Dugih 45 godina Ljiljana Kamenar jurila je automobilističkim stazama, dokazivala se među pretežito muškim društvom, i nakon gotovo pola stoljeća odlučila je kako je ipak vrijeme za – kraj.

Posljednju je utrku riječka automobilistica odvozila prije dva tjedna na završnom natjecanju Prvenstva Hrvatske u kronometar vožnjama, održanom na Grobniku. I za kraj, kao šlag na tortu dugačke karijere, Ljiljana je uzela treće mjesto u konkurenciji vozačica, ujedno je proglašena i najuspješnijom veterankom.

Nakon utrke uslijedili su i prigodni darovi njezinih prijatelja i sportskih kolega iz Autokluba Rijeka, a kako i neće kada je Ljiljana u klubu provela svih 45 godina svoje karijere! Upravo je i nas u svojem domu na Kozali dočekala u majici s brojem 45 na leđima, inače poklonom kluba, i s Yugićem ispred kuće koji ju je i odvezao do trećeg mjesta na svojoj posljednjoj utrci.

Posljedice koronavirusa

Zadovoljna i ponosna na svoju bogatu karijeru, Ljiljana priznaje da bi usprkos osmom desetljeću života još uvijek mogla juriti stazama da protekle zime nije bilo koronavirusa.

Foto Mateo Levak

– Nisam se zasitila automobilizma i utrka, nego su posljedice nakon preboljenog koronavirusa ipak prejake. Bila sam još u ožujku 20 dana u bolnici, dva dana na respiratoru, a ostalo na kisiku. Sada sam dobro, ali sam strašno umorna, zato su i ovi pehari prljavi, ha, ha. Eto, zato sam odlučila baš sada prestati voziti. Jako me zamara sve što radim, kada kuham ručak, osjećam se kao da kopam. Osim toga, ima sve više mladih na utrkama, a i financijski je to ipak teško pratiti. Sve to puno košta, a samo suprug od nas dvoje ima mirovinu. Posljednja utrka na Grobniku? Zadovoljna sam, bilo je dosta veterana koji su se vratili. Ima onih koji prestanu voziti pa opet krenu. Ja sam se natjecala s običnim Yugićem 55, a s obzirom na to da ostale djevojke imaju aute i od 180 konja, rezultat je super. Ima vozačica koje voze obične Peugeote pa njih stignem oderat’, ha, ha, govori 73-godišnja Ljiljana Kamenar, koju će mnogi u riječkom, a i širem autosportu znati kao – Nonu.
Nadimak je to koji je dobila još devedesetih godina kada je prvi put postala nonom, a danas je ponosna baka četiriju već odraslih djevojaka. Njima, kao i sinu Liviju i kćeri Elizabeti, ipak nije uspjela prenijeti svoju ljubav prema automobilizmu, koju je otkrila sasvim slučajno i to pomoću Novog lista.

– Prvu sam utrku odvozila 1976. godine kada sam imala 28 godina, a tada sam već bila udana i majka dvoje djece. Suprug Slavko je plovio, ja sam bila doma, a imala sam i pomoć svoje mame s čuvanjem sina i kćeri. Nitko se u obitelji nije bavio automobilizmom, nego sam u Novom listu pročitala da se održavaju neke utrke i da se žene jave, pa sam se, eto, odlučila i ja prijaviti. Bio je to ženski autorally sa startom u Lovranu, te sam na kraju u toj svojoj prvoj utrci završila kao druga. Odmah sam odlučila nastaviti voziti te u 45 godina karijere nijednom nisam napravila pauzu, iako mnogi vozači stanu pa se vrate na staze. Ali ja sam konstantno vozila, jedino sam se nakratko makla od utrka 1986. godine kada sam imala moždani udar. Bila sam tri mjeseca u bolnici i nakon manje od mjesec dana ponovo sam sjela za volan i otišla na utrku. Kako sam to uspjela? Ma, ja ozdravim tek dok vozim, za volanom sam najzdravija i ništa me ne boli. Iako se prije mene u obitelji nitko nije ovim sportom bavio, kasnije su rođaci s Grobnika nastavili voziti utrke, a nećak Loris Valjan je poznati motociklist i državni prvak. I sin i kći su od 18 godine imali svoj auto, ali njih to uopće nije interesiralo.

