Oni su bili generacija kao, recimo, mi sada. Tada smo došli mi mlađi u društvo, oni su od svega bili umorni i novaca nije bilo. I sad smo mi došli nadobudni i sve nešto htjeli. U to vrijeme nisu se tako lako osnivali novi klubovi, kao što je danas slučaj. Ali Mario je bio taj optimist koji je rekao: »Ma daj, pusti nek’ dečki rade, kaj bu ispalo bu ispalo.«

Uvijek je gurao naprijed, iako, realno nije bilo osnove, nije bilo novaca, prisjeća se Branko Bašić, danas direktor utrke Buzetski dani, u krugu starijih i onih malo mlađih automobilista, na rujan 1982. godine.

Rujan u kojem su uspješno organizirane prve brdske auto-utrke u Buzetu, iako kako kaže, rijetki su tada bili entuzijastični. Među rijetkima bio je i Mario Poropat ili kako su ga zvali – Furt. A za mene bio je nono. Nono kojeg, doduše, nikada nisam imala prilike upoznati. Ali zato su me s njime i njegovom veličinom barem donekle upoznali njegovi tada najbliži prijatelji i kolege.

Zajedno uz pokojne Đanija Šverka i, kako će ga oni zvati, Furta, prvu generaciju buzetskih automobilista činili su Sergio Šverko i Zvjezdan Nežić. Početkom sedamdesetih godina, što će biti desetak godina prije organizacije prvih Buzetskih dana, oni su u svojim »fićekima« odlazili na natjecanja kružnih i brdskih utrka po državama bivše Jugoslavije. Iako, počela je ljubav prema utrkama i jedno desetljeće prije. Šezdesetih godina vozili su karting utrke, a go-karte su nabavljali u Izoli.

Foto Marko Gracin

– Nas četvorica smo s automobilima krenuli čisto instinktivno, Miljenko Nikolić je bio naš voditelj, te smo odlučili: »Idemo organizirati društvo, neki klub.« Tako smo se registrirali i prijavljivali na sve utrke u Jugoslaviji, Đani je vozio klasu 1000, Zvjezdan 850, a Mario i ja nacionalnu klasu Fićo 750. To nam je bio gušt, nekih godinu dana smo se izguštirali pa je to otprilike i stalo, Đani je jedini nastavio profesionalno se baviti automobilizmom. Ta jedna sezona je bila fantastična, išli smo na tri utrke u Beograd, zatim Kragujevac, Split, Zagreb, Gorjanci Novo Mesto… Bili smo tako dobro opremljeni da su nas pitali jesmo li Auto Moto Društvo Buzet iz Zagreba, govori Sergio Šverko, jedan od četvorice koji su sedamdesetih godina Buzetu približili automobilizam, kao i onaj koji je meni osobno najviše mogao približiti tko je bio moj nono.

Braća po mlijeku

Njih su dvojica bila »braća po mlijeku«, zajedno od rođenja.

– O njemu sigurno najviše mogu govoriti ja koji sam najviše i bio s njime. Rođeni smo u 50 dana razlike i u istom susjedstvu. Bili smo u vojsci zajedno, spavali jedan nasuprot drugog, a braća po mlijeku? Njegova majka nije imala mlijeka za dojiti, a s obzirom na to da je između nas mala razlika, onda je i njega dojila moja majka, objasnit će Šverko.

Miljenko Nikolić dodaje:

– Pitali su ih »Ma kako ste vi na istom mlijeku bili, Mario ispao tako veliki, a Sergio tako kržljav. A on bi onda odgovorio: Ma mi je pojeo svu panu (vrhnje), ha, ha.

Nije stoga niti čudno što je »braću po mlijeku« put odveo istim sportskim smjerom. Ali o rezultatima i trofejima me nisu htjeli zamarati, kažu »o Furtu i nama ćeš naučiti najviše kada pričamo o zajebancijama«. A toga barem nikada nije nedostajalo, pripreme za utrke tada su tekle malo drugačije negoli je to danas…

– U Novom Mestu smo se jednom prilikom dosta napili, a sljedeći dan je trebalo voziti trke. Bili smo u nekom motelu i ja govorim Zvjezdanu »fermaj se s tim, napit ćemo se«, a kako smo pili onaj njihov blagi cviček, on će na to »od tega se ne more napit, jedino napuhnut«, ha, ha. Kako smo vozili sljedeći dan? Ma vožnja je išla još bolje. Da nije bilo takvog društva, to bi se raspalo prije nego što se i stvorilo. Nije bilo novaca, ništa… Samo ideja da idemo probati. Mi smo se tada zadovoljili i sa sendvičima na putu, pripovijedaju Sergio i Zvjezdan, koji su potom meni pobliže objasnili kako su putovanja tada izgledala.

