Puškar! Jedini puškar, odnosno jedina puškarica koju autor ovog teksta zna je Irena Puškar, ma ni nje se ne bi sjetio da mu sudrug fotoreporter nije primijetio kako je prezime jedino na što ga spomen puškara asocira. Smije se na ovo Davor Vidović, kako i ne bi kad je čovjek pet generacija puškara odgojio, odnosno obrazovao njih jedno 80-ak. Ali, ako je njemu sve jasno, nama i nije, pa smo zato i potegnuli do Duge Rese i tamošnje Srednje škole da vidimo gdje se to školuju puškari i što zvanje puškar sa sobom nosi, baš kao i to tko se to nakon osnovne škole i zašto odluči baviti ‘puškama’.

Grehota je to reći i sramota priznati, ali da ne bi škole, tko zna kad bi u centar Duge Rese svratili. Gradić je to kroz koji se, i kraj kojeg se, uglavnom prolazi, onako kako se u pjesmi benda Kawasaki3p nitko ne zaustavlja u Karlovcu. A šteta je, jer ako je grad uredan i prezentan kao škola, ugodno je posve. Pred školom mladost, na ulazu nam domar mjeri temperaturu, na zidu radovi grafičara, a u vitrini na zidu iza debela stakla – puška!
– Jedina smo škola koja ima pušku u predvorju – ističe Vidović.
I bome M 48 je to, ona što ju je onomad netko školi poklonio i sada služi kao nastavno sredstvo.
– To je, zapravo, karabin M 48. Na zidu je vidimo u presjeku, vidimo kompletan mehanizam, tu je i školski metak. Bitno je da učenici vide presjek, kako mehanizmi funkcioniraju – kazuje Vidović.

Ponosan učitelj

Davor Vidović je nastavnik mentor za stručne predmete naoružanja i balistike. Reklo bi se da ga je odavna sve vodilo k ovom zanimanju. Bio je on i pirotehničar u Domovinskom ratu, deaktivirao na karlovačkom području granate koje nisu eksplodirale, a bavi se i plastičnim raketarstvom, uglavnom vojnim, i izrađuje makete u mjerilu 1:35 i 1:32. No, a to nam je za ovu priču najbitnije, Vidović je i pravi promotor zvanja za koje u nas malo tko zna. Oni koji znaju, pa su se tu školovali, pa još zato što ovo zanimanje vole, u pravilu naprave dobru karijeru. Malo dalje od izložene puške Vidović je uredio vitrinu.

U njoj fotografije učenika koji su kao puškari uspjeli u Hrvatskoj vojsci.
– Vrlo sam ponosan na ove učenike. Imamo jednog dečka i u mornarici. On je na topu, drugi na haubici, treći radi kao puškar u glavnom središtu za puškare… Svima sam bio mentor i jako sam na njih ponosan, baš kao što sam ponosan na svakog tko je išao u ovu školu i uspio – veli Vidović.

Foto Davor Kovačević

On priča, a pitanja se roje. Recimo ono kakav se profil mladosti javlja u školu za puškare. Vidović kaže kako se uglavnom javljaju učenici čije obitelji imaju bogatu lovačku tradiciju, oni koji su odrastali uz lovce i lov i lovačko oružje, ali, recimo, i oni koji su zavoljeli oružje preko videoigrica. Tu ne dolazi nitko koga oružje ne zanima. No, što je zapravo puškar!?

– Puškar je osoba koja servisira, ugađa, popravlja, održava ručno vatreno oružje. Za to se oni obučavaju – definira Vidović.
Ova škola je praktički jedina u Hrvatskoj u kojoj se školuju puškari u kontinuitetu.
– Ovdje imamo puškare u punom profilu: koji odrađuju praksu u tvornici, koji imaju teorijsku nastavu iz naoružanja i balistike, da bi u konačnici praksa i teorija dali rezultate – ističe Vidović.

