Radio Sljeme, postaja Hrvatskog radija koja se ponajviše bavi Zagrebom, svaki sat i deset minuta ima vijesti. Proteklih dana baš svake su počinjale spomenom Jakuševca. Nije se stari zagrebački kvart našao u vijestima zbog više stoljeća stare i znamenite crkve koja je u potpunosti drvena, nisu vijesti bile vezane ni uz jedinstveni sajam rabljenom robom na Hreliću, već su baš sve i govorile samo o – smeću. Jakuševec i njegovi stanovnici bukvalno žive uz smeće, uz impozantno brdo zagrebačkog smeća, uz odlagalište koje se kroz godine uzvisilo do tolikih visina da tu visinu i težinu više ni samo nije moglo podnijeti. Pa se brdo smeća u malo vremena odronilo dvaput. Drugi put, u ponedjeljak, odronilo se nažalost tako da je jedan radnik Čistoće ostao bez nadlaktice, a i drugi je ozlijeđen. Treći put… Samo da ga ne bude.

Tiskovne konferencije

Nakon pustih godina za kojih se iza brda od otpada štošta valjalo, brdo je jednostavno popustilo. Sve godinama otvorene rane Jakuševčana su se otvorile, i one od nesnosnog smrada, i one od suspektne kvalitete zraka, i one nastale uslijed nebrojenih obećanja politike i njenih manekena da će se odlaglište sanirati, zatvoriti, izmjestiti, izgraditi novo po mjeri moderna čovjeka, normalnih gradova i normalnih zemalja. A ista ta politika osjetila je krv čim se odronilo, pa se tiskovne konferencije redaju jedna za drugom. Smeće je uvijek bilo dobrom temom, da nije ne bi ga se toliko ekraniziralo i ne bi junaci poput primjerice Tonyja Soprana, među ostalim kontrolirali i pitanje otpada. Na pitanju otpada Tomislav Tomašević je dobio izbore. Na dan odrona smrad s Jakuševca ćutio se posvuda po Zagrebu. Dan nakon odrona koji je umalo završio najtragičnije moguće, kamioni Čistoće jedva da su praznili kante po gradskim četvrtima. A dva dana nakon odrona, u kasno prijepodne, Jakuševec je bio gotovo pust, taman toliko da gotovo da nismo s kim imali podijeliti radost što ništa ne smrdi.

Vrata zgrade u kojoj stoluje Mjesni odbor zaključana. Nema ni vatrogasaca DVD-a. »Ljudi rade«, veli nam Selvedin Rahmanović. Selvedin živi u Folnegovićevom naselju, a u Jakuševcu em radi em je tu kupio staru kuću koju bi valjalo srušiti da se tu nešto gradi.

– I niste zažalili još što ste tu kuću kupili, pitamo ga.

– Nisam zažalio. Mogao bih to prodati uvijek, to nije problem, ali problem je to smeće, na to će Rahmanović.

Složio se s nama da je danas dobar dan, što se smrada i zraka tiče. Jučer je, kaže, bio loš.

– Prekjučer još lošiji, a i popodne se može pogoršati vrijeme, pojašnjava.

Pitamo ga što mu se čini, kad bi se sve to moglo riješiti kako treba.

– S mojih 40 i nešto godina možda ja to i neću dočekati, iskreno će Rahmanović.

Prebaci na drugoga

Nije problem od jučer. Tako je ovih dana u svom prilogu na RTL Televiziji novinar Borko Brunović em pojasnio da je Jakuševec postao odlagalište nakon velike poplave 1964. kad su gradski oci odlučili da se sav otpad, sve uništeno u poplavi odlaže na Jakuševec. Od malog odlagališta nastade gromada. Zasluge po svoj prilici idu svim onim gradonačelnicima i gradonačelnicama Zagreba od te 1964. godine na ovamo čije je fotografije Brunović za potrebe priloga okačio o ogradu odlagališta. Bilo ih je ravno 18 u tih 60 godina. Nitko ništa riješio nije.

– To je po onoj skini sa sebe i prebaci na drugoga, rezignirano će Rahmanović.

Samo, tko je kriv!?

– Tko je kriv!? Onaj tko nas vodi, tko vodi državu, tko vodi grad. Ne možemo nas dvojica biti krivi. Ja uredno platim, pretplatim i smeće i sve, svaki mjesec, na to će Rahmanović.

