Ovog će kolovoza južnoafrički grad Johannesburg biti domaćin 15. i po svemu sudeći povijesnog samita BRICS-a, ekonomski orijentiranog saveza Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike na čijem se trodnevnom sastanku očekuje dolazak najviših državnih čelnika. Tema i cilj ovogodišnjeg samita vrlo su ambiciozni – kako razviti i implementirati novu valutu za međunarodnu trgovinu koja će zamijeniti američki dolar u bilateralnim razmjenama zemalja članica, a pritom ne posrnuti na jednu od nebrojenih političkih i tehničkih prepreka koje stoje na putu do monetarne suverenosti. Iako to često nije slučaj, susret vodećih političara koji ne stanuju uz Atlantski ocean već je izazvao veliki interes anglofonih medija, no ne zbog interesantnosti ili hrabrosti sadržaja o kome će sve moćnija petorka raspravljati.

Naslove članaka hibridnog žanra geopolitičke drame u proteklih je nekoliko tjedana zaokupio birokratski problem oko slijetanja Vladimira Putina u JAR, državu koja je prema nekim interpretacijama ruskog predsjednika dužna izručiti Međunarodnom kaznenom sudu. Bez obzira na to što su šanse da Putin završi u Haagu manje nego vjerojatnost da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nogom stupi na Krim, a zanemarujući izjave iz ureda Cyrila Ramaphose kako je »južnoafrički predsjednik siguran da će ovo pitanje biti razriješeno prije samita«, zapadna javnost svoj fokus s ovakvih efemernosti nije pomjerila prema najavama novog monetarnog poretka i analizi multilateralnih političkih poteza koji mogu nepovratno promijeniti odnose na svjetskoj pozornici.

Antineoliberalni model

Kroz svojih 17 godina postojanja, BRICS je od neformalne skupine zemalja u kojoj je Zapad vidio priliku za proširivanje svojih poslovnih carstava i tržišta stasao u savez sposoban da posluži kao stup oko kojeg će se formirati novi blok, onaj suprotstavljen teoriji zvanoj »kicking away the ladder«, odnosno hegemonističkom kočenju ekonomskog razvoja. Od prvog BRIC samita u Jekaterinburgu 2009., pridruživanja Južnoafričke Republike godinu kasnije, do uspješnog kreiranja Nove razvojne banke, stvaranja novog sustava ekonomske integracije i međunarodnog razvoja koji će se temeljiti na suradnji velikih sila za obostranu korist, BRICS je postao organizacija koja okuplja više od 40 posto svjetskog stanovništva, 30 posto kopnene površine Zemlje te, najvažnije, trećinu svjetskog BDP-a po paritetu kupovne moći (PKM) s nezaustavljivom tendencijom rasta.

– BRICS je stvoren ne da bi bio instrument obrane, nego instrument napada, da bismo mogli stvoriti našu vlastitu valutu i postati nezavisni od američkog dolara u našim trgovinskim odnosima. BRICS je formiran da bismo stvorili nešto snažno, nešto u stanju pomoći razvoju najsiromašnijih dijelova svijeta, govorio je prije četiri godine jedan od osnivača i najveći javni zagovornik ovog saveza, aktualni predsjednik Brazila Luiz Inácio Lula da Silva. Kao dosljedni promicatelj interesa zemalja Globalnog juga koje ne mogu biti zadovoljne sa svojom međunarodnom reprezentiranosti niti po broju stanovnika, niti po veličini ekonomije, Lula se više puta javno suprotstavio ekonomskim i financijskim aranžmanima kojih forsiraju institucije i mehanizmi dominirani od strane razvijenih zemlja Zapada. Vjerojatno najveći doprinos brazilske vanjske politike u proteklih dva desetljeća Lulino je ukazivanje na potrebu za programima koji ne počivaju na aparatima unipolarnog poretka poput MMF-a i Svjetske banke te njihovim političkim ultimatumima.

Prvi u redu tih ultimatuma naširoko su poznati programi »strukturalne prilagodbe« i socijalno razorne »mjere štednje«, odnosno prisilno slijeđenje nametnute neoliberalne ideologije koja laprda o tobožnjim benefitima privatizacije, tržišne deregulacije i smanjenja javne potrošnje. Potreba za sveobuhvatnim napretkom mimo ovakvih grubih uvjetovanja izrodila je pojavu alternativnog modela razvoja prvi put nakon mnogo desetljeća. Riječ je o ekonomskoj politici koja u centar stavlja realnu ekonomiju u pravom smislu te riječi, onu proizvodnu, nasuprot sakralizaciji financijskog sektora i nasuprot dogmi o nepogrešivosti tzv. slobodnog tržišta. To je politika koja slijedi konkretne ciljeve kao što su tehnološko unapređenje sredstava za proizvodnju, povećanje količine novca koji kola nacionalnom ekonomijom, strateške investicije u službi razvoja, a ne profitne stope, kao i dizanje kvalitete proizvodne i distributivne infrastrukture te životnog standarda.

