Rim novog doba. Bio bi to najkraći opis San Francisca i njegove uloge u globalnom razvoju tehnologije i komunikacije, komponenti što su u zadnjih nekoliko desetljeća izazvale revoluciju jednaku onima kad se u praskozorje civilizacije otkrilo poljoprivredu, kasnije upoznalo s činjenicom da je Zemlja okrugla, pa se »dogodila« industrija,…

Iako bi bio ispravnije govoriti ne samo o San Franciscu nego o njegovoj metropolitanskoj regiji kojoj pripadaju svi gradovi oko tog fantastičnog zaljeva – Palo Alto, San Jose, Freemont, Berkley, neprijeporna je činjenica da se tu nalazi i Silikonska dolina, da su iz tog kruga izašli Apple i Google kao i sve ono što su inicirali i što je redizajniralo, ubrzalo, uzbudilo, ma totalno promijenilo svijet kakav smo poznavali prije tridesetak godina.

Jedna od novijih točki prijepora i nevjerice što dolazi iz tog tog dijela svijeta je – autonomna vožnja. Iako su napredniji, »obični« automobili već sada spremni za vožnju bez vozača, čitav je niz okolnosti na širem prometnom planu koji koči naglo širenje tog procesa. Ono što je pak s te strane u fokusu hrvatske javnosti, posebno nakon silno značajne Rimčeve prezentacije robo-taksija održane krajem lipnja u Kerestincu, pitanje je koliko smo blizu da zanimanje taksist izumre. Barem u humanom obliku kakvog oduvijek znamo. Uostalom, kao i mnogo njih prije robotaksija nestalih zbog impulsa i genioznih rješenja koja su došla iz San Francisca.

Foto Edi Prodan

I koliko god na hrvatskim, ali i općenito europskim prostorima robo taksije doživljavali kao budućnost koja nikad neće doći, za višednevnog posjeta San Franciscu uvjerili smo se – koliko griješimo. Jedan od najvažnijh gradova SAD-a je već neko vrijeme jako premrežen samovozećim taksijima i u tom smislu, kao i mnogima prije, predstavlja čistu avangardu. Samovozni taksiji dio su portfelja tri kompanije – GM Cruise i Amazon Zoox – dok smo mi pažnju posvetili Googleovom Waymou koji ukupno ih ima 700 takvih vozila. Za usporedbu, u čitavoj Hrvatskoj je oko pet tisuća taksija.

Taksist profesija koja nestaje

Waymo u San Franciscu posjeduje 300 robotaksija, a najdojmljiviji su oni marke Jaguar, modela I-Pace. Zanimljivi crossoveri opskrbljeni su silnom navigacijskom tehnologijom koja se nalazi na niz pozicija s vanjske strane vozila, a riječ je k tome o električnim vozilima koja su, osim u vrijeme potrebno za punjenje, u operativi 24 sata na dan. Nema naprosto kod njih zamora, pada koncentracije zbog poraza voljenog kluba, ljutnje zbog male plaće ili sukoba u obitelji. Nema naprosto emocija, a one i jesu jedan od većih problema vožnje što, poput kretanja na šinama ili u zraku, svakako treba maksimalni automatizam.

Foto Edi Prodan

Waymovi taksiji kruže San Franciscom u točno određenom području, na prostorima koji su mapirani, a dodiruju se urbane cjeline tog grada. Silno su frekventni i jako se često pojavljuju mada, bez obzira na izostanak plaće namijenjene humanoj komponenti, nisu najpovoljniji takav prijevoznik u gradu. Od njih je za desetak posto povoljniji Uber, ali to ne priječi, posebno mlađu populaciju da preferira Waymo. Konkretno, izračun njihove cijene je troslojan – startnina je pet dolara, minuta oko pedeset centi, milja dolar. Srednja vrijednost je po prilici sedam dolara za kilometar.

Foto Edi Prodan

Ono što fascinira, posebno kad vidite kao vam se približava potpuno prazni automobil je njihovo besprijekorno kretanje. Nema kod njih kalkulacija »koliko možemo preko ograničenja«, kao ni vječnih prepirki s policajcima o tome jesmo li prešli na žuto ili crveno. Oni se kreću brzinom sukladnom znaku kraj kojeg su prošli, pješacima staju besprijekorno, jednako tako kao što im je potrebno više prostora da bi prešli iz trake u traku, ne kao nama koji smo spremni uguravati se »na milimetar« i tako izazivati užasavanje ostalih sudionika u prometu.

