Osim što „elektrifikacija“ prometa ima logičan razlog forsiranja, manju emisiju stakleničkih plinova u atmosferu što bi moralo doprinijeti manjem globalnom zagrijavanju, i manje općenito zagađenje zraka, taj proces ostavlja i dalje mnogo nedoumica. Za početak, analize pokazuju da je ugljični otisak proizvodnje električnih vozila veći negoli je to slučaj s prometalima na unutarnje sagorijevanje, a tu su i neke druge posljedice s kojima ćemo se tek susretati u budućnosti. Recimo, što s milijunima baterija iz električnih vozila kad nakon desetak godina uporabe daju svoje? Te baterije nisu sitne ni lagane, a ni najpodatnije za reciklažu. Za ilustraciju uzimamo jedan od radikalnijih primjera iz naše električne stvarnosti; električna verzija Hummera uključuje bateriju tešku preko tone i 300 kilograma.

Statistike realnih doprinosa napora auto-industrije da krene putem dekarbonizacije prometa nekako vise u zraku, ima tu puno za uzeti u obzir, dodati i oduzeti, rijetko tko sa sigurnošću može reći što smo u posljednjih desetak godina postigli po ovom pitanju.

Egzaktne i  zanimljive podatke o tome dokud smo dogurali s elektrifikacijom prometa nalazimo u iscrpnoj studiji pod nazivom „Zero-emission Vehicles Factbook“, odnosno knjizi činjenica o vozilima s nultom-emisijom CO2. Pripremili su je stručnjaci BloombergNEF-a, istraživačke podružnice financijsko-analitičko-medijske kompanije Bloomberg za Konferenciju Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP28), koja se ovih dana upravo približava kraju i s koje stižu dramatična upozorenja o mogućem klimatskom slomu ukoliko se ne postigne dogovor o postupnom ukidanju fosilnih goriva.

Za početak saznajemo da prodaja električnih vozila zapravo stagnira u zadnje dvije godine. U prvoj polovici 2021., samo jt.e 8,9 posto prodanih vozila na globalnoj razini bilo električno, prošle godine u prvih šest mjeseci taj je postotak skočio na 14 posto, da bi u prvih šest mjeseci ove godine rast iznosio tek 1,5 posto u odnosu na prošlu godinu.

Iz izvješća saznajemo i konkretnu brojku koliko je uporaba električnih vozila smanjila potražnju za naftom u prijevozu. Na papiru brojka od utvrđenih 1,8 milijuna barela dnevno izgleda veliko. Kad se preračuna u litre na godišnjoj razini, a to je preko 78 milijardi litara manje utrošenog goriva, izgleda još i više. Pomak postoji, ali riječ je i dalje o tek 4 posto od ukupne potražnje za gorivom u globalnom cestovnom transportu. A cestovni promet je odgovoran za oko 20 posto ukupnih emisija stakleničkih plinova u atmoferu.

U cijeloj priči, svijet u razvoju, ili kako da ga se već zove u današnje vrijeme, debelo kaska za razvijenim Zapadom (i Istokom) u količini prodaje električnih vozila. Pa knjiga činjenica BloombergNEF-a donosi podatak da u preko 30 posto svjetskog tržišta vozila prodaja onih električnih ne prelazi pet posto ukupne prodaje, a u tu statistiku ulaze mnogoljudne zemlje i velika tržišta poput Indije i Brazila. Ima izuzetaka i u visokorazvijenom svijetu poput Japana.

S druge strane, tamo gdje prodaja električnih vozila naglo raste, poput SAD-a, Europe i Kine, potrebni su još krupniji koraci da bi se smanjio njihov i dalje dominantni udio u emisijama koje se ispuštaju u zrak. Možda zemlje poput Indije i dalje ne ne prodaju mnogo električnih vozila, ali ionako sa svojim prometom zagađuju bitno manje. Područja SAD-a (koje su daleko ispred svih po ispuštanju stakleničkih plinova u prometu), Europe i Kine odgovorna su za 59 posto ukupnih svjetskih emisija u atmosferu od prometa.

I dok industrija vozila na četiri kotača i dalje – unatoč predanosti da smanjuje i na kraju iz proizvodnje izbaci modele s motorima na unutarnje sagorijevanje – prodaje daleko više takvih modela, prava električna revolucija se odvija daleko od Tesli, razvikanih auto-showova i svjetala pozornice, na tržištu vozila s dva ili tri kotača, dakle, motocikala i malih transportnih vozila.

Najbolje se to može vidjeti iz već spomenutog podatka da je zbog uporabe električnih vozila potražnja za fosilnim gorivom u transportu manja dnevno za 1,8 milijuna barela. No, dosad je bio nepoznat ili malo eksponiran podatak da su od te uštede od 1,8 milijuna barela, za čak 1,06, dakle, za ravno 60  posto zaslužna mala vozila na dva ili tri kotača.

I ono što je iz podataka moguće iščitati, za tu većinu uštede nije zaslužan tako zvani visoko razvijeni svijet čiji nas je standard i životni stil doveo do granice pucanja po pitanju klimatskih promjena, već upravo onaj mnogo siromašniji, ali mnogoljudan, gdje si velika većina ljudi ne može priuštiti auto. Milijunima ljudi u Kini, Indiji, Indokini, širom Afrike, vozila na četiri kotača nisu osnovno prijevozno sredstvo, niti taxi, niti dostavno vozilo, već tu ulogu igraju vozila na dva ili tri kotača. Po dostupnim istraživanjima, jedino u tom segmentu prometa dostignuti su prije zacrtani, odnosno premašeni nužni ciljevi da se svijet zadrži u okvirima prihvatljivog zagrijavanja atmosfere za 1,5 stupanj Celzijusa do 2030. godine.