I dok se u Hrvatskoj puno govori o uvođenju poreza na nekretnine, a malo toga radi, gotovo sve zemlje Europske unije, osim Malte, su odavno završile s raspravama u kojima je bilo velikih otpora i odlučile uvesti porez na nekretnine ili imovinu, no gotovo svaka na svoj način.

Nema jedinstvenog rješenja, a i danas neke države analiziraju efekte njegovog uvođenja pa ga s vremenom i modificiraju. No, svima je zajedničko da je porez na nekretnine porez koji ubiru lokalne jedinice, ali i to da je riječ o nenemjenskim sredstvima u proračunima lokalnih jedinica koja se stoga i nenamjenski troše, upozorava ekonomski analitičar dr. Petar Vušković i dodaje da zbog toga ne postoji fiskalna odgovornost političara jer javnost ne zna na što se novac od poreza na nekretnine troši.

Postojani izvor

No, suvremena teorija o porezima tvrdi kako prednosti uvođenja poreza na nekretnine nadvladavaju njegove nedostatke. Prije svega, porez na nekretnine stabilan je izvor sredstava s obzirom na to da se nekretnine ne mogu sakriti ili premjestiti. U isto vrijeme, to znači i postojanje niske razine porezne evazije. Za razliku od poreza na potrošnju i poreza na dohodak koji u vrijeme krize značajno variraju, prihodi poreza na nekretnine ostaju postojani.

Kao druga važna prednost poreza na nekretnine navodi se što ima najmanje negativan utjecaj na ekonomski rast pa upravo iz tog razloga Europska komisija preporuča preseljenje poreznog tereta s rada na imovinu kako bi se rasteretio rad i potaknulo veće zapošljavanje, što je ujedno i proklamirani cilj hrvatske Vlade i Ministarstva financija.

– Porez na nekretnine je dobar jedino zato što se centralna moć države smanjuje. Porez ujedno znači veću decentralizaciju države. Jedinice lokalne sredine bolje prepoznaju potrebe svojih građana, ili bi barem trebale. To su shvatile brojne države u EU-a, kaže Vušković. Pri tom ističe da kod poreza na nekretnine nije zadovoljeno niti jedno načelo poreznog sustava.

– Prvo ekonomsko načelo je da bude pravedan. On nikako ne može biti pravedan ako ga jedna jedinica lokalne samouprave odluči uvesti, a druga ne, kaže Vušković. Također navodi da porez na nekretnine još uvijek nema svoj legitimitet u javnosti.

– On će biti legitiman tek kada se objasni njegova financijska uloga, tvrdi naš sugovornik.

I druge su se države mučile sa zadovoljavanjem načela legitimnosti i pravednosti tog poreza, uz, naravno, velike otpore njegovu uvođenju. Vušković napominje da je svaki porezni sustav pojedine države specifičan jer su različiti dohoci građana, različit je standard, karakter ekonomije, stoga ga ne treba preslikavati. Zato su države na različite načine doskočile tom »problemu«, i to tako da su se neke zemlje odlučile na uvođenje poreza na nekretnine, dok je velik dio europskih zemalja to odlučio riješiti uvođenjem poreza na imovinu ili bogatstvo.

Otpor posvuda

Što se tiče oporezivanja nekretnina, najveći porez ima Belgija od 13,3 posto i vjerojatno je jedan od najviših u EU-u. No, ako se promatra udio tog poreza u BDP-u pojedinih zemalja, onda najveće takvo porezno opterećenje ima Grčka, kojoj porez na nekretnine čini 2,4 posto nacionalnog bruto proizvoda. Slijedi Francuska sa 2,3 posto te Danska s 1,9 posto. I ako se promatra udio poreza na nekretnine u ukupnim porezima, redoslijed je isti – Grčka je opet na vrhu sa 6,1 posto, potom Francuska s 5 posto te Danska s 4,8 posto.

Vušković naglašava da sve bogate zemlje i sve članice OECD-a – kojemu uskoro pristupa u Hrvatska – imaju neki vrstu poreza na nekretnine. Francuska primjerice ima porez koji se utvrđuje na osnovi vrijednosti od dohotka na iznajmljivanje, Grčka ga, primjerice, temelji na osnovi veličine nekretnine te njezine vrijednosti, kaže Vušković.