Opisani način razvoja najbolje ilustrira najveća članica BRICS-a Kina, koja je nakon samo nekoliko desetljeća brze tržišne ekspanzije temeljene na privlačenju investicija i jeftinoj radnoj snazi dosegla visoki stupanj napretka i prerasla u ekonomiju i društvo vrhunskog tehnološkog standarda. Vrlo konkretan i uvjerljiv u iznošenju ovog argumenta bio je britanski ekonomist John Ross, istraživač pekinškog Chongyang instituta za financijske studije, na prošlomjesečnom Lanting forumu o kineskoj modernizaciji: »Unutar jedne generacije, u samo preko 70 godina, Kina je iz gotovo najsiromašnije zemlje na svijetu postala ekonomija visokih primanja. Nije li to ono što svaka zemlja svijeta u razvoju želi?«

BRICS-ov ekonomski rast

Upravo na takvom tragu progresa funkcionira glavni adut BRICS-a Nova razvojna banka (NDB) ili tzv. BRICS banka koja u Šangaju djeluje od 2014. godine. Njezina nova čelnica, bivša brazilska predsjednica Dilma Rousseff, na svom je ustoličenju istaknula održivost, smanjenje siromaštva i nejednakosti kao prioritete kojima će se banka voditi pri kreditiranju transportnih, zdravstvenih, energetskih, ekoloških, vodoopskrbnih i drugih projekata. Kao jedna od najvećih multilateralnih financijskih institucija, NDB je za svog postojanja odobrila i zaključila 96 projekata u pet država u koje je uloženo ukupno 32,8 milijardi dolara, a u njezin rad sve se više uključuju i druge zemlje kao što su Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bangladeš i Urugvaj.

Za zemlje niskog i srednje visokog nacionalnog dohotka kineski primjer iskorjenjivanja siromaštva, rasta BDP-a i stvaranja raznovrsne i stabilne ekonomije utjelovljen u masovnoj razvojnoj inicijativi Pojas i put (BRI) mogao bi biti vrlo zanimljiv. Osim ostalih članica BRICS-a poput Indije, koja je proteklih dana postala najmnogoljudnija država svijeta, iz takvog modela mnogo bi toga mogle naučiti i zemlje Latinske Amerike, Afrike, zapadne, centralne i jugoistočne Azije, ali i periferne Europe, zbog čega je integracija država iz različitih svjetskih regija već sada velika politička mrkva BRICS-a u odnosu na slične multilateralne formate poput ekskluzivističkog kluba G7.

Istu je prednost u vidu imao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, kada je prošlog tjedna na virtualnoj konferenciji o multipolarnosti izjavio kako BRICS »spaja zemlje članice različitih političkih i ekonomskih sistema, zemlje s istančanim vrijednostima i civilizacijskim platformama koje efektivno surađuju u raznim područjima« te dodao kako se »BRICS može promatrati kao neka vrsta mreže suradnje bačene preko starih podjela Sjever-Jug i Zapad-Istok«.

Politički i strateški značaj BRICS-a danas, čak i prije njegova puna zamaha, najzornije se i najkonkretnije odražavaju u tome što predstavljaju najjaču rusku kartu protiv euroameričkih sankcija. Ekonomski gledano, Rusija bez ovog saveza ne bi mogla uspješno raditi potpuni zaokret prema istoku i preživjeti zatvorena vrata zapadnog tržišta, kao niti bez napora izbjegnuti političku izolaciju kakvu joj je zamislio NATO. Od početka invazije na Ukrajinu i višestrukih »paketa« sankcija, Rusija je povećala izvoz nafte i plina na BRICS-ov istok – prije svega u Kinu i Indiju – te profitirala na povećanoj cijeni energenata na tržištu. Najveći dobitnik ovakvog preslagivanja nedvojbeno je vjerna ruska saveznica Indija, koja rusku naftu i njezine derivate radosno prodaje poremećenoj i pauperiziranoj Europi, i to po znatno povećanim cijenama.

