Ostale su tek dvije utrke. Ilirska Bistrica i Buzet. Dvije utrke za koje kaže da su mu obje domaće, a na kojima može ostvariti ono što su dosad u Hrvatskoj uspjeli tek Niko Pulić i Tomislav Muhvić.

Matija Jurišić 21-godišnji je riječki automobilist koji je u osam od deset utrka ovogodišnje sezone FIA prvenstva Europe na brdskim stazama u Kategoriji I (turistički automobili) upisao svih osam pobjeda i tako zasjeo na prvo mjesto svoje Grupe 4, ali i na prvo mjesto ukupnog poretka!

Zanimljivo, Riječanin je najmlađi među više od 70 natjecatelja ove sezone u prvenstvu Starog kontinenta na brdskim stazama. I trenutno najuspješniji s maksimalnih 200 bodova. Iza Matije je Talijan Antonino Migliuolo koji u Grupi 3 nastupa pod imenom O’ Play, a uz sedam pobjeda ima upisano i jedno drugo mjesto. Stoga, Buzet bi kao posljednja utrka sezone mogla odlučivati, iako…

– Ako u Sloveniji pobijedim, a Talijan završi na drugom mjestu ili niže, onda sam europski prvak. Bilo bi lakše da to odradim u Sloveniji nego da čekam Buzet, ha, ha. Bio bi onda mirniji u zadnjoj utrci – govori mladi riječki automobilist Matija Jurišić, član Autokluba RI autosport na posudbi u AK Župa dubrovačka.

Inače, Matija je Riječanin koji je godinama stanovao na Zametu, ali zadnje tri godine obitelj Jurišić je na kastavskoj, brdovitoj, adresi.

Sezona karijere

Utrka u Ilirskoj Bistrici na rasporedu je od 30. kolovoza do 1. rujna, a veliki finale je već tradicionalno u Buzetu, ove godine od 13. do 15. rujna. Iako sezona još uvijek nije gotova, i bez obzira kako ona završi, Matiji je već sada ovo najbolja sezona u karijeri.

Ujedno je ovo za njega četvrta sezona da nastupa u FIA prvenstvu Europe na brdskim stazama, a tek mu je 21 godina. Za automobilističke laike, brdske utrke mogu se voziti već od 16. godine. Odnosno i prije dobivanja vozačke dozvole.

– U svijet brdskih utrka krenuo sam sa 17 godina i odmah te prve sezone bio sam prvak Hrvatske. Dopušteno je i bez vozačke se natjecati, ali potrebni su neki posebni testovi. Kako mi je ovo četvrta europska sezona, u jednu ruku sam i očekivao ovakav uspjeh, ali opet sam i iznenađen.

Ovo mi je sigurno najveći uspjeh dosad, ali jako teško mi je izdvojiti nešto posebno u karijeri. Bio sam nekoliko puta državni prvak, a za tri uzastopna naslova dobio sam nagradu Zlatna kaciga. To je sigurno ipak moje najveće dostignuće dosad – kaže Matija, koji ove sezone vozi Peugeot 308 TCR 1.6.

Upravo je promjena automobila bila presudna da ove sezone dođe do iskoraka u njegovoj karijeri.

– Prošle sezone vozili smo automobil koji nije bio pripremljen za nova tehnička pravila. Zadnjih par sezona čekali smo da promijene ta pravila i ove godine odlučili smo pripremiti se za njih. Zašto baš Peugeot? Ima dosta toga što uzimamo u obzir kod odabira automobila.

Najveći razlog bio je turbomotor. Prije smo se natjecali s atmosferskim motorom koji je malo slabiji, odnosno to je više klasični motor, a turbo je nekakav novi smjer u ovom sportu. Pogotovo u brdskim utrkama.

Peugeot nam se pokazao kao najbolji odabir. Nama je ključno da je tvornički automobil i da sve dijelove možemo sami nabaviti, odnosno da ništa ne moramo proizvoditi. Dosad sam vozio Škodu Fabiu S2000, što je automobil za rally, i Audi A4 Super Touring, koji je za kružne utrke.

Peugeot je prvi koji vozim s turbomotorom i definitivno se osjeti velika razlika.

Stresan debi

A kada su grupe na prvenstvu Europe u pitanju, one raspoređuju automobile prema njihovoj jačini, odnosno karakteristikama motora. Tako na primjer u Grupi 1 automobili imaju i do tisuću KS, dok su oni u Matijinoj Grupi 4 do maksimalno 600 KS.

