U Muzeju grada Rijeke, od 14. rujna do 8. studenog moći će se pogledati izložba »Kolekcija Vugrinec Metamorfoze figurativnog (1880. – 1970.)«. Nesumnjivo vrijedna i značajna izložba osim po izloženom specifična je i zbog nesumnjive činjenice da će njeno ime u isti čas zaintrigirati i ljubitelje umjetnosti i vatrene nogometne navijače, premda, dakako, nije uopće nemoguće da je čovjek u isti mah i jedno i drugo.

Kako ih i ne bi zaintrigirala kad se radi o djelima iz zbirke Davora Vugrinca, bivšeg nogometaša koji je neizbrisiv trag svojim golovima i igrom ostavio i u Rijeci. Nogomet je za njega lijepa prošlost. Kolekcionarstvo je zato strast i posao u kojem se snalazi barem jednako dobro kao onomad na nogometnom terenu. A povod za razgovor je, dakako, riječka izložba.

Foto: Marko Lukunić/Pixsell

U najkraćem, što izložba donosi posjetiteljima? S čim će se susresti? Što će vidjeti, naučiti? Izložba je jedinstvena i po tome što prvi put izlažete onaj poslijeratni dio vaše zbirke, zar ne?

– Izložba donosi presjek hrvatske figurativne umjetnosti od kraja 19. stoljeća do 70-ih godina 20. stoljeća kroz antologijske primjere hrvatskih umjetnika. Vjerujem da će riječkoj publici biti zanimljiva, jer se djela osim ovom prilikom ne mogu javno nigdje drugdje vidjeti, a neka do sada nisu nikad bila izlagana, pa, evo, Rijeka ima ekskluzivu.

Od Mašića, preko Bukovca, Medovića, Crnčića i ostalih velikana hrvatske moderne figuracija sve do gotovo apstraktnih preradbi Glihe, Murtića, Kopača donedavno naših suvremenika. Neke slike, dugo skrivane od očiju javnosti, bit će prava iznenađenja. Otkrit ću Hegedušićevu sliku »Liqueur Foxy« iz 1958., kultnu sliku poslijeratne figuracije.

Leo Junek: »Crtač«

Juraj Plančić: »Akt«

Krsto Hegedušić: “Jutro dimnjačara”

Svaka kao prva

Kolekcija Vugrinec plod je 25 godina vašeg kolekcionarskog rada. Igrali ste nogomet na najvišoj razini kad ste se zainteresirali za kolekcionarstvo. Štoviše, čini se da je i vaša prva kupljenja slika kriva za to što je hrvatska moderna u vašem fokusu. Krivi su »Kartaši« zar ne!?

– Ma, to je samo prva slika, a svaka do koje sam kasnije došao bila mi je kao prva. Uvijek sliku gledam kao da je vidim prvi put.

Davno je bilo, no možda se prisjećate tog osjećaja kod kupovine prve slike, ili prvih slika? Je li bilo opijenosti, ushita, ili možda straha da ste krivo uložili, kupili lažnjak!? Kako zapravo definirati što je i tko je kolekcionar umjetnina?

– Nema definicije. Svatko može postati kolekcionar umjetnina, ali to podrazumijeva stalno usavršavanje, praćenje transfera vlasništva, izložaba, aukcija, kataloga, monografija. U tom svijetu stalno se nešto zbiva. Za njega treba imati novaca i strasti, te mnogo vremena. Ja sam u tome 24 sata dnevno.

Kustosica Muzeja grada Rijeka Ema Makrun jedna je od onih, jamačno rijetkih, što se ne čude što je sjajan nogometaš postao sjajan kolekcionar. Istaknut će ona vašu kolekcionarsku ustrajnost i izoštren fokus, a onda kazati kako i vrhunski sport i umjetnost veže i krasi izvrsnost, odricanje i duboka predanost zacrtanom cilju. Je li u pravu?

– Moja kolekcija više nije kuriozitet, te je općeprihvaćena na muzejsko-galerijskom planu. Mogu reći da me danas više prepoznaju kao kolekcionara, pa je izložba u Rijeci lijep nastavak izložbenog niza, ali Ema Makarun dobro je uočila neke sličnosti u strasti za uspjehom u sportu i za uspjehom u kolekcionarstvu.

Čitam kako ste pomalo uvijek bilo drugačiji od drugih kolega nogometaša utoliko što ste radije proučavali stručnu literaturu nego uživali u izlascima. Rano ste naučili da bez znanja o materiji nema dobre kupovine umjetnina? Tko vas je zapravo manje razumio, kolege sa zelenih travnjaka ili pak slikari, umjetnici, likovnjaci? Tko se više čudio kolekcionaru u kopačkama i bio kritičniji?

– Nitko nije kritizirao, svi su pozdravljali moju pomalo neobičnu sklonost. Dobar sam s kritičarima, stručnjacima iz obje sfere.

Odlična investicija

S ove razdaljine od 25 godina možete li nam reći koji je pak bio onaj presudan razlog ili motiv da se naglavce bacite u kolekcionarstvo? Je li to uzbuđenje kod kupovine, ili činjenica da se radi o dobrom ulaganju, ili se pak radi o želji da se neka kapitalna djela sačuvaju za svagda i spase od toga da završe negdje van granica Lijepe Naše?