Jednostavna aplikacija

Korištenje njihove usluge je vrlo jednostavno, obavlja se dakako putem aplikacije. Vozilo se poziva na točno određeno mjesto, pogodno za zaustavljanje, bez onog tako američkog mahanja rukom nakon što ste dva koraka zakoračili na prometnicu, dok se samo otvaranje i startanje vozila odvija također uz pomoć aplikacije. Dakako da nema s druge strane ni manipulacije s konačnim računom, zapravo koliko bilo zastrašujuće dehumanizirano, na neki način je – idealno. Istina, unutrašnjost vozila je klasično krojena, mjesta ima za četiri putnika, dok je vozačevo sjedalo, formirano kao i kod svih ostalih automobila, prazno. Uz San Francisco, takvi taksiji prometuju još u Los Angelesu, Phoenixu, glavnom gradu obližnje Arizone kao i teksaškom Austinu odnosno ukupno ih je 700. U San Franciscu je jako naglašen prijevoz robotaksijima, tako da je – istina, stvar je tehnologije jer kako je pokazivalo neko prethodno vrijeme i oni mogu biti griješni – itekako jasno da dolazi do radikalnog prometnog zaokreta koji uskoro neće definirati samo taksi scenu nego i korištenje automobila u cijelosti. Aplikacija, navigacija, Google. Sve iz njih izvire, uz njihovu pomoć smo kupili avionske karte do LA, rezervirali smještaj, rent-a-car vozilo ma – sve.

Da, u duhu našeg mentalnog stava i nacionalnog karaktera, s Rimcem se ismijavamo i držimo da je nemoguće da robotaksiji zavladaju najprije tom scenom i glavnim našim gradom, kasnije i cjelokupnim prijevozom, prije svega u gradovima. Oni koji duže pamte, na isti smo se način odnosili prema prvim mobilnim telefonima i njihovom vlasnicima, da bi od pojave »pametnih telefona«, a tome je manje od 15 godina, sve postalo radikalno drugačije. Mogu se tražiti mane robotaksijima, uostalom čitavi su to timovi koji prate njihov rad i fokus im je upravo na greškama i njihovom otklanjanju, no nakon viđenog u San Francisu sigurni smo da će upravo robotaksiji i samovozni promet donijet znatno više reda i prometne fluidnosti u gradove, kasnije i na ostale prometnice čime bi se još jedna profesija mogla pokazati nepotrebnom – prometna policija. Na kraju krajeva, sve je to bilo nekako i davno prije zadano i zacrtano.

Foto Edi Prodan

Osnivači San Francisca s Iberijskog poluotoka nazvali su ga inicijalno – Yerba Buena, dobra trava prema biljnom svijetu koji je okruživao taj dio poluotoka. Kasnije dolazi do San Francisca, odnosno kratice SF – koja dovoljno govori sama za sebe: grad je to koji SF, znanstvenu fantastiku, pretvara u realnost.

Set od šest radara i 32 senzora

Googleov, točnije Jaguarov I-Pace robotaxi je nemoguće kupiti. Ne samo zbog cijene nego zbog činjenice da tri kompanije još uvijek imaju eksperimentalnu taksi službu, kao što je otvoreno i pitanje kad će se s robotaskijima dogoditi što i s običnima, kad će doći do lberalizacije tržišta i općeg robotaksiranja. Tehnološki, promotrimo li današnji Googleov Jaguar riječ je o istinskoj riznici senzora i radara koji čine vožnju toliko sigurnom.

Konkretno I-Pace ima četiri rotirajuće jedinice – jedna prednja, dvije bočne, jedna stražnja – za punu pokrivenost od 360 stupnjeva. Tu je i šest radarskih jedinica – dvije prednje, dvije bočne, dvije stražnje, pa četrnaest kamera – sedam prednjih, četiri bočne, tri stražnje – s prikazima ulice kratkog dometa i okoliša srednjeg do dugog dometa kao i osam ultrazvučnih senzora za izbjegavanje prednjih i stražnjih prepreka.

Naravno, postoje i senzori na kotačima, senzori kuta upravljanja, senzori kuta gasa i kočnica koji nisu vidljivi što sve čini paket autonomije najviše razine 5, s ukupno 32 senzora, koji osiguravaju pokrivenost od 360 stupnjeva iz tri različita modaliteta postupanja. Ovaj senzorski paket jedan je od najopsežnijih koji postoje te svakako pokazuje želju Wayma da optimizira maksimalno siguran rad.

Po pitanju sigurnosti Waymo robotaksiji su do sada prešli više od 22 milijuna milja, a na svakih milijun dogodi se jedna nezgoda. Podaci su to koji govore u njihovu korist jer su, prema broju nezgoda, nekoliko puta sigurniji od taksija s humanom posadom, odnosno vozačem.