– Nikada ti automobili neće biti jednaki i ne možeš s mojim biti brži od nekoga iz Grupe 1, ali za generalni poredak uzimaju se bodovi iz grupa. Pripreme? Možemo ih podijeliti na dva segmenta. Prvi je tehnički dio gdje su automobil, logistika i slično, a onda postoji vozačka strana gdje se proučavaju staze, gdje se vježba.

U tehničkom dijelu krenuli smo se pripremati već u rujnu prošle godine, iako sezona kreće u travnju. Imali smo dosta »lufta«, i to je jedna veća razlika u odnosu na prošle godine. S vozačke strane je sve isto godinama. Provodim puno sati na simulatoru za vožnju, što mi olakšava učenje staza jer na njemu imam pripremljene sve staze na kojima nastupam.

Vrativši se u glavi nekih 13 godina unazad, Matija nam je prepričao i svoje početke u auto-moto svijetu.

– Karting je početak u automobilizmu, a ja sam počeo kada sam imao osam godina zahvaljujući tati Mariju. Dok sam bio mali, on se natjecao na brdskim utrkama i neka njegova želja i ljubav prema ovome sportu prebacile su se na mene.

Kartingom sam se bavio deset godina i četiri puta bio sam prvak Hrvatske. Natjecao sam se i u tvorničkom timu na svjetskim prvenstvima. Tu sam se natjecao i protiv Oscara Piastrija, danas vozača Formule 1. Puno sam iskustva tamo sakupio.

S Oscarom sam se natjecao na svojem prvom Svjetskom prvenstvu. Ali u tom rangu su najveća razlika zapravo budžeti ekipa. Samom tom razlikom dolazi i do razlike u kartingu, performansama motora…

Onda sam s brdskim utrkama krenuo sa 17 godina. Prva utrka mi je bila u Skradinu 2020. godine, bilo je komplicirano zbog koronavirusa, ali snašli smo se. To je bila najjača utrka te godine i tu je sve krenulo. Pobijedio sam u svojoj klasi i te godine bio prvak Grupe A.

Sjećam se da je bilo stresa jer je ipak to bio moj debi, bilo je i kišnih uvjeta, a sada je s više iskustva puno lakše.

Skup sport

Matijine vožnje mogu se pogledati i na YouTubeu pa tako zainteresirani mogu osjetiti kako je biti u automobilu dok juri i preko 200 kilometara na sat po brdovitim i uskim cestama. Mnogima će zastati dah.

– Bavim se ovim sportom jako dugo i nekakav adrenalin je ipak prošao. Više sam opušten tijekom utrka i sretan što mogu ovo raditi, pa bih rekao da osjećam užitak, a ne stres ili strah. Na sedam od 10 utrka ove sezone brzine idu preko 200 kilometara na sat.

Što mi je tada u glavi? Pa, ništa posebno, fokusiran sam na markere na drvećima, kada kočiti i slično. Mentalna je snaga jako bitna jer ne bi bilo dobro da te uhvati panika. Sada više nisam toliko fokusiran na to tijekom priprema, ali dok sam vozio karting baš sam učio na mentalnoj snazi i to mi je sigurno pomoglo.

Ima li velikih opasnosti? Prošle godine imao sam prvo »razbijanje«. Taman u svojem 50. nastupu i nije bilo neko iskustvo koje bih htio ponoviti. Ali, znam da su ovi automobili sigurni i nemam neki poseban strah.

Ako ne pogriješim, ništa prekritično neće se dogoditi. Vremenske nepogode zapravo su najveći problem i pogotovo ove sezone gdje smo na skoro svakom natjecanju imali kišu. A kada su kvarovi u pitanju, baš se zato odlučujemo za tvorničke automobile jer se oni više-manje nikada ne kvare. Vozimo koliko kilometara kažu proizvođači i ne bude problema.

Osim Piastrija, Matija se u kartingu natjecao i s mnogobrojnim današnjim vozačima Formule 2, a kaže kako je od njih puno naučio kada je riječ o tehnici vožnje koja je ipak baza svega. Financije su ono što na kraju ima najveću ulogu u automobilizmu.

– Jako je skup sport. Na prvenstvu Europe ima dosta sličnih automobila i nije tolika razlika kao na prvenstvu Hrvatske. Za nas jedna europska sezona u brdskim utrkama košta oko 50 tisuća eura. Tu su uključena i putovanja, sve oko auta…

Sponzori pomažu, ali je problem u Hrvatskoj doći do sponzora i tu sam jako zahvalan Tokiću i Bartogu. Popularnost je OK, mogla bi biti i bolja, a najveći problem je što sport nije medijski popraćen kao neki drugi.

Ilirska Bistrica i Buzet šlag su na tortu, a Matiji ujedno i najlakše utrke.