Posla na sve strane

Školovanje je trogodišnje, a ono što je dobro i za neupućene pomalo iznenađujuće, jest činjenica da završeni puškari posla mogu naći na raznim stranama. Vojska, policija, lovačka društva… Gdje je oružja, tu je i potrebe za puškarima. I puškaricama!

– Imamo i učenica. Žene su predane, precizne. Jedna je naša učenica časnica Hrvatske vojske, završila je u ovoj školi gimnaziju i otišla na vojni studij – veli Vidović.
Razred puškara u Srednjoj školi Duga Resa postoji od početka 90-ih. Odnosno, puškari su se najprije upisivali i školovali po potrebi, da bi se to u kontinuitetu događalo od 2013. godine. Vidović se u školi zaposlio 2015.

– Ove godine sam na tržište izbacio petu generaciju otkada sam ovdje. U prvoj mojoj generaciji bilo ih je 14, drugoj 16, pa sam bio razrednik razredu s 22 učenika. Sada ih je manje, u prvom razredu osam, u drugom troje. Većina ih ostane u struci, ne mogu reći da su svi puškari, ali tržište ih može ‘progutati’. Neki dan mi se tako na ulici javlja bivši učenik koji je zaštitar u banci. Drago mi je kad uspiju, kad vidim da nije bilo uzaludno – priznaje Vidović.

Sve to pričamo dok koračamo put učionice i njih osam prvaša. Tamo je, načuli mi, i jedna djevojka, i to iz Rijeke! Pojašnjava Vidović kako su organizirali praktikum za učenika, jer zbog COVID-19 nije bilo puno tvornica koje su mogle i htjele učenike primati na praksu. Inače, premda je škola trogodišnja, ne znači da ovi učenici ne mogu put fakulteta ukoliko negdje ne završe i taj četvrti razred, pred njima se ipak otvara jedna druga posve zanimljiva mogućnost.
– Učenici koji rade u struci, recimo zaposle se u tvornici HS Produkt i tamo rade tri godine, nakon te tri godine imaju pravo položiti stručni ispit i postati majstori puškari. Onda kao majstor puškar može otvoriti svoju privatnu firmu i zaposliti druge puškare, recimo servis pušaka, ili prodaja lovačke opreme. Znači, i oni mogu biti i sami sebi gazde i otvoriti trgovački obrt – pojašnjava Vidović.

Fina mehanika

Pitamo ga što nas u učionici čeka. On veli kako kolegica Nikolina Brnardić, inženjerka strojarstva, taman drži praktičnu nastavu.

– Trenutno rade ručnu obradu, brušenje na brusilici, turpijanje, izrađuju profile. Prvi razred nema nikakvih dodira s oružjem u svom obrazovanju, tek u drugom i trećem razredu učenici dobivaju predmete Naoružanje i održavanje naoružanja i Balistiku. U prvom razredu moraju općenito nešto naučiti o strojarstvu, ručnim obradama. Jer, puškar radi s preciznim alatima i to je zanimanje najsličnije preciznom mehaničaru. Puškar, bravar, tokar, sve je to pod kapom strojarstva i puškari se mogu zaposliti i u industriji, recimo na nekom finom mehaničarskom poslu – kazuje Vidović.
I čini se u pravu je kada kaže da je ovo dobar smjer za onog tko to voli i tko je vrijedan. Jer, škola traje tri godine, posla ima, znanje je specijalizirano.

Učenici dolaze odasvud u Dugu Resu, praktički iz svih županija, i od njih osam samo ih je dvoje s karlovačkog područja. Ima ih i koji su prvaci države u streljaštvu, a da im sve bude na ruku, 500 metara dalje od škole je i učenički dom u kojem imaju sve što im je potrebno. Ono što fali je – reklama!