Pritom pokazuje na kante prepune smeća koje nitko vozio nije, a po rasporedu je trebalo. Tomašević je zato na piku, što i ne čudi s obzirom da je na kartu Jakuševca i zbrinjavanja otpada uvelike i dobio izbore.

Dojam je ipak da su ljudi bili tiši u tom svom nezadovoljstvu za vladavine Milana Bandića. Ima Rahmanović za to objašnjenje.

– Bandić je nekako znao s ljudima, znao je ljude pomoć i dat’. Tomašević je obećao, obećao i ništa. Nisi trebao obećavati ništa, bolje ti je šuti, pa što napraviš – napraviš, ne dvoji Rahmanović.

Kakva je onda uopće budućnost Jakuševca kao kvarta!? Kaže na to naš sugovornik da se zgrade nove grade, škola se gradi, dakle sve je OK samo se brdo otpada treba riješiti.

– U gradu je to. U gradu brdo smeća veliko k’o Sljeme. Da ste samo bilo ovdje jučer, prekjučer. Bog je dao da je zima, jer da je ljeto vidjeli biste onda, kaže Rahmanović.

U strahu da možda nikog osim Selvedina i ne sretnemo, pitamo ga kakve su volje ljudi u Jakuševcu.

– A kakve će volje bit’!? Ogorčeni, jadni. Zabranili im životinje držat’, smeće ih zeza, a kud će oni odavde. Normalno da su ogorčeni, iskreno će Rahmanović.

– Pa što ćemo onda, dat’ Tomaševiću drugi mandat da popravi što učinio nije, ili …, pitamo i to Rahmanovića.

– Ja ću o razmisliti o tome. Nek’ je i drugi, i treći, i četvrti… Mijenjaj ih, pa od deset jedan će valjda biti kako treba, pragmatično će Selvedin, uvjeren pritom da za Jakuševčane zapravo nikoga i nije briga.

Vožnja Jakuševcem otkriva lijepih kuća, urednih okućnica, taman da tužnije bude što s tih prozora pogled puca na brdo otpada i to u ona rijetka doba kad se stanovništvo usudi prozore otvoriti. Na putu do brda put nas odvede na parkiralište NK Sava Jakuševec. Na urednoj zelenoj tratini igra se nogomet u podnožju brda od smeća. Na parkiralištu par automobila. U jednom od njih Renata Bedeković. Automobil joj je odbio na kratko poslušnost pa em čeka majstore, em obraćanje javnosti nezavisnih zastupnika Gradske skupštine.

– Ja sam ovdje preko 40 godina. Tu sam se udala, korijeni mog supruga su tu, a ovo što se dogodilo ovih dana je nemarnost i neodgovornost. Mi tu više ne vidimo nikakvu strategiju, ne vidimo plan kako dalje. Slušam ih, gledam na televiziji i u svim medijima. Sve političke opcije su krive za ovo. Slušam ih i gledam, to su sve jako veliki stručnjaci za otpad, a nitko nema pojma, u dahu nam kazuje Bedaković.

Ono što nju trenutno interesira je, kaže, otplinjavanje, to jesu li oštećene cijevi, kakvo je stanje u utrobi odlagališta.

– Jer mi stvarno možemo odlijetati u zrak. Ne samo Jakuševčani, nego i cijeli Novi Zagreb, Buzin, Hrašče, Borovje. A što vi mislite da dođe do takve katastrofe, upozorava Bedeković.

Oboljeli od karcinoma

Pitamo gospođu Bedeković kako je bilo u Jakuševcu kada je došla k suprugu prije 40 godina.

– Sanacija je počela 80-ih godina, jer je to bilo divlje odlagalište. Nije imalo dozvolu, nije bilo ograđeno i počela je sanacija. Ovo sada izgleda uređeno odlagalište, međutim mislim da je velika prekapacitiranost i da nisu problema ni svjesni čim ga nisu riješili tolike godine. I onda prebacuju jedni drugima lopticu, kriv je onaj, kriv je ovaj. Također mislim da su se tu jače i bolje i brže trebale uključiti sve institucije na nacionalnoj razini, od Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja do inspekcija. Ja sam i predsjednica udruge Eko tišina i vijećnica u mjesnom odboru i slali smo niz opaski, utvrđivali sami sve nepravilnosti koje se ovdje događaju. Međutim odgovora nikada nismo dobili, čak nismo bili ni primljeni niti kod bivšeg ministra, ističe Bedeković.