– Tvoj nono, Mario Poropat Furt i Edo Piuti su se vozili u »fići« na kamionu do Beograda i nazad, u »fići« na kamionu! Do Kragujevca smo se vozili čak 24 sata. Spavali smo u autima, navečer bi se tvoj nono spremao spavati, sjeo bi sa strane u »fići«, skinuo cipele i rekao »postole pod posteja«, ha, ha. Ma ništa nam tada nije bio problem. Jesu auti izdržavali? Ma naravno, sva putovanja su bila u »fićekima«, govori Šverko.
Nikolić se prisjeća i malo bržih vožnji koje su zamalo završile kaznama.

– Jednom prilikom smo i u Kopar išli u starom neuglednom »fići«, a tvoj nono je stavio neki divlji motor unutra. Naletili smo na onaj stari radar, koji bi slikao na jednom mjestu i onda su s radiostanice javili koliko je auto brzo išao. I tako jave oni da je naš »fićo« išao 110 na sat. A tvoj nono će na to: Ovaj auto je išao 110 na sat?! Ma popravite si te vaše radare i instrumente, ja ću vam ga pokloniti ako ide toliko brzo«. I naravno da ih je uspio uvjeriti i proći bez kazne, ha, ha. Ma nama je to tada baš bio sport, počeli smo i vozili trke kao sport, a ovo što su kasnije počeli ovi mlađi… Sve je to danas samo da bi se ne znam kaj napravilo, a mi smo tada vozili iz čistog gušta, iako smo bili svugdje prepoznatljivi. Jedne godine smo dobili kamion s dizalicom od Šumarija Buzet, na vratima je stajao njihov natpis, ali smo mi preko stavili naljepnicu AMD Buzet. I u Beogradu s tim dizalicama krenemo spuštati aute, a ide jedna grupa i kaže: »Vidi ovih, AMD (auto moto društvo) ima i kamion«, ha, ha. Neću kritizirati mlađu generaciju, ali poslije je to počelo biti na jednoj razini koja nama nije bila dostižna. Pare su počele igrati ulogu, dok su kod nas igrale ulogu, ali na taj način da su dolazile iz vlastitog džepa.

Savršen spoj

Nedostatak novaca i ljubav prema automobilima zapravo su činili savršen spoj.

– To je baš bio i recept, nije bilo para, a da je samo jedan imao više od drugoga, e onda bi on bio problem. Vremena se i mijenjaju, i oni, ali i mi kasnije, smo svi trošili svoj novac i svoj godišnji, nitko se nije ni usudio pitati da ti netko nešto pokloni. To je jednostavno bila sramota. Danas kada spominju volontarizam, on zapravo ni ne postoji jer svi očekuju neku naknadu od toga, kaže danas dio mlađe ekipe, član Organizacijskog odbora Buzetskih dana Valmer Brenko.

A ono sitno što ja znam o automobilističkoj avanturi buzetske ekipe, barem kada je moj nono u pitanju, jest da ženski dio obitelji nikada nije u potpunosti prihvatio ovaj sport. Prema riječima mame i tete, bilo je uvijek plakanja i »šizenja« uoči trka, a jednim dijelom je zbog obitelji dolazilo i do odustajanja od istih.

– S trkama smo zapravo nas trojica prestala u isto vrijeme zbog nedostatka uvjeta, nije bilo novaca, a svatko od nas je imao i svoj posao. Tek se Đani Šverko automobilizmom bavio profesionalno. Mi smo primijetili da dosta vremena i novaca gubimo na to, ali sigurno je bilo i do obitelji jer su oni puno trpili. Nama je tjedan bio takav da smo vikende bili na trkama po raznim zemljama, došli bismo kući u nedjelju navečer, a u ponedjeljak u 5 ujutro si odmah išao na posao. Mene je to dosta i unazadilo kao obrtnika, ali sam se odlučio izguštirati i sada mi je drago da sam to prošao, reći će Šverko, s kojim se složio i Nikolić.

– Moja je supruga bila kontra toga definitivno, plakala je s djetetom na ramenu. Tvoj nono je jako cijenio i poštovao mater i jedan od faktora je bio i taj strah. Radila je ona veliki pritisak, ali nije se baš sad toliko primio ha, ha.

O njemu koji je iznenada otišao u prometnoj nesreći kada je moja mama imala tek 20 godina, već sam znala da je osim automobilizma vodio i svoj obrt, bio profesor u srednjoj školi, a osim članstva u AMD-u, bio i dio buzetske limene glazbe, kao i vatrogasnog društva. U svojih 46 godina proživio je onoliko koliko neki prožive u 90 godina. A vjerojatno i mnogo više.

Cvjetić i svjećica

Upravo je Miljenko Nikolić, jedan od onih koji su me u obiteljskoj gostionici Most »upoznavali« s njime, u prosincu 1989. godine na komemoraciji za Marija Poropata držao oproštajni govor.