Yugo i Mini Morris

I dok su sin i kći obilazili utrke, Ljiljanin suprug nije bio njihov čest gost, a silne pehare bi rado pomaknuo radi – cvijeća.

– Njegova reakcija kada sam počela voziti? Rekao je da nisam normalna, ha, ha. Kada vidi da dođem s peharom doma, bude mu slabo. Gore u kući imamo jedan prostor u kojem bih voljela napraviti jednu prostoriju s mojim peharima i ostalim uspomenama. On uvijek grinta da bi ovdje na prozore htio staviti rožice, a ne stane od mojih pehara. Kada mu dođu prijatelji pa pitaju otkud ovi pehari, on kaže: »Ma to moja žena jako dobro kuha, budala hoda po tim natjecanjima pa stalno nešto osvaja«. A ja i kuhanje smo dva različita pojma, ha, ha. U tih 45 godina karijere je samo dvaput išao sa mnom na utrke, jednom je to bilo u Dubrovniku gdje žive naši vjenčani kumovi, i jednom u Fužine. Jednostavno ga to ne zanima, ali mi nikada nije ni branio da se time bavim.

Kroz 45 godina karijere Ljiljana se okušala u mnogim disciplinama i provozala automobile. Krenulo je ženskim autorallyjem i tzv. tehničkim disciplinama, da bi se devedesetih godina po prvi put okušala i u brzinskom automobilizmu, kao i na brdskim stazama. Upravo je 1993. godine proglašena prvom hrvatskom vozačicom koja je vozila na kružnim i brdskim stazama.

– Po cijeloj Hrvatskoj, kao i bivšoj državi, išli smo na utrke, a jednom sam bila pozvana i s Borisom Radaljem i pokojnim Darkom Rafajem u Belluno na utrku Italije. Tamo su nas dočekali kao da je došao predsjednik, dali su nam auto, sjećam se da sam vozila Fiat Cinquecento… Ali najveća titula koja mi je dodijeljena je ta za prvu hrvatsku vozačicu, nakon što sam vozila kružne i brdske utrke. Naravno, i sad mi je posebno drag ovaj zadnji pehar za treće mjesto na kronometru, jer je ipak s oproštajne utrke. Koliko sam automobila vozila? Oho, vozila sam što god mi je došlo pod ruku. S Yugom 55 sam završila karijeru, a počela s Mini Morrisom 76’ godine. Mogla bih reći da mi je Mini Morris i najdraži, ali i Autobianchi koji mi još uvijek stoji ispred kuće. Za njega su mi nudili 2.500 eura, ali nema šanse, rožice će u njemu rasti i on ostaje ovdje, ha, ha. Možda da dobijem na bingu pa da ga sredim i za svoj gušt vozim. Znam li sama popravljati? Znam gumu promijeniti ili očistiti svjećice, ali oko motora ne bih znala. Jedne godine su mi u Zagrebu raskopali sav automobil, da bi na kraju shvatili da mi je samo nedostajalo benzina. Ali eto, meni je dobro sve voziti, glavno mi je bilo tada, a i sada, da se vrti.

Nesreća u Sarajevu

Iako nije imala negativnih iskustava s kvarom na automobilima, Ljiljanu je jednom zadesila nesreća u Sarajevu dok se sa sinom vozila na utrku. Srećom, samo jedna nesreća u dugih 45 godina…

Foto Mateo Levak

– Vozili smo se u Mini Morrisu i jedno vojno lice u Sarajevu me lupilo, a kako sam se bacila na sina koji je bio do mene, tako mi se ručka od automobila zabila u oko. Skroz je otišlo van, sreća da sam bila u Sarajevu gdje je u bolnici bio doktor Čavka, koji je i u svijetu bio poznat za oči. Bila sam deset dana u bolnici, a iz AK-a Rijeka su mi sina odvezli doma u Rijeku. Srećom, to je jedino loše što mi se dogodilo, ostale utrke sam uvijek završavala bez problema. Opasan je to sport, ali gušt je gušt. A pazi, injekcije i vađenja krvi se bojim, padam u nesvijest. Ali vožnje na svim tim utrkama nimalo, uopće ne razmišljam o tome da se mogu razbiti.