Gotovo da ju je naljutilo pitanje kako je moguće da nikog nije briga, ako ništa ono zato što potencijalna katastrofa i njima prijeti.

– A ne znam. To bi trebali njih pitati zašto se tako ponašaju prema mještanima, kao da smo predmeti, a ne živa bića, žestoko će Bedeković.

Zato je pitanje kako vidi svoju budućnost u Jakuševcu natjeralo gospođu Bedeković na suzu.

– Znate kaj… Tu je moj suprug rođen i kad smo pitali djecu kad smo gradili kuću bilo je kud ćemo se seliti kad je blizu tramvaj, infrastruktura. Da znate da smo zažalili svaki trenutak, svaku ciglu, svaku lopatu šodera kad smo išli sinu graditi kuću. Ja imam četvoro unučadi, imama dva sina i borit’ ću se rukama i nogama da ih zaštitim. Jer ovo apsolutno više nema nikakvog smisla. Više-manje za mene, za supruga, za ove starije mještane… A imamo jako puno oboljelih od karcinoma, svaka ulica barem po deset onkoloških bolesnika. Devetog rujna pokopala sam svoju najbolju prijateljicu koja je imala 60 godina, s tugom će Bedeković.

– Mislite da je odlagalište tome kumovalo, pitamo.

– Nego što! Nego što! I ako se sada država ne uključi… Evo ovom prilikom pozivam premijera Plenkovića da učini nešto za Jakuševec, apelira Bedeković.

Hm, možda se i umiješa, ima danas i EU fondova da se štošta isfinancira. Renata Bedeković na to veli kako je 2021. kad je Tomašević došao na vlast imao i svu popratnu dokumentaciju da se krene u izgradnju centra za gospodarenje u Resniku. Ali, kaže, u dvije i pol godine nije se dogodilo ništa.

Lucija Budinski na parkiralište kraj nogometnog igrališta došla je noseći masku na licu. Ona živi u Ulici Karla Metikoša, u zgradama koje idu prema Zapruđu i spada među stanovnike Jakuševca. Mlada je, 33 godine su joj tek i kako kaže prvenstveno je majka koja kroz aktivizam želi bolje sutra za svoju djecu.

– Ne samo za svoju djecu već i za tuđu, jer djeca su budućnost. Ja sam ovdje jer vidim da moj sin zadnja tri dana ima problema sa zdravljem. Inače je pulmološki bolesnik, ima alergijsku astmu, alergičan je na prašinu i grinje na koje na svježem zraku ne bi trebao reagirati. A on reagira u roku pet minuta, zacrvene mu se oči i traži svoje lijekove tako da i kad smo izvan zgrade moram sa sobom nositi lijekove, priča Budinski.

Politička litanija

Prisjeća se ona tog ponedjeljka, jutra kad je krenula djecu što odvesti u vrtić, što u školu. Već u hodniku zatvorene zgrade nije se moglo disati. U liftu je bilo još gore. Njoj su krenule jake migrene, makar ne zna je li to sve povezano.

– Nisam politički nastrojena osoba, ja sam samo stanovnik koji želi nešto poduzeti jer sam svjesna da se mi moramo ujediniti da bismo mogli nešto postići. Nisam stručna, ja ne mogu predložiti neko rješenje, ali se nešto definitivno mora poduzeti, jer kako se ovo nije događalo proteklih 20 godina u bivšoj vlasti, pita se Budinski.

Kaže, i ona kao laik vidi da tu štošta nije u redu. No, možda je ovo početak nekog kraja ove jakuševačke priče.

– Samo se nadam ne kraja za stanovnike, na to će Budinski, s pravom, jer mrvu se jesmo nespretno izrazili.

U taj čas evo i govornika one presice na koju smo nabasali. Za mikrofon stupaju danas nezavisni vijećnik, a nekad dugogodišnji suradnik bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, nekadašnji pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje i sport Ivica Lovrić i Gordana Rusak koja je i nezavisna zastupnica saborska. Publike je malo, ali kamere su tu, a to se računa. »Zagreb je postao opasno mjesto za življenje otkad je na vlasti Tomašević«, kazuje ona tražeći da gradonačelnik odstupi. Lovrić ide i koji korak dalje, dok traži da se koga i uhiti. Pritom najavljuje kako će pozvati građane da zatvore Jakuševec ako državne institucije ne krenu raditi svoje. No, s obzirom na dugogodišnje vjerno služenje u vlasti Bandića grijeh bi bio Lovrića ne pitati je li on, prije recimo 10 godina, bio zadovoljan s tim odlagalištem što ga imamo u Jakuševcu!?