Posljednje statistike iz travnja pokazuju kako je BRICS po veličini BDP-a (PKM) prestigao članice skupine G7, čiji omjeri sada iznose 31,5, odnosno 30,7 posto svjetskog BDP-a. Ilustracije radi, polovinu svjetskog BDP-a G7 imao je 1982. godine, kada je udio BRICS-ove petorke bio mizernih 10,6 posto, a projekcije kažu kako će BRICS tu polovicu dostići bliske nam 2030-te. Međutim, još značajnije i dalekosežnije prednosti BRICS-a, koje komparativno mogu samo rasti, su pokrivenost svih najvažnijih ekonomskih sektora i prateći izvozni kapaciteti. Prehrana, poljoprivreda i stočarstvo (Brazil), nuklearna energija, nafta i plin, vojna tehnologija (Rusija), jeftina radna snaga i telekomunikacije (Indija), proizvodnja potrošačkih dobara, tehnologija i financije (Kina) te rudače, prirodni resursi i minerali (JAR) područja su koja čine zaokruženu cjelinu koja bi u budućnosti mogla funkcionirati zasebno, bez utjecaja SAD-a i šačice bogatih zemalja zapadne Europe, što je već sada privlačno zemljama poput Saudijske Arabije koje prilagođavaju svoju geopolitičku lojalnost.

Trend dedolarizacije

Prema prošlomjesečnim procjenama Bloomberga, sve zemlje BRICS-a imaju manju šansu da pretrpe recesiju ove godine nego sve G7 članice, osim Japana čiji je rizik nešto manji od ruskog, a krhkost zapadnih ekonomija u očima svjetske većine (osim u periodičnom posrtanju banaka) još se više izrazila vrlo vjerojatno ilegalnim zamrzavanjem 300 milijardi dolara ruskih rezervi. Ovaj je potez shvaćen kao indirektna opomena svim državnim vlastima koje se usude ozbiljnije suprotstaviti Washingtonu, ali istovremeno i kao gruba greška nesmotrenih ratnih huškača koja razotkriva neuralgične točke zapadnog financijskog sistema. Pod prijetnjom nemogućnosti trgovanja na svjetskom tržištu – ako nema dolara, nema ni međunarodne trgovine – držači ove valute počeli su shvaćati da je jedini način za smanjenje rizika od posljedica američkog šerifovanja diverzifikacija financijskog portfelja, odnosno čuvanje svojih suverenih rezervi i u drugim svjetskim valutama.

Kombinacija ugroze koju donosi rast kamatnih stopa za dolar, prijetnje ekonomske samoizolacije i ulaska u zonu ekonomskog mrtvila u koju vode sankcije te manjka osiguranja da će SAD ispoštovati svoja vojno-sigurnosna obećanja i svom silom braniti svoje »saveznike« u slučaju da bude belaja, stvorila je sve preduvjete za fenomen već započete dedolarizacije pod vodstvom zemalja BRICS-a.

– Svaku noć se pitam: zašto je svaka država obvezana koristiti dolar u trgovini? Zašto ne možemo trgovati u našim vlastitim valutama? Zašto nemamo obvezu vršiti inovacije? Trebamo imati valutu koja će staviti zemlje u mirniju situaciju, kazao je brazilski predsjednik Lula prošlog mjeseca pri posjetu Kini u sad već povijesnom govoru koji je naznačio otvoreni sukob s glavnim alatom američkog imperijalizma. O BRICS valuti radnog naziva R5 (prema početnom slovu pet nacionalnih valuta – real, rubalj, rupija, renminbi, rand), koja će prema dosadašnjim informacijama biti vezana za tzv. košaricu nacionalnih valuta, govorit će se na samitu u kolovozu, no njezina formacija zasad je tek u povojima. Ipak, to ne znači da BRICS članice čekaju novi instrument da bi započeli jedan od glavnih svjetskih financijskih trendova.

Petorka međusobno i s drugim zemljama sve više počinje trgovati u nacionalnim valutama. Rusija je odmah nakon prošlogodišnjih sankcija počela prodavati plin Europi u rubljima, jednako kao i naftu Indiji, s Bolivijom želi trgovati u njenoj valuti, a Iran i Indija imaju razgovore za međusobnu trgovinu u rupijama i rijalu. Kina je s Brazilom započela trgovinu u renminbiju, jednako kao i s Argentinom te Saudijskom Arabijom koja napušta ekskluzivitet petrodolara. Još se samo trećina kinesko-ruske razmjene odvija u dolarima, a renminbi je u ožujku postao najkorištenija valuta u kineskoj međunarodnoj trgovini, pretekavši dolar kada su u pitanju sve prekogranične transakcije. Premda će dolar još duže vrijeme biti dominantan međunarodni novac, što pokazuju i posljednji podaci SWIFT-a prema kojima se u dolaru još uvijek vodi 83,7 posto međunarodne trgovine, trend ovog pada je očit budući da je prije samo 12 mjeseci taj udio iznosio čak 88 posto, a brojni drugi bilateralni dogovori za korištenjem nacionalnih valuta su u fazi planiranja, dogovaranja ili rane implementacije.