– Svakog 19. prosinca zadnjih 30 godina električar Emil, koji mu je prodao taj automobil, i ja idemo na groblje staviti mu jedan cvjetić i svjećicu. I mogu ti reći da je on bio dobri duh ekipe, bio je posvuda, jako aktivan i veliki veseljak. Ali i ambiciozan, jedan od rijetkih koji je tada završio tri godine fakulteta. Bio je centralna figura ekipe i do sutra ujutro bi ti mogli pričati o njemu. Što je čovjek stariji, sve bistrije sagledava prošlost. Ne znam što sam jučer ručao, ali što je bilo prije 30 godina briljantno mi stoji pred očima. Njegova smrt svima nam je bila veliki šok. Držao sam oproštajne govore ne nekoliko komemoracija. Ali, tada sam ih držao po nalogu, a jedino za njega sam pisao i govorio iz srca, bez razmišljanja…

Foto Marko Gracin

Četvorku koja je činila prvu generaciju buzetskih automobilista 2014. godine napustio je i Đani Šverko. Ali naš susret u kultnom Mostu protekao je kroz lijepa sjećanja, kroz anegdote o veselom društvu koji je ljubavlju prema automobilizmu taj sport približio mlađim buzetskim generacijama, kroz priče o njihovim zabavama s pokojom kapljicom alkohola, koje su eto, ponekad završile i aktivacijom vatrogasnog aparata u hotelu… Društvo o kojemu se u Buzetu treba pričati i prisjećati jer od Sergija, Zvjezdana, Đanija i Marija započelo je stvaranje titule »grada oktana«. A oni kojih više nema s nama su tu negdje. Prisutni su u sjećanjima koje aktivira miris oktana i zvuk motora automobila, koji će i sljedećeg vikenda, po četrdeseti put, krenuti s Mosta.

Prvi Buzetski dani

​Prvi se put o organizaciji Buzetskih dana govorilo u listopadu 1981. godine kada su sastanku prisustvovali tada predsjednik AMD-a Buzet Ivan Prodan, članovi predsjedništva Branko Bašić, Miljenko Nikolić i Mario Poropat te članovi sportske komisije Žarko Bauman, Željko Hren i Damir Rupena. Njihovom odlukom potom je službeno prijavljena utrka za konkurenciju državnog prvenstva.

– Ni sam ne znam kako smo tu prvu utrku organizirali. Žarko Bauman je počeo od te novije generacije prvi voziti, navukao je mene, a kako je on imao neku funkciju u Jadranu, mogao je doći do novca, te je on tu malo »vukao«. Ušao je u Savez, dogovorio trku i tako je to krenulo, a mi smo gurali, mi smo bili operativci. Poslije prve utrke je to već serijski išlo. Imali smo malo iskustva od tih utrka koje smo vozili pa smo išli kod Slovenaca koji su radili najkvalitetnije tada i kopirali smo praktički sve što smo znali od njih. Oni su nam u nekim segmentima i ulijetali, govori Branko Bašić, inače prvi pobjednik Buzetskih dana, utrke koja se održala 5. rujna 1982. godine.

– I nama se sada događa smjena generacija, mlađi su došli i napravili novi klub u Buzetu. Mi pokušavamo to povezati da oni nastave, da ne propadne ova tradicija.

Buzet Autosport nositelj je nove generacije buzetskih automobilista.

– Svake godine išli smo malo prema naprijed, sada smo došli do toga da naprijed više ni ne može. Mislim, to je naša procjena, sada to nije na nama. Buzet Auto sport ima sportske natjecatelje, dok mi zapravo radimo na organizaciji Buzetskih dana, objašnjava predsjednik AMD-a Buzet Damir Rupena.

Prva i zlatna buzetska generacija

​Sadašnje Auto moto društvo Buzet osnovano je 4. veljače 1972. godine, a sportsku ekipu tih je godina činila četvorka: Đani Šverko, Sergio Šverko, Zvjezdan Nežić i Mario Poropat uz vodstvo Miljenka Nikolića. Povremene nastupe upisao je i Edo Piuti. Krajem sedamdesetih u Buzetu se javlja nova, mlada, generacija automobilista. Kasnije nazvanu »zlatnu buzetsku generaciju« činili su Branko Bašić, Žarko Bauman, Silvano Vivoda i Dubravko Bošnjaković, koji su tri puta osvajali ekipnu broncu na brdskom prvenstvu bivše Jugoslavije, a dva puta bili su prvaci Hrvatske u brzinskom automobilizmu.

Furtova krava

Kako je Mario dobio nadimak Furt? Kada smo se družili, kartali skupa, znao se našaliti »Ma ti si pametan k’o Furtova krava.« I od toga je ostao Furt, kaže Zvjezdan Nežić, iako se s njime ne slaže Sergio Šverko.

– Ne, ne. Nadimak smo mu dali jer je često skupljao te dijelove za svojeg »fiću«, a s obzirom da »furda« znači staro željezo ili otpaci, onda smo ga krenuli zvati Furt jer nam je tako bilo lakše izgovoriti.