I većina zemalja odlučila je porez na nekretnine »naplatiti« kroz razne oblike poreza na imovinu ili bogatstvo (koje gotovo uvijek uključuje i nekretnine). Riječ je o porezima na imovinu koji uključuju ponavljajuće poreze na određene oblike imovine, te ostale poreze koji uključuju poreze na kapital ili na prijenose imovine poput nasljedstva, darovanja, kupnje i prodaje. No, oporezivanje imovine suočava se s brojnim problemima jer se bogatstvo može zakamuflirati u različite oblike pa ga je teško identificirati (popularno prebacivanje imovine na Djevičanske otoke i slične porezne oaze).

Porez na bogatstvo

Prema podacima međunarodne organizacije Tax Foundation, samo tri europske zemlje danas oporezuju neto bogatstvo, a samo jedna od njih je članica Europske unije, a riječ je o Španjolskoj, ostale dvije su Norveška i Švicarska. Koncept njihova poreza na neto bogatstvo sličan je porezu na nekretnine samo što se ne oporezuju samo nekretnine nego čitavo bogatstvo koje pojedinac posjeduje. Španjolski porez na neto bogatstvo progresivan je porez u rasponu od 0,2 posto do 3,75 posto na bogatstvo vrjednije od 700 tisuća eura, sa stopama koje se značajno razlikuju u španjolskim autonomnim regijama, a Madrid i Andaluzija nude 100-postotnu olakšicu. Švicarska je porez na neto bogatstvo uvela još 1840., naplaćuje ga na razini kantona i moraju ga plaćati švicarski rezidenti i u svijetu, a porezne stope i olakšice značajno se razlikuju po kantonima.

Francuska je ukinula svoj porez na neto bogatstvo 2018. i zamijenila ga iste godine porezom na bogatstvo u nekretninama. Tako francuski porezni rezidenti čija je neto imovina nekretnina diljem svijeta procijenjena na ili iznad 1,3 milijuna eura podliježu porezu, kao i ne-francuski porezni rezidenti čija je neto imovina nekretnina u Francuskoj procijenjena na ili više od 1,3 milijuna eura. Italija, pak, oporezuje financijsku imovinu koju talijanski porezni obveznici drže u inozemstvu bez talijanskih posrednika po stopi od 0,2 posto, a nekretnine koje talijanski porezni rezidenti drže u inozemstvu oporezuju se po stopi od 0,76 posto. Iako ima porez na nekretnine, Belgija ipak oporezuje i bogatstvo, odnosno imovinu – prije tri godine uvela je solidarni porez tj. porez od 0,15 posto na račune vrijednosnih papira prosječne vrijednosti milijun eura. Najmanje porezno opterećenje imovine u EU imaju Estonci, Česi i Litavci. Gledano po udjelu poreza na imovinu u BDP-u, najveći udio ima u Francuskoj, od 4 posto, Belgiji 3,7 posto te Grčkoj 3,2 posto. U iste tri države imovinski porezi ujedno imaju i najveći udio u ukupnim porezim – u Francuskoj 8,9 posto, u Belgiji 8,5 posto te u Grčkoj 8,1 posto.

Ispod prosjeka

Za razliku od većine zemalja EU-a, u Hrvatskoj se financijska imovina ne oporezuje, a od pokretnina u porezne škare ulaze automobili i plovila.

Prema posljednjim podacima Eurostata, a odnose se na 2021. godinu, porezi na imovinu čine 2,4 posto zajedničkog BDP-a eurozone (s 19 članica jer se Hrvatska učlanila 2023.) te 2,2 posto zajedničkog BDP-a Europske unije. Unija je tako od imovinskih poreza 2021. ostvarila 4,44 milijarde eura prihoda, 492 milijuna eura više nego godinu ranije kad je ostvareno 3,95 milijardi eura. Za usporedbu, U Hrvatskoj takvi porezi čine jedan posto BDP-a, a u ukupnim porezima udio im je 2,7 posto dok je prosjek u ukupnim porezima EU-a 5,4 posto, a eurozone 5,7 posto. Inače, Hrvatska je od imovinskih poreza u 2021. ostvarila 561 milijun eura prihoda, 36 milijuna eura više nego godinu ranije. Ukratko, Hrvatska imovinu oporezuje ispod prosjeka Europske unije i eurozone.