Nije Madonna di Campiglio, najznačajniji skijaški resort Italije, ali svakako jest – Livigno. Silno simpatično, turistima iz čitavog svijeta jako privlačno skijaško središte Lombardije, jedne od najznačajnijih i najbogatijih pokrajina Europe čiji je glavni grad Milano.

Kad kažemo turista iz čitavog svijeta, ne fraziramo jer u Livignu je primjerice već desetljećima klub skijaša iz Južne Afrike. Oni zrakoplovima, direktnim letom iz Johanesburga, dolaze u München pa autobusima do Livigna.

Jako je mnogo Britanaca i Poljaka, a u ovogodišnjem »bijelom tjednu« bilo je i nekoliko tisuća Hrvata, posebno iz Primorsko-goranske i Istarske županije, kao i iz Grada Zagreba. Magnetska privlačnost Livigna učinila je to da je za jako velik broj hrvatskih turista Livigno postao omiljena destinacija, tako da ih je nemalo koji dolaze već dvadesetak godina, svake sezone.

Snijeg – zajamčen

Takva je po prilici i prisutnost ski škole iz Umaga koja je u ovom talijanskom alpskom raju na skije postavila na tisuće skijaša.

– U Livignu smo već dvadesetak godina, što samo po sebi potvrđuje kakva je ovdje kvaliteta sadržaja namijenjenih skijanju. Prema procjenama, u ova smo dva desetljeća skijanju naučili oko dvije tisuće polaznika, najviše iz Istre, potom Rijeke, ali i iz svih ostalih krajeva Hrvatske. Ono što je također prednost Livigna njegova je mikroklima koja jamči snijeg i kad ga nigdje drugdje nema, istaknuo nam je Dubravko Grgić, čelni čovjek Ski škole Umag koja je ove godine imala na terenu i na obuci s oko stotinu skijaša, 15 učitelja i desetak njihovih pomagača.

Umaška škola ove godine slavi 30. rođendan, a može se pohvaliti i činjenicom da na obuku uzima i najmanju djecu, pri čemu je golema uloga ne samo u stjecanju sportskih vještina, nego i pedagoški rad.

– Kod nas je istaknuta i sportska aktivnost, s obzirom na to da dio naših učenika kasnije postaju sportaši, pa tako i skijaši, dodao nam je Dubravko Grgić koji ulogu učitelja skijanja prakticira već skoro četrdeset godina i jedan je od svega nekoliko istarskih učitelja s licencom obuke – ski učitelja.

Održivost

Govorimo li o održivosti, Livigno bi mogao biti primjer svima. Upitate li bilo kojeg iznajmljivača, hotelijera ili restoratera o »trajanju sezone«, dobit ćete pogled pun čuđenja. Sezona naime tamo ne postoji, radi se doslovno 365 dana u godini, svako godišnje doba ima svoju publiku, razloge zbog kojih se dolazi. Istina, s obzirom na fantastičnu mikroklimu, skijaška sezona traje i u travnju kad se prvi tjedan, kako bi se stimuliralo dolazak, ne naplaćuje skijaška karta čija je inače cijena 275 eura za šest dana, i to u »niskoj sezoni«.

Skijaška karta je u pravilu i najveća stavka boravka jer apartmanski je smještaj po osobi za sedam dana primjerice od 200 do 250 eura. Kad snijeg okopni, skijaške površine se pretvaraju u raj za brdski biciklizam, odnosno u posebne »fun parkove« za njih. Ljeti Livigno preferiraju brojni turisti koji šetnju na dvije ili čak i tri tisuće metara nad morem mijenjaju za žegu s priobalja, ili »pakla« koji ljeti nastaje u najbližem megalopolisu Milanu.

Drugi dio priče o održivosti još je i zanimljiviji. Turizam i trgovina su svakako silno dohodovni, no ono od čega žitelji Livigna ne odustaju je stočarstvo. Nije bez razloga nastala i jedna od njihovih krilatica na koju su ponosni, kako se na mnogo mjesta miješaju mirisi parfema iz bezbrojnih free shopova s mirisima štala prepunih krava. Da, Livigno ima i jako dobru Latteriju, a ove su godine dodatno povećali broj proizvoda tako da u trgovinama s prehranom imaju svoje posebne odjeljke.

Maslac, jogurti, sirevi, ali i svježa tjestenina njihove mljekare glavni su hit, iako su cijene tih proizvoda dosta više od proizvoda velikih mliječnih koncerna. Naprosto njihovom se maslacu, medu ili jogurtima vjeruje kao najzdravijim i najboljim, tako da se i te dvije grane, poljoprivreda i turizam, skladno nadovezuju.

Zabranjen pojam

Turizam je potaknuo i osnivanje pivovare 1816 koja s ponosom ima i dodatak »più alta d’Europa«, što je i točno jer naziv je dobila po nadmorskoj visini na kojoj se nalazi. Proizvodi niz jako dobrih craftova, u ponudi ima i svoj gin kojem je cijena trideset eura, ima svoj restoran, a jako im ide dobro i prodaja suvenira – majica i kapa s njihovim simbolima.

I dok mi doslovno »povlačimo za rukav« strane investitore, nesložni i nemoćni sami činiti potrebne iskorake, Livigno je suprotan primjer – strani investitori su zabranjeni pojam. Cjelokupnu poslovnu i razvojnu politiku vodi desetak obitelji starosjedilaca koji ne dozvoljavaju bilo kome bilo što investirati. Iako je u Livignu dvadesetak hotela visoke klase i niz sjajnih restorana, vlasnički gledano, nitko izvan domicilnih obitelji nije im vlasnik.

Nema ni jednog poznatog lanca hotela, a apartman, stan ili građevinski teren nemoguće je kupiti. Iako dakako i u Livignu ima velik broj stranih radnika, posebno su tu dugo Albanci iz Albanije, ali i s Kosova te Makedonije, nitko nema stan u vlasništvu, već samo u najmu. Fantastičan je to model zaštite svog prostora koji jedini omogućava sustavno, plansko i održivo investiranje.

Kad smo istaknuli kako Livigno može biti primjer mnogima, mislili smo posebno na naše gorske krajeve, na Gorski kotar i Liku koji bi u nemaloj mjeri mogli preuzeti njegov razvojni model. Država je naime ta koja ulaže u krupnu infrastrukturu i stvara uvjete za razvoj obiteljskog poslovanja. Mada, možda je tu i problem u našem mentalitetu. Dok je u Livignu nemoguće kupiti bilo kakve »kvadrate«, mi se svoje zemlje odričemo za »šaku dolara«.

Nije Madonna, ali je – Livigno. Gradić koji je pronašao svoj put do ljestvice najzanimljivijih turističkih destinacija ne samo Italije, nego i cjelokupnog alpskog prostora Europe.