescarinske zone i od njega napravila jedno od zimskom turizmu najprivlačnijih mjesta u Europi. Pa i mnogo šire s obzirom na velik broj turista iz Južnoafričke Republike pa i Australije.

S obzirom na klimatske promjene, koje istina ne mogu zaobići ni Livigno, učinile su ga znatno privlačnijim i u tom smislu u odnosu na skijašku turističku konkurenciju. Kad se dakle povežu sigurnost visokog snježnog pokrivača, niske temperature i bescarinski šoping, jasno je kako uz lijepu vizuru planinskog mjesta koje je pametnim urbanizmom sačuvalo baš takav, izvorni izgled, dominiraju i kranovi graditeljskih dizalica.

Idealne temperature za skijanje

Livigno je naime do prije petnaestak godina imao temperature koje su noću nerijetko dosezale -20 stupnjeva. Dnevne su rijetko prelazile -5, a kad su se pojavile prve dnevne temperaturne pozitive, čuđenje je bilo veliko. Zadnjih godina takvih ekstrema nema, ali i dalje je noću oko -10, danju od minus do plus dva. Idealni su to uvjeti koji privlače sve veći broj turista.

I Primorci vole Livigno

Hrvatski dan

Mnogo ih ima i iz Hrvatske, pa smo tako u niski poznatih lica susreli i Adriana Ukušića iz Vrsara, vlasnika kampa i beach bara Polidor u Funtani kao i njegovog velikog prijatelja Joška Čaglja, dakako poznatog pjevača Jole.

Adriano Ukušić i Jole

Uz veliko prijateljstvo vezuje ih i kumstvo, baš kao i silna empatija, iznimna osjetljivost na probleme okoline. Ukušić je tako u nekoliko desetaka sati nakon katastrofalnog potresa u Petrinji okupio i u konvoju usmjerio prema tom stradalom kraju više od dvije stotine kamp kućica i stambenih kontejnera, dok je Jole uvijek prisutan kad se organiziraju humanitarna događanja.

Jole i Nastasia Faraguna

Dugogodišnji su gosti Livigna, a svake godine organiziraju i “Hrvatski dan”, koji se uz istarske etno-gastronomske specijalitete i Joline pjesme pretvaraju i u noć.

Ove je godine razloga za slavlje bilo još i više jer je Ukušić upravo u Livignu saznao silno radosnu vijest: njegov Polidor proglašen je najboljim kampom u Hrvatskoj u izbori portala camping.info.

S obzirom da je riječ o jednom od najznačajnijih medija u čijem se središtu zanimanja nalaze upravo kampovi, priznanje je tim značajnije. O kojoj se kvaliteti izbora radi najbolje potvrđuje podatak da se nagrada tog specijaliziranog portala, jedna je od najcjenjenijih u svijetu kampiranja, temelji na mišljenju 150 tisuća kamping turista i više od 230 tisuća njihovih recenzija napisanih na camping.info.

K tome, u ovogodišnjem je izboru sudjelovalo 23 tisuće kampova iz 44 države. Među prvih 100 plasiralo se 69 njemačkih, 20 austrijskih, sedam talijanskih, tri švicarska i jedan kamp iz Nizozemske. Nagradu je dobilo i 10 top kampova iz Hrvatske, Slovenije, Poljske, BiH, Švedske, Portugala, Turske, Španjolske, Danske i Rumunjske. Najbolji u Hrvatskoj je – Polidor.

“Jesam, kako ne bih bio sretan, značajno je to priznanje. Potvrda je to moje ustrajnosti i upornosti, tvrdnje da naši kampovi moraju biti apsolutno vezani uz svoje goste, njihove želje i potrebe baš kao i to da moraju biti otvoren čitave godine.

Ali da ja ne nastavljam o toj će vam nagradi sve ispričati moja kćerka Federica jer ona u našoj obiteljskoj tvrtki kao direktorica vodi poslovanje kampa”, zaključio je naše druženje Adriano Ukušić.

Cjelogodišnji kamp

S obzirom da Ukušići zimuju obiteljski, i do Federice Ukušić Rovina je u Livignu bilo lako doći.

