Sljedeći mjesec Olivera Balašević, supruga prerano preminule glazbene zvijezde Đorđa Balaševića, izvest će predstavu »Prezime ruže« na ljetnim pozornicama na Crekvini u Kastvu 20. lipnja te tri dana kasnije na Kaštelu u Puli. Na maloj ljetnoj turneji Olivera će na pozornici ispričati svoju životnu priču. Iako već iza sebe ima nekoliko književnih naslova, ovo je njena prva autorska predstava.

Gotovo sve Balaševićeve najljepše pjesme posvećene su upravo Oliveri, a u braku su bili gotovo 40 godina. Njihova ljubavna priča o reprezentativki u sportskoj gimnastici koja se priprema na olimpijadu i popularnom glazbeniku, već je planetarno poznata, kao i njezin nastavak u kojem su ostvarili obitelj s troje djece i danas troje unučadi.

Njihov slučajni televizijski susret gdje su u jednoj emisiji oboje bili pozvani kao gosti, Balašević je uvijek opisivao kao pravi filmski trenutak. U novoj predstavi Olivera osim što se prisjeća trenutaka provedenih s Đorđom, govori i o svom siromašnom djetinjstvu koje ju je naučilo da se bori i pobjeđuje.

Foto: Dragan Gojić/ATAImages/PIXSELL

Iskreno svjedočanstvo

Uskoro ćete gostovati sa svojom predstavom »Prezime ruže« na ljetnim pozornicama u Puli i Kastvu. Ovo je vaša prva autorska predstava, kad ste osjetili da ste spremni ispričati na ovaj način svoju autobiografsku priču?

– Jako se radujem susretu s dragim ljudima u Kastvu i Puli. Iako će naš susret biti na ljetnoj sceni, gdje se glumi i govori neki unaprijed naučeni tekst, možda će moja monobajka, moje iskreno svjedočanstvo, za nekog biti iznenađenje.

Svakako će kod gledatelja pokrenuti i sjećanja na one neraskidive i nevidljive niti isprepletene brigom i ljubavlju naših majki, pedagoga, susjeda, pred kojima ću otvoriti svoje srce kako bi se prepoznali. Tu i tamo na društvenim mrežama pročitam da se raduju mom dolasku, a neki mi pošalju i fotografiju ulaznice s brojem mjesta gdje će sjediti još neka Provincijalka, Dođoška, Marina i ko zna, možda Katrin…

Vaš život zvuči poput života junakinja iz bajki, smatrate li da ste na jedan način počašćeni time ili smatrate kako je sve stvar perspektive te da se sami određujemo prema vlastitoj sudbini?

– Čovjeka prvenstveno oblikuje pogled na iskustva koja mu priredi sudbina. Poučena ljubavlju i brigom moje majke naučila sam uvijek gledati na iskustva na način da postoje lijepa i manje lijepa iskustva.

Religiozni ste?

– Odgajana sam da vjeru nikada ne poistovjećujem na onaj površan način s religijom. Mama mi je bila pravi primjer čvrste vjere, a nije bila religiozna, barem ne na onaj saborni način… Jedino bi uvijek nožem prekrižila kruh kad ga načinje, što je kod nje više predstavljalo posvećenost nego pobožnost.

Uvijek naglašavate kako ste proveli skromno, ali emotivno bogato djetinjstvo s bratom i majkom i čini se da vas je ono najviše oblikovalo, a i utjecaj vaše majke navodite kao vaš najveći životni pokretač?

– Upravo tako, zahvalna sam svojoj majci koja me nije učila samo boriti se, već me je učila i pobjeđivati.

Znači velika ste ratnica i radnica, čemu od to dvoje pripisujete više zasluga ili je zaslužno nešto sasvim treće?

– Da, nečem sasvim trećem koje povezuje obje osobine koje ste naveli, a to je sposobnost da se snažno prigrli neminovnost i nastavi dalje.

Kad bi se osvrnuli, u kojem postotku je u vašem životu bilo smijeha, a koliko suza?

– Ne osvrćem se zbog ravnoteže i usporedbe smijeha i suza. Sasvim sam sigurna da su podjednako i raspoređeni uvijek na pravom mjestu…

Foto: Nel Pavletić/PIXSELL

Ljubav pokreće svijet

Ljubavna sreća s Đorđem, vašim životnim suputnikom, okrunila je i dovršila vašu osobnost u najbolje izdanje, odnosno činite se kao par iz Platonove priče o srodnim dušama?

– Ljubav pokreće svijet i sve je na ovom svijetu nastalo iz ljubavi. Ne treba je tražiti ni među starogrčkim, a ni među suvremenim filozofima, jer ona je po definiciji sreća onog drugog… Moja je ljubav bila nagrađena njegovom srećom pa je kao takva spominjana i u pjesmama. A, ono, što čini našu zajedničku sreću su djeca nastala iz te ljubavi…

Jednom ste izjavili kako je vaša priča započela i završila s prozorima i da zbog toga smatrate da je Đorđe za vas zauvijek ostavio jedan prozor preko kojeg komunicirate i danas, hoćete li nam reći nešto o tome?