– Ne, kao iz topa reče Lovrić.

Na potpitanje što je onda poduzeo da nezadovoljstva nestane krenula je litanija koja se da svesti na to da za Bandića nikada odrona nije bilo, što je vjerojatno i točno, a onda i posve besmislena konstatacija da za bivše vlasti smrdjelo jest, ali nikada ovoliko. Sve to slušao je i Mijo Krznarić, starina od svojih 70.

– Jedina je opcija ljude dignuti i zatvoriti smeće. Više se ne može vjerovati ni gradonačelniku, ni ikom. Gradonačelnik je rekao da će za dvije godine sanirati odlagalište. Gdje je to, ocjenjuje Krznarić.

Pamti on Jakuševec odavno, potoke, ribičiju, kupanje, druženje. Pamti da sva sila gradonačelnika nije uradila ništa. Zato vjeruje da to samo narod može zatvoriti. Društvo s tiskovne se razišlo. Treba nam dobra fotografija odlagališta, ali policija ne da blizu. Kažu, izvidi su u tijeku. Parkiramo malo dalje, ali tu sad izlazi iz vozila čovjek u civilu da nam kaže da ne smijemo fotografirati. Iza ograde, na hrpi otpada dvojica radnika Čistoće. Pitamo ih što se događa s njihove strane ograde. »Ništa ja ne znam!«, poručuje nam jedan od njih prije nego su promptno nestali. Sve se čini poput dobre kulise za kakav distopijski film.

Prelijepa crkva

Na sreću, vožnja nas odvede sve do prelijepe crkve sv. Marka evanđelista u Jakuševcu. Ljubazni velečasni Josip Kidjemet za nas otvara crkvu, pali svjetla i smješka se pomalo zadovoljan što smo se interijerom ugodno iznenadili. Nije Jakuševec samo smeće, dapače. Priča nam on o povijesti crkve koja je, kako kaže, jedini spomenik kulture u Novom Zagrebu. Priča o renoviranim orguljama i vrijednom oltaru.

– Svi znaju za smeće, a nitko ne zna da je u Jakuševcu crkva. Kultura ništa, a bez kulture nema gospodarenja, kaže Kidjemet.

Svevišnji, čini se, nema namjeru riješiti pitanje odlagališta, niti mu je to posao.

– Nitko tu nema opravdanja, nitko! Svi koji su o tome pričali i pričaju ne da lažu, ali ne žele i ne mogu priznati da to ne razumiju raditi, ističe Kidjemet i zaziva struku.

Kaže, kompostana je trebala biti bar deset kilometara od Jakuševca.

A onda nam priča kako je onomad u Jakuševcu trebao zatreperiti i mjerni instrument da se uvijek znaju svi podaci vezano za kakvoću zraka i slično, pa su netragom nestali. Nekom to nije odgovaralo

– Morate imati struku koja zna odlagalištem gospodariti, ponavlja Kidjemet.

Samo, što ćemo onda poželjeti Jakuševčanima za Božić!?

– Ništa. Tim ljudima je tu svega toga dosta, pomireno će nekako sa svim Kidjemet.

Na rastanku nas samo moli da ne radimo što se u raznim vijestima radi pa govorimo Jakuševac, Jakuševac, Jakuševac, kad je Jakuševec. I to krivo govorenje ljuti ojađene Jakuševčane. Dok se vozimo iz Jakuševca bliže centru pogled leti na kante koje se nisu barem tri dana praznile. Iz Gradskog poglavarstva stiže e-mail s rezultatima ispitivanja kvalitete zraka što ju je obavio Zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar. »Kvaliteta zraka na odlagalištu Jakuševec dobra, plinovi ispod graničnih vrijednosti. Mjerenja su pokazala da su plinovi koji uzrokuju neugodan miris – sumporovodik, amonijak i merkaptani – prisutni ispod graničnih vrijednosti. To znači da je miris koji građani osjećaju neugodan, no ne i opasan za zdravlje.«