Federica Ukušić Rovina

“Naš kamp već dugi niz godina bilježi izvrsne rezultate. S kapacitetom od 500 gostiju jedan je od rijetkih kampova koji radi cijelu godinu. Otvoren je u srpnju 2015. godine i od prve godine niže nagrade i priznanja, a posljednja od njih i vrlo priznata je od strane njemačkog portala Camping.Info, najposjećenijeg online vodiča za kampiranje u njemačkom govornom području.

Osim ove velike nagrade gdje nas je Camping.Info uvrstio među 110 najboljih kampova u Europi, jedine u Hrvatskoj, Camping Resort Polidor dobio je i priznanje slovenskog Naj kamp Adria te Kamping udruženja Hrvatske kao Croatia’s Best Campsite“.

Na pitanje o cjelogodišnjem poslovanju, Federica Ukušić Rovina kaže da su zadovoljni.

“Cjelogodišnji kamp bila je naša prva ideja i uspješni smo u tome, pokazali smo kako se u turizmu u Istri može poslovati cijele godine.

Otkad smo ga otvorili 2015., od tada kamp uopće nismo zatvarali. Kamp ima četiri zvjezdice i svake godine nastojimo ulagati u podizanje kvalitete i širenje ponude. Zimski gosti su uglavnom iz nama najbližih destinacija, oni koji mogu doći vikendom, a to su Slovenci, Austrijanci, Nijemci, Talijani.

Imamo i jako puno gostiju iz Hrvatske, jako smo zadovoljni da se i kod nas pokrenuo kamping turizam, da su i naši ljudi počeli prepoznavati kampove kao mjesta gdje su slobodni, u prirodi a imaju dobar, luksuzan smještaj.

Ono što je također ključ našeg uspjeha činjenica je da je u radu angažirana cijela naša obitelj – roditelji Adriano i Katja Ukušić, sestra Giulia Šalja, voditeljica kampa, a pomažu i naši supruzi”, ističe Ukušić-Rovina.

Ekološki standardi

Pitamo, kako se nose s inovacijama u ponudi?

“Sve što ulažemo u podizanje kvalitete ponude pokriva potrebe naših gostiju i ljeti i zimi. Riješili smo pitanje grijanja, odnosno hlađenja ljeti, sve mobilne kućice i objekti imaju klime.

Svaka kućica ima svoj bazen, zimi su bazeni grijani i pokriveni, ljeti ih samo otkrijemo, ali i tada godi topla voda. Voda je u bazenu usred zime 28 stupnjeva, a toplinu čuvaju pokretne kupole”, pojašnjava Federica.

A cijene energenata i sve zahtjevniji ekološki standardi?

“Oduvijek smo bili umjereni u svemu, ni u čemu nismo htjeli pretjerivati pa tako ni u cijenama. Da je dobro, definitivno nije, ali, evo, uspijevamo.

Naši su gosti stvarno razumni, zimi u kampu ne rade sva tri sanitarna čvora, nego radi jedan jer je sasvim dovoljan da pokrije potrebe gostiju koji su tu tijekom zime.

Ukoliko je potrebno, otvorimo i druge. Svi smo razumni, gledamo da svi zajedno troškove svedemo na minimum. Goste iz kampa ljeti do plaže vozi malo električno vozilo. U kampu su, uz obiteljske kupaonice, uređene i dječje sanitarije, prostor za previjanje, sanitarije za invalide. Imaju perilice i sušilice rublja, uz uslugu pranja i glačanja, te prostor za pranje pasa, a na plaži i tuševe”.

Na pitanje o zimskoj turističkoj ponudi izvan njihova kampa, Ukušić Rovina odgovara da bi trebalo biti više ponude u ovo doba godine s obzirom na broj gostiju koji su sada u Istri.

“Oni to traže, žele trošiti a nemaju gdje. Ali malo-pomalo ipak se kreće.

TZ Funtane nam je velika potpora, ali najviše smo zahvalni našim zaposlenicima, jer su oni dio cijelog našeg tima koji to iznese na svojim leđima.

