U trenutku dok na nekoj od plaža čitate ovaj tekst i sa zanimanjem razgledavate fotografije, razlika temperature između vaše pozicije i Grossglocknera, jednog od najviših vrhova Austrije, odnosno kako to precizni Austrijanci ističu – najvišeg vrha istočno od Brennera, cestovnog prijevoja što spaja Istočni i Južni Tirol, ili, da se ne upetljavamo u povijesno-političke prijepore, Italiju i Austriju, je oko 30 stupnjeva.

Dok u zapari i silnoj gužvi panično tražite malo spasonosnog hlada, sasvim vam sigurno kao nemoguća situacija djeluje da je, pa i ne tako daleko jer od Rijeke do Grossglocknera je svega 350 kilometra, tamo sada tek koji stupanj iznad ništice. Da sitno sipi kiša, da je ne ugodno nego hladno. A jeste.

Koliko je to teško, koliko je naporno doživjeti toliku temperaturnu razliku, ne samo po ljude nego i motocikle, dvokotače, »motore« željeli su provjeriti članovi kluba Tomos Kvarner. Članovi? Nikako samo članovi jer ljude u tom udruženju prije i iznad svega vezuju emocije, ljubav prema Tomos motociklima kojima je danas četrdesetak godina, pa i više od pola stoljeća tako da su oni svojevrsna »interesno-emocionalna« zajednica.

Koga briga za razum

Dakle ta se ekipa s već poprilično vremešnim strojevima, koji su i kad su bili novi predstavljali elementarnu priču na dva kotača, otputila se na planinski vrh koji doseže 3.798 metara nad morem što, kako bi većina komentirala, baš i ne ide u red razumnih, do kraja racionalnih odluka.

Ali tko je ikad pitao razum što misli dok ljubav djeluje.

– Dugo smo planirali, dugo smo i željeli to putovanje. Iako djeluje da sa starim Tomosima nije pretjerano pametno u nekom širem krugu napustiti svoj dom i svoju alatom dobro opremljenu garažu, mi smo znali da je to – moguća misija. K tome, istinski smo se dobro pripremili tako da nije bilo ni jednog razloga a da ne – krenemo.

Ekipa se sastojala od zaljubljenika u Tomos motore, a činili su je vozači Dorijan Dukić s APN-om 6 i rezervnim motorom T15, Boris Šepić na E90 kojem je pak u rezervi bio jedan od najpopularnijih motocikala sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća APN 4, Toni Družeta na APN-u 4 uz rezervu T15, Vedran Novak s nasljednikom APN-a 4 – APN 6, te Matko Jasprica na 14TL. Raspon starosti moticikal bio je od 1971. do 1987. godišta. Da bi sve prošlo bezbolno u logistici je bio serviser Marko Kukić, dok je vozačica automobila, navigatorica i sve ostalo potrebno bila Sarah Klešin. Da bi sve bili uredno zabilježeno kao fotograf i snimatelj u timu bio sam i ja, ispričao nam je u uvodu Igor Kleščić koji ima i svoj Studio K photography.

U svitanje s Preluka

Start hrabre ekipe bio je u ranim jutarnjim satima, odmah nakon svitanja s Preluka. Upravo s njega jer mjesto je to na kojem su se vozile utrke za svjetsko prvenstvo motocikala u kojima su i Tomosovi strojevi igrali zapaženu ulogu. S nadmorske visine nešto malo više od nulte na samoj morskoj površini, s ciljem u Grossglockneru na 3798 metara nad morem. Krenulo se lagano, prvog se dana vozilo smo rutom Preluk – Rupa – Trst – Monfalcone – Udine – Nassfeld.

– U Nassfeld smo stigli u popodnevnim satima, nakon 220 pređenih kilometara i devet sati potrošenog vremena. Nismo forsirali ni silovali naše motocikle, nismo svo vrijeme vozili, imali smo više stajanja, a šteta je bilo proći tako zanimljivim krajem bez razgledavanja brojnih znamenitosti. Ta dionica, koja je do iza Udina imala i vrlo male visinske oscilacije, prošla je bez većih problema. Istina na jednom motoru procurilo je ulje iz mjenjača, ali ništa strašno. Navečer smo mu u Nassfeldu zamijenili brtvu poklopca mjenjača i sve OK. Da, od servisa zamijenili smo i jednu svjećicu. Uglavnom motori su izdržali bez ikakvih problema, nastavlja Kleščić.

Prvi veći ispit

Prvi veći ispit bio je prijevoj Pontebba, strmi i uski uspon jako dobro poznat brojnim skijašima koji se njime zimi probijaju do velikog skijaškog centra Nassfeld, a čija je najviša točka na skoro tisuću metara. Kvarova nije bilo, javio se i umor tako da su stajanja do prve stanice, noćenja u Nassfeldu bila isključena. Krenuo se polako spuštati mrak, a nejaki Tomosi osjetili su također umor. Ali ne zbog dugog puta nego zbog – rijeđeg zraka koji je onemogućavao idealnu pogonsku mješavinu.

