Projekt Fond 5.5 zaklade Solidarna ovogodišnji je nacionalni dobitnik nagrade Europski građanin. Riječ je o priznanju kojim Europski parlament vrednuje rad udruženja, organizacija i pojedinaca na promicanju razumijevanja i jačanju europskog zajedništva.

Fond 5.5 osnovan je nakon potresa u Zagrebu, u ožujku 2020. kako bi pružao kriznu financijsku potporu socijalno ugroženim građanima. Ponovo je aktiviran nakon potresa koji su u prosincu 2020. pogodili Sisačko-moslavačku županiju. Kroz veliku humanitarnu akciju prikupljeno je više od 17,2 milijuna kuna usmjerenih na više od 1.200 obitelji stradalih od potresa. Oblici podrške uključivali su jednokratnu financijsku pomoć, pomoć u stambenom zbrinjavanju, popravcima i obnovi kuća i gospodarskih objekata. Uloženo je i 1,2 milijuna kuna u razvoj lokalnih zajednica i obrazovnih kapaciteta širom potresom i siromaštvom pogođene regije.

Razgovarali smo s direktorom Zaklade Solidarna, Ivanom Blaževićem, o ostvarenim projektima i doprinosu na potresom pogođenom području, problemima s kojima su se suočavali i tromošću Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.

Nagrada diže energiju

Što za vas znači ova nagrada?

– Sigurno da ovakve stvari ne očekujemo niti radimo zbog nagrada, ali naravno da nam je podiglo energiju. S jedne strane jer smo dobili potvrdu da radimo nešto dobro, a s druge strane da su i drugi to vidjeli i prepoznali. Kad smo saznali da smo dobili nagradu, prisjetili smo se svega što smo odradili i što smo sve uspjeli napraviti, tako da nam je nagrada zapravo vratila te emocije i situacije kroz koje smo prošli, od prvog dana potresa do danas.

Ovo nije nagrada samo za nas iz Solidarne, već i svakog donatora, svih ljudi koji su se uključili i pomogli, od onih koji su donirali pet kuna, do najveće donacije od milijun kuna. Da nije bilo svih tih brojnih donatora, ne bismo imali ovakve rezultate. Svojim je radom, vremenom i angažmanom pridonijelo sigurno 150 ljudi, a vjerojatno i puno više. Čini mi se i da smo uspjeli vidjeti gdje smo komplementarni državi.

Naš glavni cilj i svrha nije raditi njihov posao, već pokušati utjecati na njih da rade svoj posao i da ga rade bolje. Fokusirani smo na zagovaranje sustavnih promjena. Naš je rad uvijek vezan uz humanitarni rad i javno zagovaranje, a ako uspijemo napraviti promjene u javnom sustavu, tek tada možemo ostvarivati i rješavati druge probleme.

Kako su izgledali počeci osnivanja Fonda 5,5? Je li bilo teško organizirati ljude i pomoć?

– Fond je osnovan nakon zagrebačkog potresa i tad nam se javilo pet prijateljica koje su pokrenule Crowdfunding kampanju i prikupile su malo više od 170 tisuća eura, gdje su polovinu iznosa donirale Petrovoj bolnici, a drugu polovinu su htjele ponuditi građanima Zagreba pa su se obratile nama rekavši »Mi bismo pomogle, ali ne znamo kako.« Mi smo zatim u dva dana osmislili na koji način se to može napraviti. Na taj iznos od 86.000 eura smo prikupili još toliko i podijelili smo oko milijun kuna obiteljima za popravke kuća u Zagrebu i priča je privremeno stala, dok se nije dogodio potres u Petrinji. Tri-četiri sata nakon tog potresa, ponovo smo otvorili Fond i javno objavili akciju. Kako smo nakon zagrebačkog potresa skupili milijun kuna, očekivali smo otprilike toliko i za Petrinju. Međutim, u roku od 48 sati prikupili smo više od četiri milijuna kuna. To nam je dalo prvenstveno veliku odgovornost prema svim donatorima, i građanima i tvrtkama, a dalo nam je i slobodu da možemo planirati i veće stvari. Kako smo mjesecima prikupljali sredstva, putem fundraisinga, došli smo na kraju do iznosa od 17 milijuna kuna.

Bilo je jako teško sve skupa organizirati, pogotovo jer nas je na samom početku bilo samo petero u timu i odmah smo nabavljali sve što je bilo potrebno, od čizmi i donjeg rublja do stambenih kontejnera i mobilnih kućica kako bi ljudi dobili krov nad glavom. Neprestano smo komunicirali s drugim udrugama i volonterima i skupilo nas se jako puno i svakodnevno smo po cičoj zimi obilazili ljude i donosili im ono što im je bilo potrebno. Prva tri mjeseca su, i organizacijski i vremenski, bila jako kritična jer smo željeli što više napraviti u što kraćem roku. Dodao bih i da su svi stambeni kontejneri koje smo nabavljali bili u potpunosti opremljeni, s kuhinjom, kupaonicom, krevetom, televizorom, a nabavili smo ih oko 50 i još smo 33 prazna opremili s novcem iz donacija.

