Nisam zvijezda, niti sam to bila u mlađim danima jer zvijezde su na nebu… Kakva zvijezda možeš biti u tako maloj zemlji? No ipak, ljudi su me voljeli i rado slušali. Na kolege iz svijeta glazbe nikad nisam bila ljubomorna, niti sam ulazila u klanove. Čini se da sam bila dovoljno kvalitetna da bih mogla ostvariti glazbenu karijeru i bez priklanjanja određenome klanu. Kad uđeš u klan, neminovno je to da izgubiš slobodu, što se meni nije dogodilo i zbog toga sam sretna, ne žalim za ničime.

U mirovini je lijepo, dok služi zdravlje čovjek ima dovoljno energije i svaki je dan neka nova priča. Malo mi smeta ova uporna kiša koja teško prestaje, no to je naša sudbina s obzirom na to da smo pod Učkun. Kako je užal reć moj otac, sve bi bilo drugačije da je Učka 400 metara niža. Tada ne bi zaustavljala oblake, ispričala nam je to svojim melodičnim, ali istovremeno i energičnim glasom Betty Jurković, dodavši još i da je poznato da ne voli previše medijske pažnje i fotografiranja.

Odskočna daska

Uvažavajući to što je za sebe rekla da nije zvijezda, reći ćemo o današnjoj sugovornici da je »naša opatijska legenda«, pjevačka diva i neumorna promotorica Opatije, čuvarica glazbene baštine i čakavštine, naša Beti, za one koje uža trefit na mrkate i naša Betica. Na dogovoreni razgovor u opatijski hotel Admiral došla je iz Rijeke, vozeći svoj auto i priznala nam da i u »zlatnim godinama« i dalje uživa u šoferskoj ulozi.

Vedra je, duhovita i nesvakidašnja sugovornica koja je imala priliku nastupati uz velikane poput američkog glazbenika Louisa Armstronga i svih glazbenika s prostora bivše države i šire. Šezdesetih je godina nizala uspjehe na brojnim glazbenim festivalima koji su u to vrijeme bili glavna »odskočna glazba« za mlade talente, a posebno na opatijskom u hotelu Kvarner. Na vrhuncu svoje glazbene karijere prodavala je i po nekoliko stotina tisuća ploča, no sama kaže da joj biti u središtu medijskoga interesa nikad nije bio cilj, niti je punila novinske stupce intrigama…

– Vozila sam se zbog gužve i zastoja na prometnicama gotovo sat vremena od Rijeke do Opatije, rekla je na početku razgovora 87-godišnja Opatijka Betty Jurković, poznata pjevačica i skladateljica, »muzikalna mala z Opatije« koja se već u najranijim danima djetinjstva izdvajala od druge djece po tom talentu. Budući da su joj i roditelji bili glazbeno obrazovani i znali »čitati note« i svirati, rasla je okružena pločama i kvalitetnom glazbom, te i kroz cijelu karijeru, pa i sve do danas zadržala stav da se glazba može podijeliti jedino na dobru i na lošu.

– Kad sam bila mala djevojčica, uvijek sam doma vikala tati »daj mi kamafalo, kamafalo«, što je zapravo bio moj dječji način da izgovorim riječ »gramofono«. Moji doma više nisu znali koju bi mi ploču stavili da svira na tom gramofonu, koliko sam ih voljela slušati. Ali, iskreno rečeno, nisam znala da će pjevanje jednoga dana postati i moja profesija. Počela sam pjevati kako bih zaradila novac za studij u Ljubljani, a ne zato da bih postala zvijezdom.

No, publika me je voljela i kada sam nakon sedam godina studiranja koje je dugo trajalo jer sam cijelo vrijeme pjevala i nastupala, završila fakultet, shvatila sam da je moj pravi put koji volim zapravo u svijetu nota i glazbe. Mogla sam uz jedan koncert zaraditi koliko moje kolegice u gimnaziji za cijeli mjesec i tako sam ostala pjevačica. Karijeru sam započela uz uživanje u klasičnoj glazbi i završavam je upravo uz klasičnu glazbu, govori o svojim glazbenim odabirima, ne krijući da je u međuvremenu voljela i mnoge druge žanrove, te i u danima kada se povukla iz svijeta aktivnog nastupanja na pozornicama, kako je priznala, nastavila pratiti trendove i nova imena iz glazbenoga svijeta.

Karijera na »razmaženi način«

Kći nizozemske profesorice i opatijskog mikrobiologa, ali i nećakinja »istarskoga kanta ćaće« Ivana Matetića Ronjgova, kada priča o svojoj karijeri, navodi kako je otišla studirati germanistiku u Ljubljanu, a kako bi mogla financirati studij, trebala je zaposlenje.

Prijavila se na audiciju za orkestar dirigenta i skladatelja Bojana Adamiča koji se zvao Big Band – Plesni orkestar Radio Ljubljane i odmah je dobila angažman. Od tog je trenutka ostala u svijetu glazbe s više ili manje intenziteta, ali s jednakom ljubavlju, a za odličan glazbeni početak nije morala sudjelovati u emisijama poput »Moj prvi pljesak« i imati menadžera koji bi je »pogurao«, pa danas kaže da je zbog toga jako sretna.

