Magija. Riječ je to koja neke plaši, a nekima predstavlja alat, životni put, poziv ili pak vrstu karijernog fokusa. Ovih potonjih nema mnogo, a još manje je onih koji se njome bave na znanstvenoj razini.

Našeg sugovornika Denivera Vukelića, osobe zanimljiva imena i još zanimljivije karijere, od milja znanog i kao »doktor za magiju«, oduvijek je zanimala povijest, a jedna od kruni njegovog dosadašnjeg stvaralaštva i rada je knjiga »Magija na hrvatskome povijesnom prostoru« u kojoj na preko sedamstotinjak stranica demistificira upravo taj fenomen.

Uskoro će Vukelić s književnicom Srebrenkom Peregrin premijerno ući i u prozni svijet, i to sa zbirkom od petnaest priča koje će biti svojevrsna nova inačica slavensko-hrvatske mitologije, a u ugodnom razgovoru dotaknuli smo se magije, religije, slavenske i hrvatske mitologije, ali i razloga zašto je sve te fenomene važno micati s margina znanosti i uranjati ih u njen sam centar.

– Često me pitaju odakle mi ime. Moj se otac zvao Davorin, ali su ga svi cijeloga života zvali Deni, a majka mi se zove Vera. I tako je nastalo moje ime, spojem njihovih imena.

Odrastao sam u Zagrebu, završio sam Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, diplomirao povijest i kroatistiku 2009. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao etnologiju i antropologiju 2018. godine, a trenutno sam na doktorskom studiju predmoderne povijesti. Posljednjih 11 godina radim kao stručni urednik za povijesna izdanja u nakladničkoj kući Školska knjiga.

Foto: Zoran Jelača

Nezavisni istraživač

Što vas je motiviralo na odabir ovog specifičnog karijernog puta?

– Oduvijek me zanimala povijest, pogotovo ona staroga, srednjega i ranoga novog vijeka. Po ranijem obrazovanju sam klasičar te su ti neki putovi i odabiri vodili jedni drugima.

Što biste izdvojili kao najveće izazove s kojima ste se susretali tijekom svoje znanstvene karijere?

– Najveći izazov u znanstvenoj karijeri je svakako činjenica da sam nezavisni istraživač, freelancer, ne pripadam nekoj znanstvenoj instituciji već samostalno vodim sva svoja istraživanja i objavljujem radove, knjige i slično.

Također, s obzirom na to da mi to nije glavni posao u životu, sva svoja istraživanja provodim u slobodno vrijeme.

Deniver Vukelić u postavu interpretacijskog centra praslavenske mitologije Kuća Stabla svijeta u Trebišćima kod Mošćeničke drage, uz portrete svojih profesora i mentora (vlastita zbirka fotografija)

Na koji način balansirate akademski rad i praktičnu primjenu vaših istraživanja u svakodnevnom životu i radu?

– Balans je iznimno zahtjevan, ponekad probijam vlastite rokove, ponekad nešto stignem brže. Ali uglavnom sam dosad uspio ostvariti sve neke svoje zadane ciljeve. Možda je za njih trebalo malo više vremena, ali polako se miču.

Iz vašeg pera proizašli su brojni znanstveni radovi i knjige. Na koji ih način vidite kao doprinos znanstvenoj zajednici?

– Uglavnom se nadam da moji radovi i knjige donose nešto novo, rasvjetljuju jedan zamračeni dio hrvatske i svjetske povijesti koji mogu biti korisni znanstvenoj znanosti, ali i zanimljivi široj publici, koja može naučiti nešto novo o našoj prošlosti, kako je društvo funkcioniralo i kako se to može povezati s današnjicom.

Kako je biti znanstvenik, ili bolje rečeno, znanstvenik u Hrvatskoj?

– Ne mogu baš reći za širu perspektivu osim one mojih kolega s kojima surađujem. Sve ovisi o uvjetima u kojima radite, koliko vremena i financija, a i volje, imate za ono što istražujete.

Naravno, financiranje istraživanja je uvijek najveći problem, a i, po mome mišljenju, vrlo je važno da ono što istražujete i čime se bavite ima neku vidljivost, a ne da samo bude objavljeno u tiskanom ili digitalnom obliku koji će se negdje gurnuti u zapećak i do kojega šira javnost neće moći doći.

Tu je stoga vrlo važan čimbenik i popularizacija znanosti, pogotovo one kojom se sami bavite, te načina kako ono što radite na znanstvenoj razini, približiti široj javnosti.