Imamo 20 stalno zaposlenih tijekom cijele godine, a taj se broj u sezoni penje i do 70 ljudi, računajući i beach bar. U kampu u sezoni radi njih 30. Imamo ljude koji su s nama duže od 10-15 godina, čak i dvadeset, i prije postojanja kampa, dok smo imali depo kamp kućica”, istaknula nam je na kraju Federica.

Radna snaga

Vratimo li se Livignu i njegovim životnim aktivnostima, a one su u najvećoj mjeri turističke prirode, dolazimo do još jedne zanimljivosti. Vrlo značajne i za hrvatski turizam: radnoj snazi.

Iako se taj podatak mijenja, u Livignu rade pripadnici brojnih naroda, dok je broj država iz kojih dolaze uvijek oko trideset.

Vesela primorska ekipa u Corvara in Badia

Dakako da je tu i nekolicina radnika iz Hrvatske, mada ih je sve manje, ima ih dosta iz Srbije, Albanaca s Kosova i iz same Albanije, jako je velik broj Bugarki na radnim mjestima u trgovinama, Rumunja na graditeljskim poslovima, sve je značajniji dolazak ljudi iz Južne Amerike, ali iz država za koje ne bismo rekli kako stvaraju radne migracije – Španjolske pa i Švicarske.

Karakteristično je i to da ih se svim silama želi i zadržati, a zna ih se dovoditi na način kako nogometaši sklapaju svoje ugovore.

Indikativan je primjerice slučaj Ivana Fidalga, rodom iz španjolske Galicije, kojeg je na radu u Formenteri, najmanjem i najjužnijem otoku arhipelaga Las Pitiusas koji pripada Balearima – otok je inače smješten nasuprot Ibizi tako da se na tim pozicijama pronalazi i ponajbolje profesionalce u ugostiteljstvu.

Pratio ga je jedan od vlasnika Bivia, najpopularnijeg hotela u Livignu, i privoliti na dolazak i rad u njegov objekt. Ispočetka se protivio toj ideji, ali sada je već 12 godina stanovnik Livigna i jedan od ključnih ljudi poslovanja restorana Bivia. Ivan nam je, s obzirom da je veliki navijač madridskog Reala, s ponosom pokazao i fotografiju s Davorom Šukerom snimljenom 2006. godine upravo na Formenteri.

Nešto je drugačija priča Ismeta Dervišija, svima koji su ikad došli u Livigno poznatog kao Lucio. On je iz rodne Albanije, iz Vlore u Italiju stigao prije više od trideset godina od kojih je najveći dio proveo u Livignu.

Lucio Ismet Derviši iz rodne Albanije u Italiju stigao prije više od trideset godina

Iako život na velikim visinama i niskim temperaturama nije i nimalo lagan, opće ozračje i dobre plaće zaustavljaju mnoge. Očigledno dobar bi to mogao bit recept i za hrvatski turizam.

Naprosto radnici u turizmu, ako je suditi po Livignu ni u kom slučaju nisu “fluktuirajući” pojam nego brižljivi odabir kojem je cilj priskrbiti najbolje radnike, kao i to da oni to u ugostiteljstvu ili trgovini i Livigna budu čitav radni vijek.

Dakako nije u Livignu samo riječ o navedenim djelatnostima jer jako je razvijena i poljoprivreda, čije se slike jako lijepo ogledaju u Latteriji, proizvodno-ugostiteljskom objektu u kojem se prodaju proizvodi isključivo nastali iz baze stočarstva i poljodjeljstva Livigna, kao i pivovari što u svom proizvodnom programu ima desetak odličnih piva. K tome, riječ je o pivovari što se nalazi na 1816 metara nadmorske visine pa stoga nosi i titulu najviše europske pivovare.

Pivo najviše europske pivovare

Skladan razvoj, u svakom smislu. To je Livigno. Bilo bi jako dobro da se dio recepta koji je na to nekad zabačeno i izolirano mjesto primijenila Italija, na Gorsku Hrvatsku primjeni i naša Vlada. Nije komplicirano, i kako smo se i sami mogli uvjeriti daje odlične rezultate.