Život stanovnika Klenovice oduvijek je vezan uz more. Za Klenovare more život znači, a tome svjedoče ribarska kućica smještena uz samu obalu u centru mjesta, spomenik podignut legendarnom ribaru Nikici Cvitkoviću, ali još više – svi bivši i sadašnji stanovnici Klenovice koji s morem, ribarstvom i pomorstvom čine neraskidivu vezu.

Ribarsku kućicu, koju su koristili članovi prve ribarske zadruge Udarnik, Grad Novi Vinodolski adaptirao je i opremio tijekom 2023. godine, te ju je na taj način pretvorio u mali interpretacijski centar. Stalni postav centra čine predmeti prikupljeni iz klenovarskih ribarskih obitelji i izrađene makete, a multimedijalnim prikazom predstavljena je povijest ribarstva u Klenovici. Ukupna vrijednost projekta iznosi 146.450 eura, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo s ukupno 100.165 eura.

Prihvatljive aktivnosti, odnosno troškovi projekta, odnose se na izvođenje radova na adaptaciji, projekte postava i multimedije, knjigu grafičkih standarda vizualnog identiteta, grafičko oblikovanje, snimanje i montažu videofilmova, nabavu namještaja i multimedijalnu opremu. Interpretacijski centar koji prikazuje koliko je ribarstvena i pomorska baština utisnuta u identitet Klenovara te zašto predstavlja važan segment njihova kulturnog nasljeđa bit će otvoren na proljeće, a ulaz za posjetitelje neće se naplaćivati.

– Osnovni cilj projekta je stvoriti interpretacijski prostor koji će objediniti i na zanimljiv način prezentirati pomorsku baštinu i ribarstvo, ali čime će se ujedno stvoriti i jedan novi turistički sadržaj. Iako je ribarstvo kao gospodarska djelatnost danas mnogo manje zastupljeno nego što je to bilo kroz povijest, Klenovica je i dalje prepoznatljiva kao ribarsko mjesto. Možemo reći da smo na turističkoj karti rivijere prepoznati kao iznimna gastrodestinacija, za što je upravo zaslužan spoj ribarstva i ugostiteljstva – rekao je gradonačelnik Tomislav Cvitković, koji i sam živi u Klenovici te je veliki ljubitelj mora i ribe.

Klenovica je i dalje prepoznatljiva kao ribarsko mjesto – Tomislav Cvitković, Foto: Sergej Drechsler

U središtu stare Klenovice uočljiv je i spomenik legendarnome ribaru Nikici Cvitkoviću, koji je podignut u povodu obilježavanja tisućugodišnje tradicije ribarstva na istočnoj obali Jadrana. Autor spomenika je kipar Angel Angelkov (rođen 1936. u Makedoniji), koji živi u Zagrebu.

Pokojni Nikica uvijek je rado govorio i prisjećao se vremena kada su u mjestu živjeli ribari, njihovi očevi i djedovi, koji su za svakodnevni kruh zarađivali ribarstvom i bili organizirani u dobro posložene ribarske zadruge. U novije vrijeme Klenovari su fokus preusmjerili prvenstveno na turizam, ali i danas u Klenovici od ribarstva živi dvadesetak obitelji, i to na način da se svježe ulovljena riba nudi u privatnim restoranima, a na tu ribu znaju doći i ugledni političari, poznati umjetnici i popularne estradne zvijezde.

Koliko god ribarstvo ustupa mjesto turizmu, mnogi Cvitkovići, Kalanji, Komadine… i danas s radošću uskaču u svoju barku ili brodić, odlaze u ribolov, što iz gušta, što iz potrebe. Krv nije voda, a pogotovo ako u krvotoku ima toliko nasljeđa povezanog s morem!

A kako je to izgledalo nekad, otkrio nam je umirovljeni ribar Gabrijel Gajo Cvitković, čije bismo životne priče, ribarske avanture i dogodovštine mogli slušati satima. Gajo Cvitković rođen je davne 1944. godine, a ribarstvom se bavio praktički čitav svoj život. I danas Gajo odlazi »na ribe« s posebnim guštom, ali, kako kaže, »vrijeme radi svoje«.

– Prije sam mogao skočiti na svoju barku s povezanim očima, a sad sam u situaciji da tri-četiri puta važem kad ću skočiti. Tako je to, s godinama se nesigurnost uvlači pod kožu. Isto tako, prije sam bio najsretniji kad sam lovio sam, a danas kad ne vidim da je netko oko mene, ja odlazim, govori Gajo, a mi ga na početku našeg razgovora pitamo je li život ribara doista težak kao što to tvrde mnogi.