Tri fenomena

Pričajmo o vašem recentnijem naslovu, knjizi »Magija na hrvatskome povijesnom prostoru«. Knjiga broji preko sedamsto stranica – koliko dugo je bila u nastajanju?

– Obično kažem da je ova knjiga nastajala 14 godina.

U to uključujem pripremu za svoj diplomski rad o progonima vještica, svoj prvi doktorski rad o magiji i potom još tri godine dodatnog istraživanja, pisanja i oblikovanja same knjige u čemu mi je veliku pomoć i podršku pružala moja supruga Sonja Miličević Vukelić, ujedno i moja kolegica, povjesničarka i etnologinja te urednica u Školskoj knjizi i urednica ove moje knjige.

Religija, magija i znanost – na koji način ste povezali ove fenomene u knjizi te što vas je inspiriralo na njihovu konceptualizaciju i prije samog pisanja?

– Ova su tri fenomena, ili bolje rečeno, ljudska načina interakcije sa svijetom, uvijek povezana. Samo obično različite perspektive zamućuju, odbijaju ili prihvaćaju tu činjenicu.

Prije svega, religija i magija su dvije strane istoga novčića, obje su bazirane na vjerovanju, ili u utjecaj i milost nekog božanstva u koje čovjek vjeruje i kojemu se moli ili u moć nekog čovjeka, predmeta, obred ili vlastitu moć da se može nešto promijeniti u sebi ili svijetu oko sebe.

Znanost je pak temeljena na empirijskim dokazima, ali i mnogo toga što je tijekom povijesti bilo u domeni magije i religije, kasnije je postalo domenom znanosti, poput primjerice alkemije iz koje se razvila kemija, medicine koja je u svojim počecima bila više kombinacija religije i magije negoli znanosti, i slično.

Što vas je privuklo k proučavanju magije?

– Zainteresirali su me isprva progoni vještica kao fenomen na kraju moga studija povijesti i kroatistike te sam na tome i diplomirao. Sljedeća pitanja koja sam si počeo postavljati jest kako je do njih došlo i što leži u temeljima ljudskih vjerovanja i praksi što je moglo dovesti do tog fenomena.

Tako je to počelo voditi u smjeru u kojem se otvaralo sve više pitanja vezanih uz definiranje magije, oblike i razvoj magijskih praksi tijekom povijesti, njihovo prisuće i utjecaj na ljudsku kulturu, pravo, svakodnevicu i slično.

To je ustvari jedna zečja rupa, kao u Alisi u zemlji čuda, gdje samo što idete dublje, otkrivate sve začudnije i zanimljivije stvari.

Kako biste vi definirali magiju?

– Definicija magije tijekom povijesti, a i danas je mnogo.

No evo, definicija koju sam ja donio jest ona iz moje knjige, a koja, po mome mišljenju, pokriva sve što ona jest i što ona nije: »Magija je sustav vjerovanja i praksi čiji se učinci ne mogu empirijski potvrditi, a u kojima, za razliku od dominantne religije u kojoj duhovna moć dolazi izvana milošću nekog božanskog utjecaja, vjerovana moć promjene dolazi iznutra, od pojedinca ili kolektiva bez obzira na to je li riječ o vlastitoj energiji ili vanjskom izvoru kojem se praktičar priklanja te se nekim propisanim ili drugim postupkom vlastite volje, s posredujućim medijima ili bez njih, vjeruje da se može utjecati na planirani cilj vezan za sebe ili svoju živu i neživu okolinu.«

Način tumačenja svijeta

Kako ona danas izgleda, a kako je izgledala nekad?

– To je zanimljivo pitanje. Ljudi bi pomislili da ima nekih većih promjena, međutim svi ključni elementi magijskih praksi vrlo su slični ili isti već tisućama godina. Štoviše, upravo starina nekih magijskih praksi pojačava vjerovanje ljudi koji su njezini ili praktičari ili klijenti.

Stoga često susrećemo stare jezike, grčki, hebrejski, aramejski, latinski i druge u različitim magijskim praksama. Kod horoskopa i natalnih karata vidimo, primjerice, situaciju u kojoj su oni konstruirani kao divinacijske tehnike prema astronomskim spoznajama bliskoistočnih starih civilizacija, a ne prema današnjim spoznajama o planetima Sunčeva sustava i slično.

Naravno, dostupnost usluga magijske prakse svakako je prilagođena suvremenom dobu te se magijski praktičari oglašavaju na internetu, društvenim mrežama, može se nabaviti magijski pribor preko online trgovina i slično, ali sami njihovi principi uglavnom su slični.