– Nitko ne zna za nas. Rekao bih da smo prepušteni sami sebi, a jedina su nam reklama oni koji završe školu. Jer, kad u društvu kažete da ste puškar, svi pitaju: »Kakav puškar!?« – ističe Vidović.
Kakav puškar!? Sudeć’ po društvu što nas je u učionici dočekalo, sjajan puškar i puškarica!
– Dobar dan! – velimo.
Slaba vajda, ne čuju nas od brušenja, lupkanja, kovanja.
– Prekidaj rad! – autoritativno to čini Vidović.
I bome, stalo je sve.
– Dobar dan, mladi puškari i puškarice. Ovo su novinari Novog lista – predstavlja nas Vidović.
– Novinari kojima je lako detektirati učenicu iz Rijeke – velimo.

Jedina cura

Smiju se, kako i ne bi kad je mlada Riječanka jedina cura u razredu. Ime joj je Hanna Kircher.
– Iz Rijeke u Dugu Resu da bi bila puškarica? Zašto, kako, otkud želja!? – pitamo.
– Radi vojske. Od četvrtog razreda želim u vojsku i ovo mi se činilo najlakšim putem – jednostavno će Hanna.

Pitamo i zašto baš vojska? Kaže, zbog tate. Velimo kako je onda tati drago što je tu u ovom razredu, a ona odgovara da je.
– A što se danas radi?
– Kutnik.
– Ali se sigurno jedva čeka puška – velimo.

Hanna se na to smije. Da škole ima, otkrio je njen otac na internetu, pa su došli, vidjeli školu i ono što nudi te se odlučili. U domu je i smještaj joj je, kaže, super. A što na sve ovo kažu njeni Riječani!?
– Neki se s mojim izborom slažu, nekima ne paše, ali što im ja mogu. Nekima se sviđa, a nekima smeta što sam cura, a idem u ovaj smjer – kaže Hanna.

Toliko, reklo bi se, o ravnopravnosti u nas.
– A što kažu ovi momci oko tebe, paze li te k’o malo vode na dlanu? – pitamo.
– Kako kad. Više ja njih pazim – duhovito će Hanna, dok se njeni kolege dječački smijulje.

Hanna je u prvoj klupi. U zadnjoj je Bruno Mijaljević. Zbog raskošne frizure ne možeš ga promašiti. Zadranin je, pa ga ‘zato’ zovu Splićo. Da postoji škola za puškare, rekao mu je rođak kad je upoznao nekog bivšeg đaka. I Bruno zna što bi nakon škole. U njega je, naime, poduzetničkog duha.

– Rado bih otvorio kakvu streljanu, ili tako nešto – kaže nam.
Bude li tako, mogli bi mu u goste svraćati razredni kolege Filip Maletić i Kristijan Otahal. Obojica se godinama bave streljaštvom, pucaju iz zračnog i malokalibarskog oružja i to u više disciplina i u više starosnih skupina. Filip je ‘domaći’, iz Duge Rese i kadetski je prvak Hrvatske. Kristijan je iz Vinkovaca i županijski je prvak. Ozbiljno se tu razmišlja i o Olimpijskim igrama. S obzirom da trenira od petog razreda osnovne, mudro se činilo pitati Filipa misli li da će ga škola imati čemu naučiti.
– Naučit će me puno! – rezolutno će Filip. Inače, tata mu je bio zaštitar, a mama i djed su lovci.

Jedina nada

Školom svi zadovoljni. Znaju i da puškara u nas nema puno. U Rijeci i okolici, kaže Hanna, jedan, možda dvojica, a žena nijedna. Luka Kljaić je rodom Slavonac, a adresom Istrijan iz Brtonigle. Lovaca u Istri ima, ma je, kaže, puškar jedan i to, koliko on zna, u Poreču. Ma, Luka kani prvo put Požege na dragovoljno služenje vojnog roka.

– Ako mi se svidi, ostat ću u vojsci – veli.

I ne bi bio prvi. Priča nam tako Vidović kako je čast slučaj da puškari krenu put Požege na dragovoljno služenje vojnog roka, a kad nadređeni vide koliko znaju o oružju, prvo su u čudu jer pojma nemaju da škola ovakve vrste postoji, a onda ih brzo vrbuju za službu. Eto nam u to i troje drugaša. Dva momka i djevojka Anamarija Župan. Ona je Hanni u startu kazala što je čeka.

