Glazba kao jedna od najintimnijih priča svake zajednice nezaobilazna je u sagledavanju običaja i ljudi. Na Kvarneru i Primorju posebno se i danas njeguje tradicijska glazbena baština potpomognuta i osvježena, još bolje uklopljena u nove glazbene izričaje. Za tako dragocjenu i održanu, ali i kao promidžbu našega kraja, nagrađena je pokroviteljstvom UNESCO-a koji je staru glazbu zaštitio još 2009. godine, a od prosinca 2012. godine uvrstio je i klapsko pjevanje na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Sve je započelo devedesetih godina na hrvatskoj glazbenoj sceni kada su mnogi glazbenici u svojim pjesmama počeli koristiti tekstove pisane na čakavskome dijalektu, često i uz pratnju starih instrumenata kao što su sopile, mih i roženice. Začetnikom ove ideje smatra se i opatijski tekstopisac i pjevač Duško Jeličić Bonaca, a sve je spontano krenulo njegovom pjesmom »Petersin i češnjak«.

Ipak u priču o ČaValu upleteni su brojni akteri. Među najzaslužnijima je glazbeni urednik Vjeko Alilović koji je pokrenuo val zanimanja kod slušatelja Radio Rijeke, kao i urednik Đuza Stojiljković koji je osmislio top listu pod nazivom ČaVal. Ča je odjeknuo i pokrenuo valove koji se i do danas nezaustavljivo šire. Kao kruna svega tu je i dugogodišnji festival MIK gdje se čavalovci već godinama druže i natječu, donoseći svake godine, uz stare, i pregršt novih ideja. O tome kako je sve započelo i kolikog značaja pridonijelo ispričali su nam Duško Jeličić Bonaca te Jadranka Čubrić, osnivačica i počasna predsjednica županijskoga ogranka Hrvatske glazbene unije.

Duško Jeličić Bonaca: “Naše ča se neće lako zatrti”

Sve je započelo spontano. Oduvijek sam sve svoje pjesme pisao na čakavštini. Pjesma »Petersin i češanj« dugo je stajala u fonoteci Radio Rijeke. Moj prijatelj Miro Paušić, s kojim sam jedrio, poznavao je glazbenog urednika na Radio Rijeci, Vjeku Alilovića, pa sam ga zamolio da pusti pokoji put tu moju pjesmu. Pogodovalo je i to što je bilo vrijeme karnevala pa se pjesma »Petersin i češanj« počela vrtiti na radiju, a krajem 80-ih dospjela i na riječku top 15 listu.

Na toj glazbenoj ljestvici našli smo se uz Madonnu, Zuccera i druge svjetske izvođače, jer u to vrijeme Radio Rijeka imala je samo jednu glazbenu ljestvicu. Vrlo brzo osvojili smo i prvo mjesto, slušatelji su počeli glasati, među njima čak i naši daleki iseljenici u Americi koji su nas također slušali. Skinuli smo s prvog mjesta svjetski hit, grupu Enigmu. Kako se sve to zahuktalo, nazvao me Vjeko Alilović i pitao imam li još nešto sličnoga u ladici.

Ponukan time otišao sam do Andreja Baše i snimio dvije pjesme »Pod Učkom Lovran gradić mali« i »Mariu«. Bio je to veliki uspjeh, jer Maria se vrtila po dvadesetak puta na dan, a Andrej je kazao kako je ta pjesma napravila renesansu čakavštine, pa je zbog te pjesme na ljetnoj pozornici Radio Rijeka i organizirala koncert »Ala homo ća«. Bio je to veliki spektakl! Publika je bila prekobrojna, mnogi su gledatelji stajali s nama na pozornici, a petstotinjak posjetitelja nije ni uspjelo ući u prostor opatijske Ljetne pozornice, pa su slušali izvana, iz parka.

Uz nas su nastupili grupa Kolaž, Elio Pisak, Branko Barbir i Branko Fućak. To je zaista bilo nezaboravno. Počela se sve više osjećati i glazbena praznina zbog šestogodišnjeg neodržavanja MIK-a. Svi su uvidjeli koliko nam fali čakavština, a Andrej Baša odlučio je ponovo pokrenuti festival, pa me pozvao da sudjelujem. Dvojio sam, jer do tada sam bio samo bendovski pjevač. To je bilo novo i posebno iskustvo, jer do tada nisam pjevao takve pjesme, već Beatlese, Stonese i talijanske kancone.

Ipak, uspio me nagovoriti i na MIK-u sam pjevao pjesmu »Neverin« Alda Galliazzija i Ivana Matetića Ronjgova koja je postala veliki hit pa i do danas nema fešte gdje se to ne izvede. Puno sam puta nastupio na MIK-u te dobio brojne nagrade za tekst, a jedna od najdražih nagrada mi je »Beseda« Novog lista.

