Svaki put kad sam nakon te nevjerojatne epizode nastupa na reliju Monte Carlo razmišljao o svim elementima potrebnim da bi se u jednom takvom fantastičnom sportskom projektu uspjelo, nikad nisam uspio doći do nekog logičnog odgovora kako je to uopće bilo moguće.

Siječanj 1995. godine, Hrvatska izmučena dugogodišnjim ratom, ekonomska situacija na rubu opstojnosti. Kad je riječ o automobilizmu, nastup na najznačajnijoj svjetskoj pozornici, što Monte Carlo neprijeporno jest, zahtijevao je nevjerojatno golemu količinu novca. Ali, za razliku od mene koji sam u automobilizam, točnije rečeno reli, tek bio ušao, Darko Rafaj, jedan od najboljih i najosebujnijih automobilista svih vremena koje je Hrvatska dala, živio je svoj životni san.

Osmislio je projekt nastupa na Monte Carlu i krenuo u potragu za, kako se to popularno kaže, financijama, prisjeća se Igor Kovačić, uspješan riječki ekonomist porijeklom iz Vukovara, automobilist koji je ispisao jednu od najzanimljivijih stranica hrvatske sportske povijesti. Bio je, naime, suvozač Darka Rafaja, bio je dio prve posade koja je od hrvatske samostalnosti nastupila na najznačajnijem svjetskom reliju, na Monte Carlu. Tradicionalno, dulje od stoljeća fantastičnog relija, u novije doba prva utrka WRC-a, svjetskog prvenstva u kraljevskoj automobilističkoj disciplini.

Rafaj je živio svoj san

S obzirom da je nedavno uspješno operirao koljeno i da mu je mirovanje kad je on u pitanju inače jedno od najrjeđih stanja, jedina pozicija koju može obnašati, primio nas je u svom domu na Drenovi. Supruga, troje djece, iznimno ugodna, baš obiteljska atmosfera.

– Nas se dvojica vodimo kao prva hrvatska posada na Monte Carlu, iako su iste godine nastupili i Mario Šegon sa suvozačem Zvonimirom Zulleom. Ali dok smo mi nastupili za AK Rijeka, dakako pod hrvatskom zastavom, njih su dvojica zbog niza razloga, pa tako i onih financijskih, vozili AK Šegon Fiume Racing u sklopu talijanskog tima, samim time kao – talijanska posada.

Stoga, bilo bi ispravnije reći kako smo mi bili jedna od prve dvije posade jer i njih su dvojica naši sugrađani i apsolutno hrvatski sportaši.

Kažem, Rafaj je živio svoj san i angažirao je čitav tim ljudi koji su obnašali točno definirane zadatke. U konačnici, a pomogli su nam i Grad Rijeka i Primorsko-goranska županija, a najveća pomoć, kao i u svim godinama našeg zajedničkog nastupanja, bila je od strane tvrtke IPIM od koje su kasnije nastali pivovara i pivnica Medvedgrad. Kako god, skupili smo bili oko 45 tisuća njemačkih maraka što, ma koliko to u tadašnjim hrvatskim ekonomskim prilikama djelovalo golem novac, jedva da je bilo dostatno za najosnovnije troškove Monte Carla. Ne samo strani vozači, silno su nam se čudili čak i domaći automobilisti poput Tihomira Filipovića koji je mnogo puta istaknuo kako on s tim novcem ne bi ni – krenuo put tog relija, a nije govorio napamet jer imao je iskustvo s Monte Carla, sjeća se Kovačić.

Ali Raf je sanjao svoj san.

Legendin suvozač

A svi koji su ikad, na bilo koji način, upoznali tako rano i tako prebrzo otišlu riječku, hrvatsku sportsku legendu, znaju da on nikad nije priznavao poraz. Štoviše, koliko je situacija bivala težom, »nemogućijom«, njegova je ustrajnost bila jača. On je naprosto u svim životnim situacijama, ne samo onim sportskim, vozio – na pobjedu.