Spomenik ribaru Nikici Cvitkoviću, Foto: Sergej Drechsler

– Danas nije kao nekada, ali je svakako težak. Nažalost, i danas se događaju razne nesreće. Početkom dvanaestoga mjeseca u Velebitskom kanalu, oko otoka Paga, more je odnijelo jedan mladi život. Navodno se grupi ribara prevrnula barka za neverina, trojica su isplivala, a četvrti nije. U Velebitskom kanalu ima puno čudnih događanja, jakih nevremena. More je ovdje prevrtljivo i opasno, ako ga ne poznaješ dovoljno. Mnogi misle: »Eno ga Krk, idem do tamo preplivati.« Posebno je to slučaj sa strancima, koji more doživljavaju poput jezera. Kod nas je ili bonaca ili nevrijeme i zato more treba dobro poznavati i poštovati, govori ovaj iskusni, gotovo 80-godišnji ribar.

Kako kaže, nesreća je oduvijek bilo, a razlika je tek u tome što se danas glas o njima brže širi nego nekada.

– Pedesetih godina prošloga stoljeća, sjećam se, bio sam dijete, jedno jutro u Klenovici se potopio ratni brod. U konvoju su bila tri broda imena »301«, »302« i »303«. Nalazili su se u senjskoj luci kad je kapetan izdao naređenje da moraju isploviti. Uhvatilo ih je nevrijeme i utopilo se 26 mornara, prisjeća se Cvitković.

Dodaje da danas na moru vlada »gužva«, pogotovo ljeti.

– Nema koga nećete naći, a svi se zovu ribari ili pomorci. Puno je avanturista, mnogi ih miješaju s ribarima, i zato treba biti oprezan koga se kako oslovljava. Pravi ribari poznaju ovaj kraj, struje, vrijeme, govori stari »morski vuk«.

Ribarska kućica u Klenovici

A kako se Gajo odlučio baviti ribarstvom?

– Prilike su jednostavno bile takve. Ovdje su ljudi živjeli ili od ribarstva ili od zidarskog zanata. Zidari su češće odlazili trbuhom za kruhom, a mi ribari smo uglavnom ostajali ovdje, oko Kvarnera. Nekad su u Klenovici bila četiri ribarska broda, odnosno četiri posade, a čini mi se da je danas ostala samo jedna, govori naš sugovornik, na što ga pitamo da nam opiše što mu se najviše sviđalo u njegovu poslu.

– Ribarenje je posao koji morate voljeti. To je prva i osnovna stvar. Ja i danas sa sjetom razmišljam o tim doživljajima, o svemu što sam proživio. Danas je to više rutina, industrija diktira posao i tempo, love se velike količine ribe, a nekad je to ipak bilo »normalnije«. Osim ljubavi, naravno, potrebna je praksa i staž, a godinama se i doživljaji mijenjaju, čovjek se navikne na more i nauči se u skladu s njime i ponašati. Kad bih ja sada došao u šumu, bio bih izgubljen čovjek. Nekome je tako na moru. Nismo svi za sve, ističe Gajo Cvitković, rođeni Klenovar.

Ima li štogod da nije volio kod ribolova, bilo je iduće logično pitanje koje smo mu postavili.

– Najgore mi je bilo kad je vidljivost bila slaba, a ja na dijelu gdje je obala daleko, praktički na otvorenome moru. Lovio bih ribu čitavu noć u maloj barci, svićarici. Motor bruji, slabo čujete, morate biti budni, fokusirani i gledati što se događa oko vas. A onda se dogodi da prema tebi dolazi prekooceanski brod i ne znaš vidi li te ili ne. Noć je svugdje okolo, moraš razmišljati i dobro paziti. Ta grdosija bi izgledala kao da otok ide na vas, slikovito nam opisuje Gajo prizor od kojeg tijelom prolaze trnci.

Kako kaže, najviše se lovila sitna plava riba, srdela, inćun, a što se tiče opstanak ribarstva u budućnosti, smatra da ne treba strahovati jer potrebe za ribom uvijek će biti.

– Danas je puno toga promijenjeno, modernizirano, i dalje postoji puno nelogičnosti, ali potražnje za ribom će uvijek biti, zaključuje bivši ribar.