Od početka nastupam i na ČAnson festu gdje uvodna i odjavna špica počinje s mojom »Mariom«. Na ČAnson festu dobio sam nagradu za tekst i za najboljeg kantautora, a na zadnjemu i za najbolju interpretaciju, ča mi je jako drago. Nastupamo na ČA-čitalnicama i siguran sam da se naše ča nikad neće zatrt.

Jadranka Čubrić: “Devedesetih se počelo ‘kuhati'”

HGU PGŽ-a ove godine bilježi 30. godina djelovanja. Osnovan je u veljači 1993. godine u Rijeci i u ta tri protekla desetljeća u članstvo udruge okupilo se oko 3.000 glazbenika s područja naše županije, no i izvan nje. Ono što je karakteristično za rad tijekom proteklih godina bilo je očuvati postojeće glazbene pravce, stvoriti uvjete za njihovo daljnje razvijanje, ali i potaknuti i podržati nove glazbene pravce koje je donosila i donosi dinamična glazbena industrija.

Od prvih dana aktivnosti, pored ostalih, strukovna udruga je u program upisala suradnju i aktivnosti s izvođačima narodnog stvaralaštva – sopcima, kanturima, klaamae. Ponosni smo što se dio tih aktivnosti danas odvija pod pokroviteljstvom i zaštitom UNESCO-a, jer čuvajući našu glazbenu baštinu ujedno čuvamo i naš identitet.

UNESCO je našu jedinstvenu staru glazbu (ljestvicu tijesnih intervala – istarsku ljestvicu) u rujnu 2009. godine zaštitio i stavio na prestižnu listu svjetske kulturne baštine. Tim je činom ona postala dionicom tradicijske glazbe. Nositelji zaštite u našemu kraju su članovi Udruge sopaca Krka, pod trajnim pokroviteljstvom županijskoga HGU-a, a dogodine će se obilježiti 15 godina UNESCO-ve zaštite. U prosincu 2012. godine UNESCO je uvrstio i klapsko pjevanje na popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.

Raduje nas da se naša tradicijska glazba prenosi na buduće generacije i u turbulentnim modernim vremenima, koja pred sobom uništavaju mnoge dobre stare izričaje. S novim izvođačima dolaze i nove ideje koje poprimaju i nove oblike poput etna, world musica i drugih. Jedan od glazbenih pravaca koji se pojavio i izazvao pravi »potres« na sceni je ČaVal.

Na tragu naše baštine, devedesetih se počinje »kuhati« nešto novo, što je u potpunost »zarazilo« naš kraj, ali i »zapljusnulo« cijelu zemlju. Bilo je to vrijeme velikog zamaha ČaVala, kojim su u počecima dominirala izdanja producenta Koraljka Pasarića. Upravo Koraljko, nakon dva izdanja ČaVal kaseta, potiče Šajetu da se napravi i treća ČaVal kaseta – Božić na kvarneru. U to vrijeme bio je trend da u pjesmi bude i malo rocka i hip-hopa, izjavio je daleke 1993. Šajeta koji je bio bitna i nova figura novoga izričaja. Iste godine počinje snimati prve pjesme za svoj prvi album »Čestitke i aplauzi«.

Za vrijeme snimanja oformio se bend »Capra d’ Oro – Zlatna koza«. Upravo Koraljko, nakon dva izdanja ČaVal kazeta potiče Šajetu da se napravi i treća kazeta ČaVal – Božić na Kvarneru.

U to vrijeme »umire« ploča, CD-i su se tek pojavljivali, pa su se božićne pjesme snimale na kasetama. Na toj se kaseti našla i danas kultna pjesma »Božić je judi«, koja se počela vrtiti u tada vrlo popularnoj emisiji Radio Rijeke ČaVal emisiji koja je dala veliki vjetar u leđa generacijama čavalovaca pod palicom tadašnjeg legendarnog glavnog urednika pokojnog Miodraga Đuze Stojiljkovića. Pjesma je stekla veliku popularnost i do danas je najizvođenija pjesma na Kvarneru i jedna od najizvođenijih novoskladanih pjesama o Božiću u Hrvatskoj. U prvoj verziji pjesme okupili su se Šajeta, koji je autor teksta i glazbe, Duško Jeličić-Dule, Mario Lipovšek Battifiaca, Elvis Stanić, Ivan Popeskić, Martina Majerle, Kristina Radovčić-Kiki, duo VIM-Vjeko A./Miro P. i drugi.

Osnivanjem HGU-a PGŽ-a pjesma, od 1994., postaje sastavni dio koncerta »Božić je judi« – glazbenog brenda udruge, kojime svake godine glazbenici upućuju svoju pjevanu božićno-novogodišnju glazbenu čestitku. Danas pjesmu pjevaju brojne klape, zborovi, pojedinci, škole, umirovljenici…