– Ma Raf je bio fascinantna osoba. I ne samo zbog tog nastupa na Monte Carlu. Bio je silno zahtjevan, bio je na neki način, na nekim područjima, čak i perfekcionist. Kažem, da me je netko svega koju godinu prije nastupa na jednoj takvoj reli predstavi pitao kanim li postati automobilistom – pogledao bih ga sa silnim čuđenjem. Rođen sam 1968. godine u Vukovaru. Činjenica da mi još od početka osamdesetih godina u Rijeci živi sestra, kao i nesretna sudbina mog voljenoga grada doveli su me 1992. u Rijeku. Studirao sam na Ekonomskom fakultetu, a zahvaljujući Leu Iliniću, mom dobrom prijatelju, Automotodrom Grobnik postajao je mojim sve češćim odredištem. A tamo je tada bila aktivna jedna uistinu nestvarna ekipa. Totalni zanesenjaci, jednako toliko zanimljive osobnosti. Dakako apsolutni lider bio je Boris Radalj, nadaleko poznati Deda. Svakako, ništa manji utjecaj, posebno na samom sportskom planu, imao je i Rafaj, pa Davor Briški, ma još mnogo automobilista, pa i ne samo njih. Središte svega bio je Radaljev ugostiteljski objekt »Deda«, a ja sam se dakle u tom zanimljivom društvu našao skoro slučajno. Ali odmah sam se uklopio, koliko god nisam bio automobilist, i istinski uživao u njihovom društvu. Značilo je to i prve moje automobilističke nastupe, sasvim elementarne u spretnosnim vožnjama, da bi se već 1994. godine pojavila situacija u kojoj sam postao suvozačem i u reliju. Sjeo sam u automobil i sve je naprosto – počelo.

Rafaj je čak na neko vrijeme napustio automobilizam, da bi se nakon njegovog povratka postavilo pitanje – Rafajevog suvozača. Bilo mi je, ma zbog niza razloga, pa tako i moje stručnosti i spremnosti za obavljanje jednog tako odgovornog i složenog zadatka, krajnje neobična mogućnost postati suvozačem jednoj takvoj legendi. Ali sjeo sam – pa što bude, prisjeća se svog ulaska u reli vode Igor Kovačić, vremena od prije skoro tri desetljeća.

Sportska kemija

Ono što možda daje jedno malo drukčije svjetlo na čitavu tu zanimljivu hrvatsku sportsku priču, činjenica je da je Kovačić bio – 13. Rafajev suvozač! Rekli smo – Raf perfekcionist tražio je i takve suvozače. Kovačić je pak potvrda da se i najnevjerojatnije zadatke može s uspjehom riješiti ako se ima upornosti. Ali, s obzirom da je riječ o timskom radu, potrebno je bilo i još nešto, jako, jako važno – između njih dvojice pojavila se sportska kemija.

– Ljudi moji, što su mene nakon prvih vožnji s Rafom znale boljeti noge! On je uvijek bio brz, strahovito brz, a ja sam nesvjesno, vjerojatno i prestrašen, pritiskao nogama u podnicu automobila. Nesvjesno sam kočio. I nikako nisam mogao pratiti Rafa u njegovom nastupu, uvijek sam malčice zaostajao za njegovim prolascima. A moralo bi dakako biti suprotno. Nekako je to prolazilo, sve do jednog nastupa na Saturnus reliju. Nikad sebi neću odgovoriti na to pitanje, ali umjesto da sam nakon »horizonta«, dakle pozicije iza koje nema optičke vidljivosti, rekao lijevo, jer bio je takav zavoj, rekao sam – desno. Raf je dakako slijedio moje upute i mi umjesto da nastavimo s jurnjavom – izlijećemo s putanje! Srećom, nije došlo do nekog većeg udesa, uspjeli smo se vratiti na pravi put. Nismo nakon toga mnogo o svemu razgovarali. Ali u meni se ipak dogodilo nešto jako, jako važno: shvatio sam da vozač ide onako kako ga suvozač navodi. Nakon te epizode dogodile su se još dvije stvari – jako sam brzo počeo napredovati u svojoj ulozi suvozača i prestale su me – boljeti noge, smije se Kovačić.

A sam Monte Carlo donio im je svu silu nevjerojatnih epizoda. Od izlijetanja na ledom okovanom brzincu kad im je u izvlačenju pomogao ni manje ni više nego Didier Auriol, fantastični reli vozač koji je u tom trenutku nosio i titulu svjetskog prvaka, naslov osvojen 1994. godine.