– U ljubljanskom orkestru kolege su štitili i mene i Marjanu Deržaj, uzeli su nas pod svoje okrilje jer smo bile mlađe od ostalih i bilo je to nešto vrlo lijepo. Imala sam prekrasan početak karijere, započela sam je na »razmaženi način« i zato sam u nastavku karijere i izdržala tolike godine u ovome poslu, zaključila je i nastavila otkrivati detalje iz svoje glazbene životne priče.

– U mojim visokim godinama zabavna glazba koju sam nekad i sama izvodila nije mi više zabavna. Ipak, u svakoj glazbi možeš uživati, čak i u tamburicama koje osobno ne volim. Ali zato obožavam sopile i ta tradicijska glazbena baština mi je u krvi, otkrila je Jurković koja smatra da je uz muzikalnost zapravo rođena i dok su neki ljudi nadareni za matematiku, drugi su okrenuti nekim drugim sferama, u njezinome slučaju – glazbi. Nikada nije nastupala na playback, uvijek je pjevala uživo, uz pratnju orkestra te uživala u pozitivnim reakcijama publike, uz što su dolazile pobjede na festivalima te popularnost.

Opatija u duši

– Opatija, Rijeka, Zagreb, Ljubljana ili Amsterdam, koji grad najviše volim, jako je teško reći. Po ljeti živim u Opatiji, po zimi ne. Tko ne voli razmišljati o svojoj mladosti ako je imao normalnu mladost? Studentski život u Ljubljani bio mi je nezaboravno razdoblje, Zagreb je grad u kojemu sam ostavila svoje srce, a u Opatiji mi je duša, dok je Amsterdam grad mojih predaka. Pitate me što mislim o Opatiji?

To je isto kao da me pitate što mislim o svojoj mami. Moja mama je moja mama i ako ima puno grešaka, ona je moja. Isto tako i Opatija. Uzimam je takvu kakva je, s puno dobrih i loših strana. Ona je moja i tu se ne da više ništa reći. Teško mi je odgovoriti i na pitanje tko sam ja. No, rekla bih o sebi da sam vrlo samokritična. Nisam među onim ljudima koji su zaljubljeni sami u sebe. S druge strane, imam jednu crtu u karakteru, a to je da sam altruist

. Ako napravim nešto dobro i lijepo i nekome uspijem izmamiti osmijeh na licu, ako mi prijatelji kažu da sam im »podignula moral«, ja sam zadovoljna. Sretna sam kad mogu nekome učiniti nešto dobro, ne misleći često puta na sebe. Za mene je to bogatstvo. I mislim da nisam jedina koja razmišlja tako. Mislim da ima i dosta drugih ljudi koji razmišljaju slično i to mi daje nadu. Vjerujem u mlade ljude i svakome od njih pristupam uz puno poštovanja.

Tražim savjete od mladih ljudi, a oni su tako dragi i tako puni znanja. Imam povjerenja u mlade ljude, premda su im starije generacije u vremenima u kojima živimo ostavile jako puno lošeg, da ne kažem skoro ništa dobrog. Mladi će udariti glavom o zid i sami početi razmišljati o svome životu, što mi daje nadu, priča Betty Jurković.

»Zvijezda« VS dobra majka

Nakon što je završila studij germanistike, kratko je radila u jednoj srednjoj školi u Ljubljani i učenici su je voljeli, no rad u školi je za njezin temperament bio – dosadan!

– Pjevala sam na radiju u Ljubljani sve dok mi se nije dogodila ljubav na prvi pogled, kada sam upoznala budućeg supruga Borisa Urlicha. Neka mi nitko ne kaže da to ne postoji, jer meni se dogodila ljubav na prvi pogled, a suprug je bio iz Zagreba, pa sam se 1960. godine, kada sam u Ljubljani bila na vrhuncu karijere, preselila u Zagreb. Nažalost, kada je naša kći Gioia imala samo 12 godina, muž mi je umro i ostala sam samohrana majka.

Morala sam odlučiti biram li aplauz ili odgoj svoga djeteta, i odlučila sam se povući s pozornice te posvetiti kćeri koja je zapravo moj najveći životni uspjeh i rezultat. Nikad nisam požalila zbog te odluke, jer nemoguće je biti »zvijezda« i dobra majka. A kada se prisjećam pjevačke karijere u Zagrebu, otpjevala sam na Zagrebačkom festivalu »Ninu« Ljube Kuntarića i dobila prvu nagradu. Inače, kada sam se iz Ljubljane preselila u Zagreb, nisam imala nikakvu podršku, ali je moja sreća što sam već bila formirana pjevačica i iza sebe imala četiri ili pet Opatijskih festivala. Kada si u to vrijeme kao reference imao nastupe na festivalima, sva vrata su ti bila otvorena, što danas više nije slučaj.