Automobilizam kao sport financijski puno uzima, a malo daje, u što se uvjerila i Ljiljana. Nagrade od utrka njoj ipak nikada nisu ni bile važne.

– Meni su te utrke bile velik gušt radi druženja, nije mi bilo do nikakve zarade, a novac za dobre rezultate na utrkama nikada nismo dobivali, iako su nam obećavali. Jedino što sam dobila u 45 godina je sada nedavno od Marija Jurišića ovo moje zeleno odijelo i Sparco cipele, a Sandra Srdoč mi je sponzorirala kacigu. Znala sam dobiti i gume. Eto, sada kada prestajem voziti su se javili sponzori ha, ha. Ali da je skup sport, to sigurno je. Financijski je teško jer auto mora biti sređen, a autoklubovi plate samo startninu. Na nama ostaju automobili, održavanja, sve ostalo. Da računaš samo koliko sam guma potrošila u 45 godina… I što je najgore, nitko ne cijeni ovaj sport, to mi je krivo. Ali na kraju mi je drago zbog druženja i svih ljudi koje sam upoznala. Sada na »fejsu«, kada sam se oprostila od karijere, dobivam poruke od ljudi koje sam upoznala po cijeloj Hrvatskoj, to mi je stvarno lijep osjećaj.

Iako je s vozačkom karijerom završila, Ljiljana, odnosno Nona ne oprašta se od automobilizma. Više neće sjesti za volan na nekoj utrci, ali velika ljubav i strast za automobilizmom prikovali su je za stazu…

– Koji mi je sada plan? Više ću se okrenuti sudačkom dijelu automobilizma. Imam položen tečaj za suce za automobile i motore, malo ću se posvetiti utrkama na Grobniku. Išla sam već suditi u Buzet, Poreč, bili smo iz kluba i na Croatia Rallyju u Karlovcu na brzincima. Bit će posla, neću se sigurno skroz maknuti iz automobilizma – zaključit će Ljiljana Kamenar Nona.

Čuđenje na stazi

Rijetkost je i još uvijek čuđenje vidjeti ženskog vozača na nekoj automobilističkoj utrci, a posebno kada je ta osoba već prešla sedamdesetu.

– Uvijek se nađu grintavci, ali većinom su mi ljudi govorili »svaka čast« ili tako nešto. Više bi zapravo bili iznenađeni. Pogotovo sada kad sam starija, pa kad bi čekala svoj red bez kacige, znali su reći: »Vidi ova stara, ča i ona vozi« ili bi me znali i pohvaliti pa reći: »Vidi naše none, a vidi kakva je ova ženska«. Ljudima se to sviđa, kada me vide na proglašenju uvijek mi čestitaju. Ali eto, sve ovisi o tome kako se čovjek osjeća. Da nije bilo te korone, još bih imala moć. Kada idem na utrke zapravo odmah i ozdravim, na zraku sam i lijepo mi je.

Kraljica maškara

Nije Ljiljana kroz 45 godina vozila samo one obične autmobilističke utrke. Ona je poznata i po tome što je jedina žena koja je nastupila na svim maškaranim auto-rallyjima Pariz-Bakar, do ove godine kada ju je zaustavio koronavirus.

– Uvijek sam prva i najbolja na maškaranim rallyjima, uvijek sve nagrade poberem ha, ha. Svake godine sam bila od početka održavanja, jedino ovu zadnju sam propustila. Inače sam u maškaranoj grupi Veseli Oldtimeri, svake sam godine na karnevalu i evo, već se sada pripremamo za novu sezonu.