Laurent Kružić, svećenik Riječke nadbiskupije, vratio se prošle godine iz Rima gdje je doktorirao na Papinskom lateranskom sveučilištu na temi vjere i identiteta u katoličkim školama. Po povratku nadbiskup Mate Uzinić dodijelio mu je službu povjerenika za mlade Riječke nadbiskupije, studentskog kapelana i voditelja Ureda za katoličke škole, a i duhovnik je Katoličke osnovne škole »Josip Pavlišić« u Rijeci.

Odrastao je u Voloskom, u Opatiji je išao u gimnaziju, nakon koje je odlučio slijediti svećenički poziv, iako je u osnovnoj školi imao potpuno drugu ideju – biti političar. No, poziv je prevladao, nakon gimnazije upisuje teologiju te je za svećenika zaređen u svibnju 2018. godine, uoči blagdana Duhova. O blagdanu Uskrsa, svjedočenju vjere, o studiranju u Rimu, o tome kako uspostaviti dijalog s ljudima izvan Crkve, razgovaramo s Laurentom Kružićem.

POSTATI HRABAR

Velika je subota, Krist je nakon raspeća pokopan te njegovi učenici zdvajaju. Što nam ta tišina Velike subote govori u današnjem dobu?

– Našoj je kulturi, pa i suvremenoj Crkvi, tišina Velike subote veliki izazov. Naučeni smo biti na društvenim mrežama, svoje slobodno vrijeme ispunjavati razgovorima, virtualnim sadržajima i nebrojenim aktivnostima. Mislim da je baš Velika subota poziv da se vratimo svom unutarnjem biću, da osjetimo sami sebe. Tek tada nam se otvara kontakt s Bogom i duhovna dimenzija. Bog nam progovara kroz tišinu. Boga srećemo u molitvi, no molitva nije samo nabrajanje riječi, već je trenutak u kojem se naša tišina otvara Božjoj tišini. Tek tu nastaje dijalog. Velika subota stoga je poziv na produbljivanje odnosa s Bogom, na otkrivanje vlastitog identiteta. Da postanemo hrabri kako bismo zajedno kročili s Gospodinom prema Njegovoj volji, prema onome što On od nas traži.

Na koju hrabrost mislite?

– Hrabrost da pristanemo na vlastitu promjenu, da preispitamo vlastita načela, vlastita stajališta. Hrabrost da izađemo iz zone komfora, borimo se protiv individualizma i konzumerizma. Jer, primjećujemo današnju rastuću odijeljenost, i privatno i u javnom djelovanju, u identitetu i kulturi. Pred našim očima odvija se raspad jedne kulture, jer sve manje percipiramo ono što je zajedničko i što je trajno, a sve više ono što je individualno i kontekstualno. Zato je danas hrabrost gledati u zajednički horizont i prema onome što je Božje i vječno. Pođimo novim stazama, stazama hrabrosti na kojima nas čeka uskrsli Gospodin. Ne bojmo se ići mu ususret.

Kako se dogovoriti oko toga što je zajednički horizont?

– Vjerujem da se oko zajedničkog horizonta ne možemo dogovoriti. Čak i najveći projekti ekumenizma ili međureligijskog dijaloga u konačnici ne uspijevaju onako kako u početku očekujemo. »Ne trebamo istinu koja će nama služiti, već istinu kojoj ćemo mi služiti«, govorio je veliki francuski filozof Jacques Maritain. Tu se naravno ne radi o istini koju sami konstruiramo, poput nekog idola. Nego, zajednički horizont istine, dobrote, ljubavi, nam je jednostavno poklonjen, utkan u nas te nadilazi našu osobnu i lokalnu kulturu. Ako smo iskreni prema sebi, uvijek prepoznajemo ono što je istinski dobro za nas i za druge ljude. S druge strane, svatko od nas ima u sebi jedan duhovni organ, tj. svijest i osjećaj da prepozna ono što ga obogaćuje i oplemenjuje. Ponekad se radi o divljenju prirodnim čudima, a ponekad o umjetničkom stvaralaštvu, pjesničkom izričaju ili filozofskoj misli, ali kriterij je uvijek isti: u stvorenome prepoznajemo dobro, lijepo i sveto. Naravno, nije to uvijek jednostavno, postoje različita gledišta, ali ako se svatko očisti od individualizma, sebičnosti, egoizma i gledanja isključivo vlastitih interesa koji su vezani ili za materijalno ili za moć, onda vrlo lako prepoznajemo što je to što nam svima koristi na dobro i na koji način možemo do toga doći.