Spora obnova

Jeste li imali doticaja s radom Ministarstva graditeljstva? Jesu li oni bili jednako angažirani kao i vi?

– Ministarstvo se pojavilo tek kasnije, nije ih baš bilo u prva tri mjeseca jer su najviše radili civilni stožer osnovan baš za područje Banovine i vojska. S Ministarstvom smo počeli razgovarati tek kada smo krenuli s našim projektima gradnje. To nije bila ozbiljna komunikacija, više su oni nama uvjetovali neke stvari, a mi ih ispunjavali. Mi bismo naš dio posla odradili u dva, tri, pet dana, a oni svoje u mjesec do dva. I dalje tvrdim da je Ministarstvo graditeljstva krivo i odgovorno što obnova ovako sporo ide. Mi ne da smo samo nabavljali kućice i kontejnere i da smo gradili i gradimo, već smo raspisali i natječaje za projekte u zajednici, što za druge tvrtke i udruge, male OPG-ove i slično, kupili smo vinogradarima potpuno nove bačve jer se nisu mogle popraviti, medarima smo nabavili stroj za prepakiranje meda u male vrećice, zatim smo petrinjskoj marketinškoj agenciji dali novac da odaberu deset OPG-ovaca i da im za proizvode naprave novi brending i postave društvene mreže. Nismo samo pomagali »bazično«, u smislu krova nad glavom, već smo stvarno išli među ljude i tražili načine kako da oporavimo cijelu zajednicu, a ne samo kuće.

S kakvim ste se problemima najčešće suočavali?

– Problemi su doista bili na svakom koraku, od toga da kada dostavite mobilnu kućicu ili kontejner ljudima u dvorište, treba je priključiti na struju i vodu. Mi to nismo smjeli organizirati, već lokalni vodovod i elektra. U početku nisu naplaćivali, kasnije neki jesu, a mi smo ih onda pritiskali da ipak ne naplaćuju. Jedan grad je imao jedan tim koji je dnevno mogao spojiti svega četiri kućanstva pa bi ljudi čekali par mjeseci da dođu na red. S Ministarstvom su bili problemi oko gradnje tipskih kuća, za što smo predavali zahtjeve, a oni bi nam ga vratili zbog krivog zareza, pa bismo mi sutradan poslali prepravljen zahtjev, a onda se oni ne bi javljali po dva tjedna jer im je referent na godišnjem.

Stvarno je bilo svakakvih problema u hodu, ali mi smo bili u stanju riješiti svaki jer nam je bilo stalo riješiti te probleme. Ne možemo i ne želimo si dozvoliti da ne riješimo neki problem, prvenstveno zbog ljudi, a onda i zbog ozbiljnosti ovog posla.

Partnerske organizacije

Koje sve projekte planirate dovršiti do kraja ove i iduće godine?

– S ovim bismo fondom ostvarili sve što smo i planirali već do prošle zime da nije bilo Ministarstva graditeljstva, vezano uz projekt izgradnje kuća gdje ih planiramo napraviti devet. Planirali smo deset, ali su cijene toliko porasle na građevinskom tržištu pa će ih biti ipak devet. Nama je sada, od svega što smo htjeli napraviti i planirali, ostao samo taj projekt. Dosad smo trajno stambeno zbrinuli malo više od 40 obitelji. To smo napravili na više načina. Lokalni glinski stolar Mandić je gradio manje kuće od 25 do 30 kvadrata, ponajprije za starija domaćinstva i kućanstva s jednim do dva člana, što je i završeno. Daleko najbolji i najbrži model do kojeg smo došli je da nađemo kuću sa zelenom naljepnicom, odnosno da je neoštećena, koju vlasnik želi prodati, imamo obitelj koja se tamo želi useliti, a mi zatim doniramo za kupoprodaju te kuće i ako je treba adaptirati, što se pokazalo odličnim i u pogledu održivosti jer smo radili s onim što je već bilo tamo i u što ljudi mogu čim prije useliti. Pomagali smo i obnoviti kuće, sigurno smo obnovili dvadesetak kuća, otprilike 15 štala, dimnjaka, krovova… Tu ne mislim samo na našu Zakladu, već i na brojne partnerske organizacije, mnogobrojne donatore, volontere bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Čini mi se da je jako velik problem što ljudi od države ne očekuju ništa i da su odustali od takve pomoći. S druge strane, mi smo svaki tjedan tamo, znamo već sve obitelji poimence i povezali smo se s njima. Svi su iznimno zahvalni i skromni da im je svaka pomoć nevjerojatno značajna.

Pokušavamo pritiskati Ministarstvo, novac stoji na računu, a da se nas pitalo, to bi već bilo gotovo do prošlog Božića i nadamo se da će to krenuti i biti gotovo što prije. Kada dovršimo preostale kuće i kada potrošimo apsolutno sav novac, sumnjam da će to biti kraj našeg angažmana i siguran sam da ćemo planirati nove projekte. Također, svaka naša kritika prema bilo kojoj vlasti dolazi u dobroj vjeri jer mi mislimo da imamo isti cilj. Ako oni ne mogu prihvatiti kritiku ili prijedlog da bolje rade svoj posao, onda se bojim da imamo problem s egom.