Bio je to put koji će poljski Wroclaw pamtiti, kao što će dio tog puta pamtiti i riječko-zagrebačka novinarska ekipa na »inspekcijskom« boravku u danima zatvaranja Europske prijestolnice kulture 2016. godine. A pamtit će ga zasigurno po vrhunskoj organizaciji novinarskog boravka u finalu EPK-a, fenomenalnom infrastrukturnom kulturnjačkom potencijalu grada turbulentne prošlosti i željene multikulturalne budućnosti, kao i po nekim Rijeci teško dosegljivim ciljevima u kontekstu njenog postajanja Europskom prijestolnicom kulture 2020. godine.

Vrhunac trodnevnog boravka u Wroclawu bila je sama ceremonija zatvaranja EPK-a u velebnom povijesnom zdanju Dvorani stoljetnice, odnosno Hali stuleciji, koja će samo nekoliko sati kasnije preobraziti svoje ruho u jedan od najvećih silent disco partyja, tog čuda za koje nije posve jasno kako se uopće uhvatilo i u kojem je ovaj novinar uživao više nego što je mislio da je moguće.

Performans »Nebo«, taj službeniji dio priče, bio je u trenucima predirektna, mentalno ne baš izazovna i pomalo razvučena priča o Wroclawu i njegovoj povijesti i budućnosti. No kao završni dio »Kvarteta koji teče«, jedne od fokalnih točaka vroclavskog EPK-a, ispričao je priču o prijeratnom njemačkom Breslauu, golemom poslijeratnom egzodusu Nijemaca, naseljevanju Poljaka i izgradnji društva baziranog na toleranciji i uvažavanju Drugog. U Poljskoj, zemlji s 91 posto deklariranih katolika, Wroclaw tako, zbog svoje tragične prošlosti, ima šansu, a i želju, izgraditi bolju budućnost.

Vidi se ta želja često, bilo da je riječ o otvorenosti građana prema drugim kulturama i jezicima, pri čemu narudžba pića ili hrane gotovo nikad nije jednojezična drama ili u puno ozbiljnijim situacijama poput obrane slobode medija na službenoj konferenciji za novinare u povodu ceremonije zatvaranja.

»Slobodni mediji«

Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk pripremio je prigodni govor u slavu vroclavskog epekaovskog uspjeha, no sam je priznao da se nije mogao ne osvrnuti na pokušaj gušenja medijskih sloboda (u režiji desne vlasti), zbog čega su u Varšavi bili prosvjedi. A poruku je poslao i gradonačelnik Wroclawa Rafal Dutkiewicz držeći nedvosmislen natpis »Wolne media« (Slobodni mediji), koji se kasnije selio iz ruke u ruku onih što su dolazili do pozornice.

No subota je ipak bila posvećena slavlju EPK-a, projekta od preko 2.000 događaja, 170.000 angažiranih ljudi i 5,2 milijuna sudionika. Nakon presice razgovarali smo s Krzysztofom Majem, direktorom Agencije Wroclaw EPK, koja je uposlila 150 ljudi i 2.000 odlično organiziranih volontera, i upitali ga koji mu je bio najveći izazov, odnosno je li on bio u ekonomskom ili umjetničkom segmentu?

– Ako moram izabrati, mislim da je to komunikacija s ljudima. Od prvog trenutka trebalo je komunicirati s kuratorima, umjetnicima, raznim službenicima… i uvijek govoriš isto, ali drugim jezikom: kulturnjačkim, ekonomskim, službeničkim… Ja sam trebao biti interpretator, posrednik između umjetnika, kuratora, ministra kulture i drugih, i negdje nakon dvije godine počeli smo razgovarati na istom nivou i komunikacija je postala savršena – kaže simpatični Maj, ističući da je najponosniji na činjenicu da su građani iznimno participirali u izgradnji EPK-a, a da je njegov tim dao tek okvir.

A u tom okviru bilo je osam kuratora, po cjelinama: arhitektura, film, literatura, muzika, performans, opera, kazalište i vizualne umjetnosti. Ukupni programski budžet kojim je Agencija raspolagala na kraju je bio 70 milijuna eura, dok se za infrastrukturu izdvojilo astronomskih 250 milijuna eura. Maj je rezolutan u odvajanju programskog od infrastrukturnog dijela, za koji kaže da ga je EPK zasigurno pogurao, no nije mu bio isključivim razlogom.

Nije sve savršeno

Cjelogodišnji program nismo pratili, pa nemamo direktne spoznaje o tome kako je to bilo, no široki spektar ljudi koje smo ispitivali rekao je da je programa bilo puno i da se u gradu osjetio EPK-duh. No konobar u pubu u dijelu grada koji nas je zbog ciglenog nadvožnjaka i duha podsjetio na Berlin rekao je da mu je jako drago što je Wroclaw bio EPK, ali da mu se činilo da programi nekad nisu bili dovoljno dobro predstavljeni širem građanstvu. I naš vodič u turističkom obilasku grada Maciej, koji nije bio dio EPK-tima pa nije morao »braniti« i one dijelove koji možda nisu bili toliko sjajni, zadovoljan je zbog toga što je svaki vikend bilo nekih događanja i što je puno ljudi došlo u grad zbog EPK-a, ali i da nije to sve skupa bilo neko ludilo.

No više od pet milijuna ljudi koji su posjetili Wroclaw u ovoj godini, što je s dva prosječna milijuna porast za više od duplo, koliko je obećao gradonačelnik na početku priče, svakako je razlog za zadovoljstvo onih kojima su i brojke bitne. Pa i ako jest, kako nam je rekao Maj, EPK zasad na minimalnom gubitku, no i opet manjem od pet posto s koliko bi glavešine bile zadovoljne, već sada postoje brojni zahtjevi za partnerstvima koja će sigurno rezultirati i novim prihodima.

Dobitak koji je nemjerljiv financijskim parametrima, odnosno koji ih transcendira, nalazi se u stečenom kulturnom kapitalu. Osim kulture dostupne građanima, koji su u provedenim anketama posvjedočili da u velikom dijelu kultura nije bila tretirana kao elitistički sadržaj za odabrane, već kao interaktivan život sam, tu su sjajna zdanja, pravi biseri kulture i umjetnosti nad kojima nama, Hrvatima, Riječanima, Zagrepčanima, mogu samo curiti zazubice.

Simpatična Barbara

Neka to za početak bude genijalan Muzej suvremene umjetnosti u Paviljonu četiri kupole, fascinantnom djelu arhitekta Hansa Poelziga iz 1912., čije je ovogodišnje otvaranje rezultat vraćanja Paviljona njegovoj originalnoj zamisli kao muzeja. I sam kao genijalno umjetničko djelo, Paviljon je dom izvrsnoj izložbi suvremene poljske umjetnosti, kojoj se dijaloški supostavlja trenutna izložba suvremene svjetske umjetnosti, na kojoj su i radovi Josepha Beuysa, Anselma Kiefera, Roberta Rauschenberga ili Andyja Warhola.