PLEMENITI DUH MLADIH

Gdje početi? Je li Vid-formacija u kojoj nudite mladima u Riječkoj nadbiskupiji priliku za spoznaju sebe, svojih vještina i talenata, jedan od prvih koraka?

– Vjerujem da je osobno divljenje svemu što nam Bog daje dobar početak. Tako smo kao voditelji pastorala mladih primijetili plemeniti duh mladih ljudi koje imamo u Rijeci. Vidimo da ima puno toga što mogu dati društvu i Crkvi. Dokaz za to su brojne karitativne akcije koje organiziramo tijekom cijele godine. Ponekad se radi o materijalnom darivanju, a ponekad o volontiranju. Naravno, mlada osoba još uvijek nije u potpunosti formirana i zato ne može nositi teret vodstva. Istovremeno, susrećemo se s problemima na koje mladi nailaze; izazove osobnog rasta, ali i izazove integracije. Mnogi mladi ljudi dolaze u Rijeku na studij iz drugih sredina te se susreću s našim riječkim mentalitetom. Mi smo tu htjeli biti posrednici, most, ponuditi jednu vrstu formacije koja je prilika za rast u osobnom i vjerskom iskustvu. Zato i imamo različite volonterske programe: od pomaganja siromašnima do uključivanja u život Crkve. Cilj je formirati vjernika koji je budan i spreman na akciju, da u kršćanskom duhu pomaže bližnjima i gradi Crkvu i društvo budućnosti.

Spomenuli ste riječki mentalitet. Kako biste ga opisali i kako se mladi čovjek koji nije odavde snalazi kada u stigne u Rijeku na studij ili radi posla?

– Riječki mentalitet je jedna sinergija religijskog i kulturnog pluralizma koji ponovo traži svoj način suživota. Uvijek se iznenadim kad Rijeku definiraju izrazito otvorenom ili izrazito zatvorenom sredinom. Rekao bih da Rijeka kao grad nije niti jedno niti drugo, već da traži svoj srednji put između navedenih polova. U vremenu i prostoru u kojem više nemamo zajedničke izvore identiteta, nije lako naći razloge zašto bismo dijelili neke vrijednosti. Iznalaženje tog puta je važan zadatak nas koji smo trenutno u tridesetim i četrdesetim godinama života. Mladima je to još izazovnije, osobito ako imaju potrebu za sigurnošću i čvrstim temeljima. Na primjer, ako netko dolazi iz sredine u kojoj vjera čini veći dio javnog života, primijetit će u Rijeci drukčiju atmosferu. Na prvu postoji to čuđenje i neprihvaćanje, ali onda se ubrzo vidi i da to ima svoju drugu stranu, da ljudi koji vjeruju, doista vjeruju. Kršćanstvo nije samo kulturološki okvir, već osoban susret s Bogom, a što je među vjernicima u Rijeci vidljivo. Ako govorimo o svjetovnom dijelu, tu su reakcije uglavnom pozitivne. Rijeka je ipak veliki studentski grad te nudi više mogućnosti od manjih sredina.

Moglo bi se reći da kršćanstvo u Rijeci nije »državna religija«. Koje su prednosti, a što je izazov za vjernika u takvom kontekstu?

– Mislim da je takva situacija u našem gradu i izazov i prednost, jer smo neprestano pozvani rasti i stvarati kvalitetnu »ponudu« s naše strane. Okruženje nas potiče da promišljamo nove načine na koje ćemo prenijeti vjeru, kako ćemo Božju Ljubav donijeti svakome. S druge strane, naravno da je to nekad i mana, jer dođe i do zamora materijala, htjeli bismo kulturološki »mir«. Htjeli bismo situacije koje su manje izazovne, manje napete. No, osobno vjerujem da je to dobro. Rijeka prati moderna europska strujanja, a mi onda moramo razlučivati što je tu katoličko, što pripada vjeri u Isusa Krista kao Boga i kao čovjeka. Također moramo se neprestano truditi oko toga što će biti naš »komadić« kršćanske tradicije koju ćemo pustiti budućim generacijama.

