Gost emisije Nedjeljom u 2 urednika i voditelja Aleksandra Stankovića bio je književni kritičar i leksikograf Velimir Visković.

U povodu izlaska autobiografske knjige govori o svojim poznanstvima s Miroslavom Krležom, Igorom Mandićem, Mani Gotovac te objasniti zašto misli da bi Zoran Milanović bio izvrstan književni polemičar.

O drugima, o sebi

O autobiografskoj knjizi “O drugima, o sebi”, kritičar i leksikograf Velimir Visković rekao je kako nije očekivao da će biti ovako velika knjiga, no da ima materijala i za pola druge jer ima puno uspomena i zapisa.

– Imao sam vrlo bogat život, susretao sam se s gomilom ljudi. U ovoj knjizi nedostaju neki bitni ljudi za moj život poput Zorana Kravara, mog najboljeg prijatelja, nedostaje Aleksandar Flaker, nema teksta o Franji Tuđmanu, rekao je dodavši da ga je upoznao osamdesetih godina i da je napisao tekst, ali da mu nije išao u ovu knjigu.

– Nema ni glazbe mog vremena, istaknuo je rekavši kako ima vremena te da ima sentimentalnu žicu u sebi da prenosi emocije vezane uz neke ljude.

Rekao je kako je knjiga svođenje računa i da nije napunio sedamdesetu godinu života ne bi se usudio ju napisati.

Zašto su ga zvali paprika

Visković za sebe misli da je dobroćudan čovjek, ali da je nerijetko izazivao ljude da ga mlate po medijima.

– Iz perspektive 70 godina radio sam jako puno stvari i bio na nekim eksponiranim dužnostima onda se ljudi pobune protiv vas i doživljavaju vas kao posjednika moći.

Ja sebe nisam dosjećao kao posjednika moći nego kao čovjeka koji nešto radi na nečemu što bi se moglo nazvati funkcijom. Imam vrlo izrazit smisao za pravdu i ako me netko potkači, a čini mi se da nije u pravu, sklon sam vrlo žestoko odgovoriti.

Ili ako netko potkači nekog drugog, sklon sam zaštititi. Očito je ta moja naprasita priroda primijećena vrlo rano.

Jedan od mojih najranijih nadimaka, a imao sam ih dosta, u Splitu bio paprika jer kad sam se naljutio pocrvenio sam, objasnio je Visković.

O Milanoviću i Plenkoviću

Voditelj Aleksandar Stanković upitao je Viskovića misli li da bi predsjednik Republike Zoran Milanović htio “više od svega na svijetu” da je sudjelovao u Domovinskom ratu?

– Mislim da bi. To govori njegovo ponašanje zadnjih godina. Njegova fascinacija, bez etičkog kriterija, ljudima koji su ratovali.

Ja njega cijenim jer je načitan, svakog vraga zna, ali ta njegova fascinacija Branimirom Glavašem, a da pritom zaboravlja na akumulatorsku kiselinu i ostalo, pa to je strašno, odgovorio je Visković.

Pritom je usporedio predsjednika s premijerom Andrejom Plenkovićem. Prema Viskoviću, oboje su jake ličnosti.

– Dva velika ega. Dva velika ovna. Izrazito obrazovani, ali oboje tašti, kazao je Visković.

Kako se sukobio s Jergovićem

O sukobu s Miljenkom Jergovićem rekao je kako ima ožiljaka, no da je bio uvjeren kako naprosto to mora napraviti.

– Imao sam velikih problema oko nečega što u radnom pogledu može nazvati svojim životnim djelom. Godinama sam planirao enciklopediju hrvatske književnosti koja je izašla u 4 sveska.

Zahvaljujući mojem trudu, mojih bliskih suradnika, prije svega Zorana Kravara, kao i tristotinjak suradnika na projektu, dobili smo nešto što ne posjeduje niti jedna nacionalna literatura.

To smatram svojim središnjim leksikografskim prinosom, pa i književnim. Stjecajem okolnosti unutar zavoda bilo je zavisti i ljubomore, i to od strane Jergovićeva šogora.

Počeli smo se svađati, potom je Jergović branio šogora i došlo je do vrlo gadne svađe. Bilo je i prekomjernog granatiranja s moje strane.

Kad krene polemika, tu nema praštanja, nema milosti. Neugodno je bilo, zapravo perverzno, što su Jergović i oni koji su stali uz njega odlučili kazniti miniranjem svega onoga što ja radim u javnosti, objasnio je Visković.

O ponudi Sanaderu za memoare

– Bio sam u korektnim odnosima s Ivom Sanaderom. Problem je bio što Vlada postavlja ravnatelja Leksikografskog zavoda.

U jednom trenutku mi se učinili da bi se naša enciklopedija mogla zaustaviti u visokoj fazi finalizacije pokrenuo sam javnu polemiku i znao sam da će sve novine stati iza mene.

Poslao sam i javno pismo u kojem sam mu opisao situaciju. Nisam očekivao da će smijeniti upravu zavoda.

To mi je pomoglo u izlasku enciklopedije jer je očito razgovarao s ravnateljima “Leksa” da me puste na miru. Pustili su me da završim svoje projekt enciklopedije, ispričao je Visković.

Rekao je kako ga nije posjetio u zatvoru.

– Ponudio sam mu da napiše svoje memoare, odgovorio je da je raspoložen, da bi htio nekog novinara da mu postavlja pitanja.

No odustao sam jer sam vidio da nije spreman na totalno iskreni diskurs nego da mu je to potrebno kao sredstvo u obrani vlastitog slučaja, istaknuo je Visković.

O Krleži, Glembajevima i Mamićima

Može se zaključiti kako je Miroslav Krleža bio pogođen time da što nije on bio u igri za Nobela nego ga je dobio Ivo Andrić.

– Znao je da je time što je dobio Andrić zatvoren prostor za idućih 10-20 godina i da nitko s područja bivše Jugoslavije neće dobiti.

I sam je osjećao Andrića kao neku vrstu antipoda, a družili su se tijekom 1918.-1919. u Zagrebu.

U javnim prigodama su s uvažavanjem govorili jedna o drugome, ali Krleža je zamjerao Andriću odustajanje od hrvatskog nacionalnog identificiranja, rekao je Visković.

Pod pretpostavkom da je sada Krleža živ smatra da bi mu Mamić, Todorić i slični bili inspiracija za likove u djelima.

– Elita postoji u njegovim Glembajevima, međutim Glembajevi su predočeni u trenutku kad oni pripadaju već visokom građanstvu, kad znaju o umjetnosti, kad mogu pričati o filozofiju, kad idu u najbolje škole, studijem, kad se odijevaju s ukusom i elegancijom.

No u korijenima je nešto slično Mamiću, napravio je tu jednu obitelj koja ima takvu moć. On je bio čovjek koji je promatrao svijet oko sebe, inspirirao se njime, rekao je Visković.