Ljerka Pleslić-Bjelinski odlučila je da će na programu koncerta biti vokalna lirika, vrlo važan dio opusa Brune Bjelinskog. Odabrala je pet pjevačica i jednog pjevača, a odlučila da će ih – kao i uvijek do sada – na klaviru pratiti osobno
Djela Brune Bjelinskog upoznala sam još kao dijete, kroz klavirske skladbe koje sam svirala. Moja me profesorica pitala tada: »Znaš li tko je Bruno Bjelinski«? A ja sam slegnula ramenima: »A bit će neki pokojni Rus«!
Ljerka Pleslić Bjelinski diplomirala je i magistrirala studij glasovira u klasi profesora Svetislava Stančića. Usavršavala se kod Antonije Geiger Eichorn, zatim u Parizu kod Magde Tagliaferro i Yvonne Loriod Messiaen, u Antwerpenu kod Francoisa Glorieuxa i u Budimpešti kod Petera Solymosa i Pala Kadosa. Surađivala je s brojnim orkestrima pod ravnanjem istaknutih dirigenata kao što su L. pl. Matačić, P. Dešpalj, I. Gjadrov, I. Kuljerić, N. Bareza, Z. Klošer, J. Waldhans, J.-P. Jacquillat, S. Hubad, A. Nanut, M. Bašić, Ž. Miler, M. Belamarić, D. Hauptfeld, L. Mayer, D. Skovran, V. Čavdarski, D. Matić-Marković. Solističke koncerte izvela je u Brazilu, Švicarskoj, Rusiji i nastupala uz Makedonski komorni orkestar po gradovima Italije. Snimala je glazbu hrvatskih autora za Radio München, Bern, Bruxelles, Trst, Budimpešta, Linz, Ljubljana, Beograd, Sarajevo, Zagreb. Među snimkama su djela I. Maleca, N. Devčića, B. Papandopula, B. Bjelinskog, I. pl. Zajca, F. Livadića, W. A. Mozarta, F. Chopina, R. Shumanna, O. Messiaena, K. Koglera.
S posebnim žarom interpretira glasovirske skladbe supruga, istaknutog hrvatskog skladatelja Brune Bjelinskog te je snimila dvije LP ploče s djelima iz njegovog glasovirskog opusa. Djelovala je i kao komorna glazbenica i vodila Zagrebački klavirski trio u ženskom sastavu, s kojim je koncertirala u domovini i na turnejama u Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj. Interpretativno umijeće ansambla bilo je razlogom nastanka novih djela za nju i Zagrebački trio. Tako su nastale »Papandopulijada« i »Glorija« B. Papandopula, »Trio de cilines«, »Pet invencija«, »Psalmi« B. Bjelinskog te Klavirski trio i »Tri duhovna stiha« A. Klobučara.
Sretne godine
– Bruno je na svakog od nas snažno utjecao – kako na naše sinove i mene, tako i svoje brojne studente – bio nam je uzor i nedokučivi vođa! Osvajao je iskrenošću svog muzičkog izraza, što je zapravo bilo stanje njegove nevine duše. Bio je sušta istina i takva je njegova glazba. Zato i vrijedi. I vrijedit će.
Bruno Bjelinski rođen je u Trstu 1909. godine. Odrastao je bez majke koja je umrla kada je imao svega godinu dana. Otac ga je odveo u Zagreb gdje ga je odgojila baka, ali je zauvijek ostao prikraćen za toplinu i nježnost majčinske ljubavi koja djetetu daje sigurnost za čitav život. Muzika je postala njegov razlog postojanja. Za ljubav ocu najprije je diplomirao pravo i čak počeo raditi u struci, ali je paralelno upisao studij kompozicije na Muzičkoj akademiji. Skladati je počeo još kao desetogodišnjak, svirajući klavir – kompoziciju je studirao kod Blagoja Berse i potom Frana Lhotke, a diplomirao je kod Franje Dugana.
– Kad smo se vjenčali, on je u svom opusu imao operu »Pčelica Maja« i jednu simfoniju, a do kraja života napisao ih je još četrnaest, uz 6 simfonijeta, 22 solistička koncerta (za klavir, violinu, violu, violončelo, flautu, obou, klarinet, fagot), niz komornih i 15 glazbeno-scenskih djela – kaže Ljerka Pleslić-Bjelinski, s kojom razgovaram nakon koncerta u Muzeju »Mimara«, kojim je obilježila 50 godina umjetničkog rada. Dakako, na programu su bile isključivo Brunove skladbe – ove se godine navršava i 20 ljeta od njegove smrti:
– Umro je na Silbi krajem 1992. godine. Osjećao je da mu snaga kopni ali nije zbog toga bio nesretan. Rekao je da želi biti pokopan tu na otoku gdje smo proveli toliko sretnih godina… »I slušajte moju muziku, ne plačite zamnom…«, rekao je. Nastavila sam svirati njegovu glazbu, na taj način nastavljajući dalje kroz život zajedno s Brunom…
Vokalna lirika
– Znala sam da je to golem posao, i fizički i emotivno, ali sam osjećala da imam snage za to – kaže gospođa Bjelinski, napominjući da je od djetinjstva bila vrlo marljiva što se tiče glazbe i pripreme koncerata.
– Kad sam upoznala Bruna, shvatila sam da se raditi može više i bolje. On je znao kako svaki detalj treba izbrusiti i emotivno i razumski, pred koncerte je rad postajao sve intenzivniji. Tako je bilo i ovom prilikom. Intenzivno i burno. Samo sad nisam imala Bruna kao korektiv. Ali tu je Alan. S kirurški točnim opservacijama o glazbi… A koncert je snimljen u organizaciji mog starije sina, Deana. Bruno bi bio ponosan na nas…
________________________________
Niti koje spajaju s vječnošću
Ljerka Pleslić-Bjelinski odabrala je za prvi dio večeri pjesme koje se ne izvode često: šest pjesama iz ranog ciklusa »Pjesme za bezimenu« (1955), na stihove Gustava Krkleca, izvela je Ingrid Haller gradirajući uzbuđenje od poruke bola i slutnje rata do oslobođenja duše u blještavilu sunca: »…Podne, zvona sjajna, putovi davni, polja zavičajna. Pruži mi ruku, o da ti je znati kupine crne koje ćemo brati…«
Te večeri on je bio s nama. Osjećalo se to u zraku za vrijeme izvedbe svake pjesme, a posebno u radosti koja je uslijedila nakon koncerta. Blistava lica, zadovoljstvo, ispunjena srca – to je učinak koji ostavlja glazba Brune Bjelinskog na izvođače. I na publiku