– U početku je bilo vezano uz želju za posjedovanjem lijepih umjetnina, a s vremenom sam postao svjestan i njihove baštinske vrijednosti. Kada moja umjetnina završi na izložbi, pogotovo na naslovnici kataloga, jako sam sretan i ponosan.

Mislim da je lijepa stvar kod kolekcioniranja umjetnina što njihovim izlaganjem pružate mogućnost da i drugi uživaju u njima. Svakako umjetnine, ako se pažljivo i racionalno biraju, mogu biti i jesu odlična investicija.

Kakvo je hrvatsko tržište umjetnina? Važe li tu ista pravila kao i na nekim većim tržištima ili su odnosi ipak nešto drugačiji? Ima li tu materijala za holivudske scenarije u kojem je i lažnjaka i astronomskih cijena uradaka, ili je sve na jednom umjerenijem nivou? Tko se sve u Hrvata bavi kolekcionarstvom?

– A ne znam. Mnogi se danas bave kolekcionarstvom, što pozdravljam. Tržište je živo i dinamično, ne nedostaje ni scenarija za film i komediju, ponekad i tragediju. Ovisi, gdje završi slika. Kod mene ili kod nekog drugog. (Smijeh)

Nas obične smrtnike vazda zanima novac. Najskuplja slika u zbirci, vrijednost zbirke… Može li se uopće i trebali se vrednovati zbirka poput vaše na takav način koliko god ona bila i ulaganje i lijepa ostavština? Koliko slike hrvatskih majstora uopće vrijede na svjetskom tržištu?

– Zbirka ima afektivnu i financijsku vrijednost. Djelo vrijedi onoliko koliko je netko spreman platiti. Aukcije su zato dobri indikatori, naši autori postižu puno ozbiljnije vrijednosti posljednjih godina. Postali smo dijelom Europske unije i sve je mnogo lakše, a naša umjetnost zahvaljujući kulturnoj razmjeni postala je zanimljiva strancima.

Zbirka je bez sumnje značajna za hrvatsku umjetnost, no koji su daljnji ciljevi? Što biste voljeli da se jednom govori o zbirci Vugrinec?

– Volio bih da se govori o kolekciji Vugrinec u kontekstu stalnog postava, najradije u rodnom Varaždinu. Kolekcionarstvo je u Varaždinu svojevrstan brend i smatram da na tom planu ima puno potencijala u gradu umjetnosti i baroka.

Kako je došlo do suradnje s riječkim muzejem? Ne krijete koliko vam je drag prostor popularne Kockice?

– Izložbu smo dogovorili prije dvije godine još za vrijeme mandata Ervina Dubrovića koji je otvorio mogućnost predstavljanja kolekcije u Muzeju grada Rijeke.

Antun Augustinčić: »Odmor«

Ivan Rendić: »Djevojka s vijencem«

Vojin Bakić: »Bik«

Kosta Angeli Radovani: »Dunja«

Jedna ali vrijedna

U Rijeci ste odigrali samo jednu nogometnu sezonu, ali za pamćenje. Koliko često se vraćate Rijeci, Rijeci gradu? COVID-19, ako ne i štogod drugo, nisu je učinili prijestolnicom kulture kako se željelo, ali možda još nije kasno da to na neki način bude.

– Rijeka je grad koji voli kulturu i nogomet. Za mene je to dovoljno. Ima krasnu arhitekturu i nezaobilazna je točka sjevernog Jadrana, velika luka…

Koliko vam je često na pameti nogometna Rijeka? Događa(lo) se svašta zadnje vrijeme u našem nogometu. Pratite li sva ta zbivanja, vrijedi li nam HNL, ili je nogomet posve u drugom ako ne i trećem planu?

– Uz Dinamo i Hajduk drago mi je da su se »digli« Rijeka i Osijek pa je prvenstvo postalo zanimljivije i napetije. Pratim utakmice HNL-a, a nogomet nikad neće prestati biti dio mojeg primarnog interesa.

Koliko god umjetnost bila vaš posao i poziv, štoviše strast, vjerojatno je teško izbjeći temu nogometa za obiteljskih ručkova kad vam nogomet igra sin Noa, a bome i dečko vaše kćeri Tije je Luka Ivanušec. Što ih možete savjetovati iz pozicije onog koji je sve to prošao, koliko god da se nogomet u zadnjih desetak godina i promijenio?

– To su mladi ljudi i bez obzira na moje savjete odabiru svoj put. Sretan sam da ih prati zdravlje i da uživaju u nogometu, koji zahtijeva puno odricanja i maksimalnu posvećenost. To im je i moj najčešći savjet.

Vratimo se na kraju ipak na početak, vašoj kolekcionarskoj strasti. Ne mogu vas, naime, ne pitati imali neko djelo koje vam je istinska velika i neostvarena želja? Što je ono što bi savršeno pristajalo kolekciji Vugrinec, ili se o tome šuti dok se želja ne ostvari!?

– Više-manje sam zaokružio prvi dio zbirke koji se odnosi na modernu. S Junekovim »Crtačem« iz 1940. zaključio sam tu dionicu, koja je i osnova kolekcije. Uz apstraktne poslijeratne godine Exat-a 51, Novih tendencija i Gorgone, sada uživam u novim akvizicijama poput Hegedušićeve slike »Liqueur Foxy« koju sam spomenuo i čekao dugi niz godina.