– Rekla sam joj da će joj u školi biti odlično, da će svašta naučiti i da će joj bit dobro k’o što je i meni – referira Anamarija.
A što se tiče toga da je tek jedna djevojka u razredu, reći će ona da jest malo čudno, ali se s vremenom navikneš. I Anamariji je otac lovac.
– Pa me nagovorio da idem u školu da ima kome oružje ostaviti kad ostari. Ja sam mu jedina nada – veli, uz smiješak, Anamarija.

Momci su Mihael Župan i Vito Španić. Smijulje se malo dok gledaju prvašiće. Nekad su i sami turpijali, sada u drugom razredu uče više o naoružanju.
– Svaka čast našem profesoru Davoru Vidoviću, dobar je profesor, zadovoljna sam školom i planiram možda u vojsku nakon treće godine – kratko i jasno će Župan.
Vito Španić zato praktički sve opcije ostavlja za sada otvorenim, od vojske i policije, do kakvog servisa puškarskog. A što se škole tiče, kaže: »Dobra je škola, nije teško, ne mogu se ni na šta žaliti.« Elem, svi zadovoljni, svi staloženi, sumnjivo nekako.
– Biti puškar i nije za onoga koji ne može biti miran pet minuta, tko je eksplozivan – na to će Vidović.
Taman da ga pitamo da nam onda kaže koje su to odlike dobrog puškara.
– Miran, staložen, ne brza i razmišlja svojom glavom – ističe Vidović.

Raditi po pravilima

A onda stavlja drugaše na kušnju, pa ih pita da nabroje ona četiri zlatna pravila, prvo što moraju naučiti u drugom razredu, pravila bez kojih nemaju pravo pristupiti naoružanju.

– Nikada ne drži prst na okidaču, ako ne misliš pucati. Pušku uvijek tretiraj kao da je napunjena, čak i kad si milijun posto siguran da je prazna. Cijev oružja mora biti okrenuta u sigurnom pravcu i nikad je ne usmjeravaj prema živom stvoru dok ne misliš pucati. Prije pucanja uvijek provjeri što je meta i što je oko mete – deklamiraju učenici.
– A peto pravilo koje sam vas ja naučio je!? – na to će Vidović.
– Alkohol i oružje nikada ne idu zajedno! – uglas će trojka, makar Vito šeretski primjećuje kako je u naroda tu nekih dvojbi.

Prije nego smo napustili razred, pričamo i s nastavnicom praktične nastave Nikolinom Brnardić. Dvadeset godina je kao strojarski inženjer radila u Austriji u velikoj korporaciji, a onda je promijenila dobrano posao.
– I dobro je. Svi su dragi i dobri, vole to što su upisali, a to je najbitnije, da su upisali ono što vole – zaključuje Brnardić.

I to jest to, baš kao što je u pravu Vidović kad veli da je svega nekoliko zanimanja koji ne mogu nikada propasti, poput frizera i zubara, a onda i puškara. Jer, veli, povijest čovječanstva je, na žalost, povijest ratova. Tim je, reklo bi se, čudnije da malo tko zna da škole za puškare u Dugoj Resi uopće ima, ili je u zemlji u kojoj svi misle da znaju sve »normalno« da se oružje ‘servisira’ po garažama i šupama. Vidović stoga svojim učenicima često i uporno govori ono za što vjeruje da je najbitnije.
– Kažem im kako od njih očekujem da rade po pravilima i da šire kulturu rukovanja oružjem. Puškari na to imaju pravo. I to je bit, da tu kulturu šire dalje – zaključuje Vidović.
Ovih osam zaigranih prvašića kao da je već tu poruku shvatilo i usvojilo, onako kako je novinarski tandem pod stare dane naučio da Puškar nije samo prezime što ga ima jedna Irena.