Prakticira li se ona i danas te na koji način? Tko je prakticira?

– Magijske prakse, čini se, prema nekim mojim zaključcima, prakticirale su se oduvijek, prakticiraju se i danas, a prakticirat će se i ubuduće. Mnogi aspekti ponekad nisu nazvani uvijek magijom, ali u znanstvenom smislu oni to jesu.

Od horoskopa, natalnih karata, feng shuija, različitih meditacijskih tehnika, pročišćavanja prostora pa do niza nekih pučkih prežitaka vjerovanja u srećonoše, amulete, magijske značajke predmeta, prostora, biljaka i drugih pojava.

Magija je, kao i religija, kao i znanost, ne samo način tumačenja svijeta oko čovjeka, ona je i alat. Pa je stoga koriste svi oni koji vjeruju da time alatom mogu postići neki cilj koji im je važan u životu.

Je li i zašto je čovjeku danas potrebna magija?

– Razlozi su isti kao i oduvijek. Za rješavanje životnih problema, strahova i želja.

Da bi ljudi pokušali izliječiti sebe ili sebi bližnje, da bi pokušali saznati što ih čeka u budućnosti ili da bi im se objasnila sadašnjost, da bi pokušali pronaći partnera, da bi pokušali steći imovinsku korist, da bi se pokušali riješiti egzistencijskih kriza i strahova.

Razlozi su brojni i uvijek su vezani uza sve ono što čini ljudske živote.

Na koji način i u kojem obliku ona postoji na, kako sam naslov sugerira, hrvatskome povijesnom prostoru?

– Hrvatski povijesni prostor oznaka je činjenice da mi ne možemo kad govorimo o povijesnom presjeku na našem prostoru govoriti samo o granicama današnje Republike Hrvatske, kao ni samo o nacionalnom ili etničkom pojmu hrvatskoga, jer na ovom su prostoru živjele brojne kulture i društva od prapovijesti do danas, koje su se miješale, asimilirale, osvajale, mirno živjele zajedno, stvarale i nestajale.

I s njima se zajedno prenosila religijska i magijska praksa s kojom je čovjek živio. Starije primjere danas možemo naći kroz arheološke nalaze obrednih predmeta, žrtvenih posuda, amuleta, talismana, uročkih pločica i sličnih predmeta u rasponu od prapovijesti pa do suvremenoga doba.

Takvi predmeti nam daju obrise vjerovanja u magiju kao alat u svakodnevnom životu ljudi.

Razumijevanje tradicije

Nazivaju vas i »doktorom za magiju« jer ste među prvima uveli istu na ovaj način u znanstvenu zajednicu. Smatrate li da ovaj naslov popularizira temu i približava istu širokom čitateljstvu?

– Taj mi je nadimak vrlo simpatičan. Nastao je u jednom novinskom članku kao dio naslova, a referirao se i na moj doktorat i samu kasniju knjigu. Ponekad se zbog toga osjećam kao stripovski junak Dylan Dog ili lik iz neke suvremene fantastične serije. No, da, svakako.

Tako nešto popularizira ono čime se bavim prema najvišim znanstvenim standardima i uzusima, ali uz moja nastojanja i da jednostavnije to objasnim u drugim medijima, javnim predavanjima i slično, spušta znanstveni, često nerazumljiv diskurs, u jedan pitkiji i lakši znanstveno-popularni pristup.

Smatrate li da su ovakve teme u današnjici pod čizmom stereotipizacije ili osude?

– Ovakve su teme još uvijek nekako na margini znanstvenog pogleda, ali, prema mojem mišljenju, one su itekako vrijedne sustavnog znanstvenog proučavanja, pogotovo danas, kad su magijske usluge dostupne na jedan klik na internetu.

Ljudi troše velike resurse i povjerenje u magijske praktičare te magija ima velik utjecaj na donošenje njihovih odluka. Tako da bez obzira na religijske institucije koje osuđuju ili širu javnost koja stereotipizira magiju, ona je vrlo prisutna u ljudskim životima i time zaslužuje pozornost znanstvenog istraživanja njezinih procesa.

Velik dio vašeg fokusa leži i u staroj slavenskoj tradiciji. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Suvremeno hrvatsko kulturno naslijeđe baštini velik dio slavenskih tradicija, jezičnih, običajnih, religijskih i ostalih kulturnih, koje dijeli s drugim slavenskim narodima.