– Nikada nisam izjavila da se naša priča završila… U biografiji naše ljubavi prozor je vrlo snažan simbol. Pod prozorom studentskog doma osluškivala bih zvižduk kojim bi me prizivao da »sletim niz hodnik studentskog« potom prozor novosadskog rodilišta gde bi prvi put ugledao naše bebe koje su pristizale, a desetljećima je pod prozorom obiteljske kuće priređivao romantične serenade povodom rođendana i onaj prozor kroz koji smo se vidjeli posljednji put na ovom svijetu, pruživši ruku pozdravio me je na identičan način kao da tu nema ničeg fatalnog, da nema rastanka i ničeg što bi me trebalo plašiti… Tako je ta naša priča s prozorima zapravo zaokružena time što je zauvijek ostao jedan simboličan prozor preko kojeg komuniciramo i danas.

Vaš je suprug jednom izjavio kako je on starog kova poput starih pjesnika kao što je Jovan Dučić, koji smatraju kako žena mora biti »savršena«. Kojim osobinama biste vi opisali savršenog muškarca?

– Imala sam sreću upoznati i živjeti pored muškarca starog kova što je možda i današnji ideal o kojem sanjare i moderne djevojke…

U svim tim zajedničkim godinama osim emocionalnog odnosa imali ste i vrlo uspješan poslovni odnos, naime bili ste supruga, ali i menadžerica i organizatorica svih koncerata, kako ste se snalazili u tim situacijama s obzirom na to da ste podigli i troje djece?

– Sigurna sam da bi se svaka žena patrijarhalno odgojena dobro snašla i u ulozi posvećenog poslovnog suradnika. Od prvog trenutka zajedničke brige o obitelji istom smo strašću i promišljenošću brinuli i o poslu.

Brže, više, jače

Ne odmarate ni danas, pišete, glumite, putujete s predstavom… Kakve, koje još preokupacije imate?

– Spadam u ljude dobrih namjera pa su i moje preokupacije uvijek u načelu s takvim stavom.

Poznato je kako ste se zbog svog supruga odrekli i olimpijade, je li vam ikada bilo barem mrvicu žao ili jeste li barem znatiželjno pomislili kako biste se bili plasirali na tom natjecanju?

– Kada nešto činite iz uvjerenja pa se u to još umiješa i ljubav, onda ni na trenutak nema mjesta žaljenju. Naprotiv. U olimpijskom duhu nastavila sam dalje »brže, više, jače«, što je značilo: diplomirati s najboljim prolaznim vremenom u disciplini majke s dvoje djece, ne propustiti ni jedan roditeljski sastanak i sada s tri unuke uvjerljivo bez potrebe za fotofinišem pobijediti u utrci dječijih kolica kroz Zmaj-Jovinu ulicu u Novom Sadu, ha, ha, ha…

Često vozite blicikl, sportske navike dakle ostaju trajno?

– Kao što sam i spomenula u svojoj knjizi, roditi se s natjecateljskim duhom, željom za postignućem, svakako ide uz energetsku bateriju na solarno punjenje koja me drži u pokretu od ranog jutra do kasne večeri kad bi mi usprkos umoru, radosno zasjale oči kao vrtnom patuljku.

Foto: Davor Dragičević

Moje lice i ja smo vršnjaci

Izgledate vrlo mladoliko, poseban režim ili genetska darežljivost?

– Nema tajne… Priroda je moj kozmetičar, moj »stilist«. Da, priroda je taj moj »life coach«. Ali prije svega, ona je moj uzor. Priroda me je naučila da se može biti lijep u svakoj dobi. Moje lice najbolje priča priču o meni. Tu su poneka bora od briga, smijeha, a i poneka nova od poljubaca koje šaljem svojim unukama. Moje lice i ja smo vršnjaci.

Osnovali ste i Fondaciju »Balašević« u čije je djelovanje uključena cijela obitelj, čime se bavi i što sve promičete kroz ta djelovanja?

– Fondacija »Balašević« je osnovana sa zadatkom koji je predstavljen pred članovima savjeta, uglednih osoba iz književnosti i muzikologije da brinu o očuvanju nasljeđa i proučavanju djela Đorđa Balaševića u skladu s etičkim stavovima po kojima je stvarao i živio.

Unatoč brojnim obavezama stižete se posvetiti i novim zadacima, imate li još neki tajni naum u pričuvi?

– Sve što je zanimljivo me pokreće, a meni je toliko toga zanimljivo! Radoznala sam osoba i ustrajna. Da, uživam u radu, u cjelokupnom procesu stvaranja. Učila sam od najboljih. Od moje majke, od pedagoga u školi i u sportu, od Njega, sada učim od naše djece i unuka…

I za kraj, zaista još uvijek možete napraviti zvijezdu?!

– Drago mi je što sam u Ulici Jovana Cvijića, među đacima koji svakodnevno prolaze njome, jer je na njenom početku osnovna škola, poznata ne samo kao Simonina, Petrina i Verina baka nego i kao baka koja još uvijek može napraviti zvijezdu ispred ulaza, ha, ha, ha…

Foto: Davor Dragičević