Još bolji pokazatelj dedolarizacije pokazuje nam nevjerojatna statistika svjetskih monetarnih rezervi. Prije dva tjedna Business Insider objavio je kako status dolara kao rezervne valute pada deset puta većom brzinom nego je to bio slučaj u posljednja dva desetljeća, navodeći kako je 2003. godine dolar činio 67, 2021. godine 55, a prošle godine samo 47 posto globalnog udjela, uz komentar kako će inflacija u SAD-u i dizanje kamatnih stopa od strane američke Federalne rezerve i dalje utjecati na ovo kretanje.

Problemi i izazovi

Usprkos navedenim promjenama koje proizlaze iz cijelog koktela uzroka, prvenstveno pada Zapadne, a rasta Istočne i Južne moći, BRICS će se u idućim godinama i desetljećima morati suočiti s imperativima i svom težinom izazova kojih nosi oponiranje dosadašnjem svjetskom poretku. Nadolazeća globalna financijska kriza prouzročit će, posebno kada je riječ o Kini, nepredvidive posljedice zbog kojih »decoupling« od dolara i zapadne ekonomije neće biti lako planirati, a kamoli provesti. Zemlje BRICS-a, osim Rusije, još su dakako nespremne za odvajanje od zapadne ekonomije, a jače povezivanje unutar saveza, čiji je potencijal zasad mnogo veći nego njegova realna snaga, bit će nužnost ukoliko se s proklamiranim ciljevima održivog razvoja misli ozbiljno. Mnogo je posla na najvišim razinama ekonomskih, financijskih i trgovinskih sektora, politike, diplomacije i posebno vojno-sigurnosne sfere potrebno kako bi BRICS mogao pomaknuti ekonomsko težište, a pri tome će probleme stvarati i politička neslaganja unutar zemalja članica.

Premda bi volatilnost izborne politike mogla ponovo ugroziti ulogu Brazila unutar saveza, u ovoj konstelaciji nedvojbeno strši Indija, zemlja koja ima uistinu nezavisnu vanjsku politiku, no koja je dio eksplicitno antikineske alijanse Quad koju još čine SAD, Australija i Japan. Mnoštvo povijesne tvrdoglavosti začinjene graničnim čarkama u Ladakh regiji ne pokazuje se rješivom enigmom za kinesku i indijsku diplomaciju, čiji su se ministri obrane po ovom pitanju sastali proteklog tjedna, no bez postignutog napretka i zajednički potpisane izjave.

Još jedan izazov za savez BRICS predstavljat će načini provedbe njegove neminovne ekspanzije. Prema riječima Anila Sooklala, južnoafričkog ambasadora BRICS-u u čijem je opisu posla ovogodišnje predsjedanje savezom, čak trinaest zemalja poslalo je službeni pristupni zahtjev, uz još šest zemalja s kojima se održavaju neformalni kontakti. Zainteresirane zemlje redom dolaze s Globalnog juga, no aplikacije su poslale i neke od tradicionalnih saveznica SAD-a i Europske unije. Iran, Alžir, Argentina, Egipat, Saudijska Arabija, Turska, Indonezija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Nigerija i Meksiko samo su neke od poznatih regionalnih sila koje su zainteresirane za jedrenje na novom razvojnom vjetru, a o kandidatima i pristupnim procesima BRICS-ovi vanjski ministri razgovarat će početkom ovog lipnja u Cape Townu.

Ukoliko se uspiju odrediti i namiriti različiti nacionalni interesi te preciziraju uloge unutar saveza, proširenje bi nedvojbeno ojačalo međunarodni status osnivačke petorke u svakom aspektu, prvenstveno diplomatskom. Također, ukoliko se pri procesu proširenja postigne okvirni politički konsenzus temeljen na multipolarnosti, odbijanju ovisnosti o dolaru, suradnji na korist svih uključenih, odmicanju od tvrdog rivalstva i stvaranju dugoročnog i stabilnog modela multilateralnog političkog djelovanja, BRICS+ povećat će kontrolu nad ključnim industrijama, resursima i globalnim opskrbnim lancima, zbog čega bi mogao doseći stupanj nezaobilaznosti kojeg je prije petnaestak godina neprikosnoveno držao klub G7.

Sukladno smjeru u kojem se kreću međunarodni odnosi, reprezentiranost najmoćnijih država regija u BRICS-u stvara odličan preduvjet za daljnje povezivanje s regionalnim ekonomskim savezima – CELAC-om, ASEAN-om, EAEU-om, Afričkom unijom, a možda i Vijećem za suradnju arapskih zemalja Zaljeva (GCC). O inicijalnim uspjesima i brzini ove ekonomske integracije mogla bi ovisiti i raspodjela geopolitičkih karata pred početak pada Zapadnog imperija, što je budućnost koju niti jedna država na svijetu nema pravo ignorirati.