– Sada mi je puno opuštenije jer su utrke »doma«, odnosno ne trebamo puno putovati. Pripremam se sada kao i inače, naglasak je na simulatoru i možda otiđem do staze koji put. Najteža utrka u karijeri bila mi je Trento Bondone u Italiji gdje je staza od skoro 20 kilometara i s otprilike 200 zavoja.

I to je dosta teško jer mi u ovom sportu nemamo suvozača niti pomoć preko slušalice u uhu i sve se mora učiti napamet. Bilo je tu puno priprema baš za tu utrku. Sve se mora zapravo raditi napamet, ali kada se navikneš i kada naučiš stazu nije problem.

Podrška obitelji

Mehaničari Paolo Mavričić i Albert Montan dio su tima koji prati Matiju na svakoj utrci ove sezone. Otac Mario dolazi na one bliže utrke, ali savjete više baš i ne daje.

– Pa, nema baš više toliko savjeta za davati, prešišao sam ga, ha, ha. On ne ide s nama na sve utrke jer se ipak dosta putuje. Do Portugala smo, na primjer, putovali tri dana. Kod mame postoji neki strah, što je normalno, ali svi su mi velika podrška. Imam i dvojicu mlađe braće, od kojih se jedan bavio kartingom, dok drugi baš zasad i nije zainteresiran za taj sport.

Obitelj će sigurno i uživo biti velika podrška u samom finišu sezone. Onom najvažnijem dijelu.

– Kada sam krenuo ovako, ne vidim zašto ne bih nastavio i ove zadnje dvije utrke. Motivacija mi je još veća kad sam na domaćoj stazi. Nije mi stresnije, ja u automobilu zaboravim na sve. U Buzetu je to moja domaća i jako draga utrka, užitak je jer znam da je kraj sezone.

Super je i što bude puno gledatelja, iako ja ništa ne čujem ni ne vidim dok vozim, ha, ha. Kad se spuštam sa staze tek vidim ljude i puno znači imati domaću podršku. Već sam dovoljno puta prošao tu stazu da mogu reći da sam iskusan na njoj.

A koji su Matijini planovi za budućnost?

– Zasad sam fokusiran na ovu sezonu, još je puno posla u dvije utrke, a za dalje ćemo vidjeti. Mogu se natjecati i u drugim disciplinama i želja mi je u budućnosti okušati se u rallyju te kružnim utrkama. Ovo je dosta raznolik sport, mlad sam i stignem sve probati.

Sanjao sam o ovakvom uspjehu u brdskim utrkama i ranije, ali nisam znao da će baš ovako ići. Naravno, svi žele pobijediti i ne bih se ni natjecao da ne želim biti prvi. Istina je da sam najmlađi ove sezone u prvenstvu Europe, no nisam bez iskustva. To je bitno, a godine? One, vidi se i po meni, ne igraju ulogu – zaključuje Matija Jurišić.

Ilirska Bistrica i Buzet. Dva vikenda koja bi mogla Hrvatskoj donijeti trećeg europskog prvaka na brdskim stazama. Niko Pulić trostruki je osvajač, Tomislav Muhvić uzeo je jednu titulu. Matija bi s 21 godinom bio najmlađi, a Buzet bi to sigurno znao dobro proslaviti.

Automobili i obrazovanje

Matija unatoč karijeri u automobilizmu nije zapostavio niti školovanje. Nakon završene Prve riječke hrvatske gimnazije prvo je upisao strojarstvo na fakultetu u Zagrebu, ali ipak se prebacio na riječko privatno Veleučilište PAR, koje sportašima omogućava studiranje uz sportske obveze.

– Razrednica Anita Jokić je u srednjoj školi puno pomagala i dolazila čak na neke utrke. Bila mi je odlična podrška i jako sam joj zahvalan.

Na strojarstvu je bilo komplicirano riješavati ispite zajedno s utrkama, pa sam sada na PAR-u puno zadovoljniji. Odlično je što u Rijeci imamo tu priliku studirati i aktivno se baviti sportom.

Veći stres na polaganju vozačkog ispita

Iako se na brdskim utrkama krenuo natjecati prije napunjenih 18 godina i prije dobivene vozačke dozvole, Matija je, naravno, išao redovno polagati ispit. I čak je imao sitnih problema.

– Iz prve sam prošao sve ispite za B kategoriju, a onda sam išao za BE, autoprikolicu, i to sam uspio pasti, ha, ha. Pao sam na poligonu, neka glupa greška je bila. I čak nisam bio opušten. Kada sam polagao za B kategoriju bio je veći stres nego u trkaćem automobilu.

Skroz je to drugačije i te dvije vožnje ne povezujem u glavi. Nije mi teško »prešaltati« se i voziti normalnom brzinom na »normalnim« cestama.