– Iako smo drugog dana rano ustali, zbog magle nismo mogli krenuti sve do devet sati. A došli su i prvi problemi. Putem smo naime imali poteškoće s dva motora koja su otkazala poslušnost na tim visinama. I onda, nakon stotinjak kilometra uglavnom lagane vožnje, ulazak u nacionalni park Grossglockner. Pred nama je bio uistinu veliki izazov i veliki uspon. Krenuli smo na s još dva vozača, serviser Marko preuzeo je APN 4, Borrisov rezervni motor T15 ja. Moja 15-ica nije htjela nikako proraditi te smo nakon natezanja i gubljenja vremena na podešavanja, odustali od nje, ostavili je na pola puta i nastavili dalje sa šest motora koji su svi stigli na vrh Edelweisspitze. Vrlo težak uspon s uskom cestom koja vodi do samoga vrha smještenog na 2.571 metar nadmorske visine. Prekrasan pogled na sve strane, sjeća se Igor.

Ni blizu cilja

No to nije bilo ni blizu cilja. Nakon Edelweisspitze vrha kreću na drugi kraj Grossgloknera, Kaiser Franz Josefs Hohe gdje se nalaze muzej i vidikovac s kojeg puca pogled na Pasterze ledenjak na 3.453 metara nadmorske visine. K tome, to je upravo u ljetnim mjesecima cilj kojem jure motocikli sa svih strana Europe.

– Putem smo preuzeli neispravnu »petnaesticu«, dio ekipe vraća motor u servisni kombi koji smo ostavili izvan parka, a ostatak, šestorica upornih i hrabrih na motorima kreću put kompleksa na ledenjaku što se sastoji od muzeja s velikim parkingom, restorana, suvenirnica i prekrasnim pogledom na ledenjak i sam dom na vrhu Grossgloknera. Na koji se, istina, može samo – pješke i to do označene visine – 3.798 metara nad morem, pojašnjava nam Igor.

Vratimo li se aktualnom vremenskom promišljanju na +35, istaknimo da je našu Tomos Kvarner ekipu kod muzeja dočekala jaka kiša s tučom, te su se jedva uspjeli sakriti kako ne bi pokisnuli do »gole kože«.

– Vrhovi su to i planine vremenski krajnje nepredvidljivi. Jako je teško predvidjeti hoće li i kada padati kiša. Čekali smo neko vrijeme da stane, ali kiši to nije bila namjera. Kiša ne staje, odlučujemo da se dio ekipe spusti u podnožje na ulaz i s kombijem dođu na vrh da pokupe motore i sve nas. A taman kad su motori bili nakrcani, kiša staje tako da četvorica kreću nizbrdo s ledenjaka po silno skliskom, kišom natopljenom asfaltu. Dakako, bez problema jer iskusni su to i disciplinirani vozači, prepričava nam Kleščić.

A ide i onaj drugi dio priče – povratak. Koliko god su polazak i put prema željenom cilju uzbudljivi i pomalo tajnoviti, povratak je uvijek pomalo – zamoran. Cilj je postignut i svi se u povratku nekako samo žele domoći doma svog.

– Tako nekako jer nakon spuštanja s Grossglocknera pred nama je bio poprilično dugački put vraćanja u Nassfeld, ipak na motorima. Nismo se dali, a opet – većih problema nije bilo. Osim jake i dosadne kiše koja nas je natopila do te mjere da smo se ipak na neko vrijeme odlučili svoje ljubimce strpati u kombi, sebe i u prateće vozilo. Bili smo pomalo razočarani zbog kiše, ali sretni jer smo uspjeli u svom naumu, osvojili Edelweisspitze te obići muzej na vrhu Grossglocknera, sjeća se Igor.

Prezadovoljni i ponosni

Subota povratka, iako je ljeto, kišno jutro. Motori su ostali u kombiju, kreću put Udina. S obzirom na to da se vrijeme proljepšalo, nemir se u njima opet budi. Osjećaj je to jako dobro poznat svima koji su se ikad zaljubili u vožnju na dva kotača. Njima su automobili i ostala vozila na četiri kotača tek pomoćnici u nevolji, tek povremeni »kišobrani«, nikako ne prijevozna sredstva koja ih vesele.

– U Udinama odlučujemo opet na motore jer kiša više nije padala, bilo je lijepo, dobro je vrijeme. Od Udina do Kastva svega tri stajanja od po pet minuta, drugo sve vožnja do kuće. Po povratku kratki odmor, pospremanje i večera kod Dorijana u konobici uz razmjenu dojmova i fotografija. Prezadovoljni i ponosni. S dozom sjete jer u svega nekoliko dana prošli smo put od velikog uzbuđenja polaska, do umornog povratka u svakodnevicu. Ponosni koliko na sebe, toliko i na naše motocikle, na naše stare, dobre Tomose, zaključio je Igor Kleščić.

Danas kad je sve nakrcano »konjima« i »kubicima«, kad nisu rijetkost dvokotači što imaju »konj« na kilogram, uputiti se na jedan od najviših vrhova Europe s motorima koji jedva da imaju nekoliko »konja«, a s druge strane jako puno godina, kombinacija je hrabrosti ali i vjere da vas vaš ljubimac ni kad ga podvrgnete najtežim mukama, kad ga dovedete u situaciju da ne može »disati« jer mu je zrak prerijedak da bi na optimalan način stvarao mješavinu koja svojim izgaranjem daje tih nekoliko »konja« snage uistinu je – ljubav.

A kad se sve to sagleda na takav način, očima i srcem članova Tomos Kvarnera, straha da se do alpskih vrhova neće moći nije ni bilo. Poznato je naime od kad je vijeka i svijet da se ljubav u pravilu ljubavlju vraća.

Posebno kad je riječ o motociklima Made in Capodistria. O omiljenom »tomosićima«, koji sa svega nekoliko »konja« učine isto što i Hanibalovi slonovi – osvoje Alpe.

Fotografije Igor KLEŠČIĆ