Ja i Didier Auriol

– Kad se pojavite na Monte Carlu, postajete dio najznačajnije postave svjetske automobilističke scene. Vrlo mi je brzo postalo jasno otkud ta Rafova opsesija s tim relijem. Mi, malena ekipa iz Hrvatske i Auriol, svjetski prvak bili smo zapravo isto, ljudi koji dijele istu strast, ljudi kojima su oktani i posebno reli način života. I svi su zapravo dio jedne te iste velike obitelji. Da, bilo nam je neobično jer nas osam koji smo u raznim ulogama stigli na taj reli, na tu fantastičnu zimsku oktansku bajku, bili smo čisti entuzijasti. Natrpani zbog nedostatka novca u jedan malo veći apartman, toliki da su neki morali spavati na podu. Ali vodila nas je strast, a to se osjeti! Baš stoga, ja, Igor Kovačić, suvozač koji se tek koju godinu prije pojavio u automobilističkom svijetu i Didier Auriol, svjetski prvak, bili smo dio – iste priče, sjeća se Kovačić.

Na žalost, zbog tehničkih problema nisu uspjeli okončati taj fantastični reli. Odlično su vozili, dok je motor ispravno radio, najčešće su se nalazili unutar Top 50 u generalnom poretku iako su bili pozicionirani u N grupu. Da je bilo više novca, određeni nesporazum unutar posla koji je obavljala turbina motora bio bi riješen. Ovako, nije se moglo do kraja.

– Bio je to tada strahovito zahtjevan reli. Kretalo se s pozicija zvijezde, s raznih točki koje okružuju područje na kojem se reli vozi. Najprije bi se moralo svladati jako, jako teških tisuću kilometara, u 24 sata bez autocesta i očišćenih prometnica, da bi nakon toga krenuli brzinski ispiti. Ali, kažem, sve je to bilo i neopisivo lijepo i uzbudljivo, sjeća se Kovačić.

Krenula je paralelno sa sportskom, jer nastavio je nastupati s Rafajem, i profesionalna karijera. Uz to što se iskazao kao jako dobar suvozač, Kovačić je jako brzo gradio i uspješnu međunarodnu karijeru ekonomista. Radio je za tvrtku Wrigley, stalno na putu. Kasnije je ušao i u jednu konzultantsku tvrtku, tako da su se putovanja dodatno intenzivirala.

Zlatna kaciga

– Tisuće i tisuće kilometara. Jedne sam godine izbrojao čak 58 boarding pasova. Toliko sam se puta digao i spustio. Stalno u zrakoplovu, automobilu, stalno na putu. Bilo je lijepo, uzbudljivo, bilo je iskustveno jako dobro, ali moram priznati da sam se i umorio. Danas sam na neki način suradnik sina i oca Radalj, zajedno radimo. I koliko god se to činilo jako mirnim za ono što sam prolazio u životu, na neki se način ostvaruje i ono što sam još kao mladi student doživio u tom kutu Automotodroma Grobnik: silno zajedništvo, istinsku ljepotu druženja koje donosi i sasvim dovoljnu ekonomsku podlogu za jedan sasvim normalan život. Da, ono što nam svima fali, što nas jako često pogađa je – Raf kojeg nema. S njegovom sam obitelji, pa i stanuju svega nekoliko kilometara dalje od nas, jako povezan, često se čujemo i vidimo, ali njega nema, sjetno je naš razgovor zaključio Kovačić koji je u karijeri došao do mnogih titula, s titulom u Grupi N, Grupi A i generalno, kao i do zlatne kacige. Koliko su bili dobri govori i podatak da su kao posada uspjeli jednu godinu odvesti prvenstvo da nisu izgubili niti jedan ne samo nastup, nego ni jedan jedini brzinac u Grupi N!

Ispratio nas je uz pomoć hodalice, ali nasmijan jer kad odradi rehabilitacijski proces, pokretljivost će mu biti kao nekad. Iskren i baš onakav kakav je Dunav u svom toku ispred Vukovara: širok, miran, velika sila koja ne stvara nemir, nego osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. I ma koliko bio neiskusan kad ga je Raf te daleke 1994. godine odlučio učiniti dijelom prve posade od proglašenja hrvatske samostalnosti koja je nastupila na Monte Carlu, i više smo nego sigurni da je i on osjetio baš to, baš tu snagu i mir Vukovarca s Dunava, te da ga je baš stoga, jer je ulijevao mir, sigurnost i pouzdanje, odabrao za suvozača. Smjerove vožnje, lijevo ili desno zakretanje nakon »horizonta«, se ionako da naučiti.