Kada sam došla u Zagreb, počelo se o meni ćakulati, nisu mi ništa intrigantno u životu mogli pronaći niti nešto predbaciti, pa je priča išla otprilike ovako: »Aaaa – dobra je ona Betika, ona Jurković. Simpatična je cura, kaj ne? I popeva dobro… Ali, znate li da je ona Slovenka? Aaaa!« Dakle, nisu mi mogli ništa pronaći, pa su rekli ono što nije bilo istina – da sam Slovenka. Inače Slovence obožavam i među njima imam dobre prijatelje, ali jednostavno, iako sam studirala u Ljubljani, nisam Slovenka, nego Opatijka!

I kada im kažem da sam z Opatije, svi zašute, po domaći zamuče. Mi Opatijci smo, moglo bi se reći pomalo »teški« ljudi, oprezni i povučeni, ali nismo isključivi i svaku osobu koja se ponaša kako treba ćemo prepoznati i rado prihvatiti, kaže Betty Jurković, »stara Opatijka« za čiju se obitelj Jurković navodi da je prije gotovo 450 godina doselila na ove prostore.

– Pitala sam tatu jednom prilikom, po domaći, na čakavštini: »Tata, smo mi Crnogorci aš san ja tako lena? Ne, dete moje, mi smo Hercegovci, a Jurkovići se zove jedno selo kraj Ljubuškog«, odgovorio mi je. Mi smo se kroz povijest više-manje svi doselili na ove prostore, osim recimo Japoda, otkriva.

Čakavski po Gervaisu

Prema njezinim riječima, zaštita baštine uključuje ne samo zaštitu okoliša i kulturnih vrijednosti, već i zaštitu jezika, a u njezinom slučaju čakavštine.

– Kad priden va butigu, peštan po domaću. Čakavština se nažalost sve manje čuje, a tako ju je lepo čut. I zato – čuvajmo našu domaću besedu, ona je naša. Mi govorimo jedan lepi čakavski, onako po Dragotu Gervaisu. To je naša baština, naša dota od zlata. A Opatija je moj grad. Moja druga mat.

Htjela bih puno učiniti za Opatiju, ali se kazaljka na satu nažalost ne more vrnut. Toliko je toga pokriveno cementom i aluminijem! Zato ono što je ostalo netaknuto treba zaštititi i u tome trebaju sudjelovati svi ljudi koji vole Opatiju, zaključila je naša sugovornica koja smatra da se jedino uz dobru komunikaciju može nešto napraviti, a iz svake situacije treba nastojati izvući ono najbolje što je moguće.

Kako nam je priznala, nakon što je rođena u 20. stoljeću, ulazak u 21. stoljeće nije se pokazao onakvime kakvim ga je priželjkivala.

– Puno sam očekivala od 21. stoljeća i bila sretna što sam u njega ušla, ali sam se razočarala. Očekivala sam da će biti puno bolje, ali sve se pogoršalo – od atmosferskih prilika, do toga da su se na kugli zemaljskoj pojavile različite ideologije koje bi nas mogle skupo stajati i do kraja uništiti.

Od kada je u mirovini, kaže da joj je život kvalitetan i lijep.

– Nemam prevelikih želja niti sam ih ikada imala, ali ono što sam imala cijeli život, to imam i sada. To nije puno, ali je u redu. Rekonvalescent sam, jer sam dva mjeseca bila teško bolesna. Moja je sreća što imam izvrsnu dijagnostičarku, doktoricu Ingrid Kinkela iz Opatije koja se brine za mene na najbolji način. Ona je fantastična u svom poslu, rekla sam joj da je »štriga« i osoba koja ima ogroman potencijal.

Uz sve to je i veliki čovjek, zaslužuje moju pohvalu jer mi je puno pomogla na putu do ozdravljenja i to bez velike filozofije. Moja Kinkelica, tako je draga, odlična doktorica, navela je Jurković koja u slobodno vrijeme voli plivati, a zdrava i pokretljiva ostaje i svakodnevnom tjelovježbom koju preporučuje svima.

Balada za pamćenje

Najavila je za kraj i jedan događaj koji se planira održati u Centru »Gervais« u Opatiji u siječnju 2024. godine.

– Naime, uskoro je 50 godina od nastanka pjesme »Barke faren« koja je nastala 1974. Voljela bih da na toj večeri u čast »Barke faren« pjevaju mladi pjevači i da to bude ujedno i večer na kojoj će se čuti stihovi Drage Gervaisa, našeg domaćeg velikana uz kojega sam vezana i obiteljski, jer mu je moj otac bio vjenčani kum.

Kada sam željela uglazbiti njegovu »Barke faren«, otišla sam njegovoj ženi i pitala mogu li to učiniti i dobila odgovor da sam zapravo prva koja je uopće željela učiniti nešto takvo. I tako je stvorena balada za pamćenje koja se i danas rado sluša i od koje ljudima idu suze na oči, zaključila je Betty Jurković.