Naš je povijesni prostor bio prostor čestih i mnogobrojnih kulturnih fluktuacija, od prapovijesnih kultura, preko različitih naroda koje nazivamo krovnim pojmom ilirskih naroda, grčke i rimske kulture, a potom i slavenske kulture koja se najviše učvrstila i prevladava do danas.

Stoga, da bismo razumjeli hrvatsku kulturnu tradiciju, svakako trebamo poznavati i širu slavensku tradiciju iz prošlosti da bismo dobili bolju sliku u sadašnjosti.

Kako su izgledale magijske prakse u starih Slavena? Kako su se odražavale u njihovom svakodnevnom životu?

– Slavenska tradicija pripada indoeuropskim kulturama sjeverne Zemljine polutke, znači one koja živi u četiri godišnja doba te sukladno tome teče njezin svakodnevni život, uglavnom temeljen na poljoprivredi, stočarstvu i ratovanju.

Magijske prakse bile su vezane uz sve aspekte svakodnevnog života. Od kolektivnih rituala vezanih uz plodnost zemlje, preko onih iscjeliteljskih vezanih uz zdravlje čovjeka i životinja pa do ratničkih vezanih uz zaštitu u borbi.

Uglavnom su to ophodne magijske prakse, apotropejska, odnosno zaštitna magija te iscjeliteljska magija, većinom biljna.

Utječu li te prakse i vjerovanja i danas na ljudske živote, kulturu i svakidašnjicu?

– Vjerujem da utječu. Te sve nabrojene potrebe postoje i danas. Međutim, zbog globalizacije mnogi su magijski elementi i prakse uvezeni iz drugih svjetskih kultura, sjevernoameričkih, južnoameričkih, nordijskih, azijskih.

Ljudi proriču budućnost ili im je drugi proriču, nose amulete i talismane, idu iscjeliteljima, koriste različite alternativne metode liječenja i slično.

No, još uvijek postoje i praktičari na našem prostoru koji slijede tradicije koje su im prenijeli njihovi preci koji su se također time bavili.

 Deniver Vukelić kao kasnoantički rimski vojni liječnik  (Red Čuvara grada Zagreba)

Pučki običaji

Postoje li mitovi koji su se očuvali u suvremenim narodnim običajima?

– Pučki običaji su u pravilu u svojoj osnovi religijsko-magijske prakse koje su u neko prošlo vrijeme imale svoj pravi religijsko-magijski značaj. Osnovni kod svake religijske i magijske prakse je mit na koji se one oslanjaju.

Svi pučki običaji vezani su upravo uz te stare prakse, samo imaju neke nove slojeve, religijske, u smislu kršćanskih elemenata ili su spušteni samo na razinu kulturne prakse.

To su primjerice krijesovi i drugi običaji vezani uz promjene godišnjih doba, ponajviše primjerice blagdana Jurjeva, Ivanja, Božića i slično.

Kako je kršćanstvo transformiralo ili asimiliralo staroslavenske magijske običaje?

– Kršćanstvo u srednjovjekovnoj Europi ustvari je uglavnom ostavljalo starije religijske i magijske običaje u svojoj praksi, ali im je mijenjalo nazivnike, premise, zaštitnike i te ključne dijelove mitskoga narativa, u kojima su micani elementi, u našem slučaju slavenskih božanstava, koji su zamijenjeni kršćanskim božanskim osobama ili svecima.

To možemo vidjeti i kad gledamo čitavu Europu u cjelini, koliko su pučki običaji heterogeni, svi su nazivno kršćanski, ali su različiti jer je kršćanstvo pokrivalo različite kulturne tradicije i vjerovanja.

Smatrate li da su ovakve tematike premalo zastupljene u školstvu i znanosti?

– Prije sam svakako smatrao, međutim upravo nastojanjima mojih kolega i niza ljudi koji se bave ovom temom u domenama znanosti, umjetnosti, književnosti, glazbe i drugih vidova kulture, rasprave o starim religijskim i magijskim temama uvode u šire sfere, znanosti, popularne kulture, pa i školstva.

Postoji li nešto što želite poručiti našim čitateljima?

– Uvijek treba propitivati razloge svega u našim životima. Dogme nas drže u skučenim prostorima koje ne dopuštaju slobodnu misao.

Religijske i magijske prakse oduvijek su dio naših života i treba promišljati o njima da bismo mogli koristiti njihove eventualne prednosti i poboljšali kvalitetu svojih života, ali treba biti na oprezu da ne bismo postali žrtvama prevare ili da nam ne bi oduzele slobodu vlastitih izbora.