OTVORENI KULTURI

Ured za pastoral mladih otvorio je dijalog i u Centru za mlade »Bl. Miroslav Bulešić«, budući da ste nedavno ugostili rektoricu riječkog sveučilišta Snježanu Prijić-Samaržija, koja nije »na liniji« katoličkog učenja kad govorimo, na primjer, o pobačaju.

– Dijalog riječke Crkve s ljudima koji nisu u Crkvi nije nešto novo. To je jedna stvarnost koju Rijeka živi dugi niz godina. Sjetimo se velike generacije naših svećenika i profesora, fra Emanuela Hoška, profesora Marijana Jurčevića, monsinjora Josipa Šimca, akademika Branka Fučića, našeg nadbiskupa u miru mons. Ivana Devčića i mnogih drugih. Bili su eruditi, stručnjaci za svoje područje, ali su također bili otvoreni suvremenoj kulturi i riječkoj akademiji te svim ljudima dobre volje koji su htjeli dijalog. Upravo je to poziv Katoličke crkve nakon Drugog vatikanskog koncila. No, dijalog nije sredstvo kojim mijenjamo nauk Crkve, već je sredstvo kojim propitujemo sami sebe, naše načine postupanja i naše razloge nade. Naravno, dijalog treba biti autentičan, iskreno osluškivanje sugovornika koji misli, živi i radi drukčije. Tako se i rektorica u razgovoru u Centru za mlade prisjetila početaka filozofije kao sveučilišnog studija u Rijeci. Tada je prof. Samaržija s našim nadbiskupom u miru, mons. dr. Ivan Devčićem i prof. vlč. Antonom Šuljićem zajednički organizirala tribine o bioetičkim pitanjima u riječkom Palachu. Stoga, naš poziv rektorici je samo jedna fusnota u bogatoj knjizi riječkog dijaloga s čijim pisanjem treba nastaviti.

Kako voditi autentičan dijalog, čuti drugu stranu i razumjeti je, a ne odstupiti od Kristove istine? To je bila i tema vaše doktorske disertacije, u odgojnom kontekstu?

– Osim spremnosti za iskreno slušanje drugoga, nužna je radoznalost da se upozna nešto novo i uvjerenost u vlastiti identitet. U svojoj poruci za Svjetski dan bolesnika 2020. godine papa Franjo govori upravo kako se autentični dijalog može graditi samo ako je osoba svjesna vlastitog identiteta. »Bez identiteta nema dijaloga«, kaže nam Papa. Na tom tragu, u svom istraživanju razrađivao sam teološko-pastoralne kriterije, sedam točaka za koje mislim da su minimum katoličkog identiteta, koji pomažu u gradnji i razlučivanju posebnosti u kulturi mladih. Spomenuti kriteriji su operativni alat za gradnju identiteta i za crkvenu verifikaciju identitetskih koordinata. Na primjer, ako nam neka volonterska, karitativna ili molitvena inicijativa ne komunicira, makar implicitno, da je Krist za nas umro i uskrsnuo, onda to nije nešto što pripada katoličkom identitetu i etosu. To ne znači da je takva inicijativa nužno za odbaciti. No, i Crkvi treba jasnoća u mišljenju i postupanju, kako bi mogla bolje razumjeti brze promjene današnjeg društva.

Kada ste odlučili postati svećenik?

– Zanimljiva je to priča. U osnovnoj školi bio sam ministrant u svojoj župi u Voloskom gdje sam rastao uz pokojnog župnika mons. Josipa Šimca, koji je bio veliki pastoralac. Gledao sam ga i rekao: »To je nešto jako lijepo, ali nije za mene i neću biti svećenik.« To je bilo negdje u sedmom, osmom razredu. Nakon krizme bio sam u jednoj zajednici mladih u Opatiji i tu se počeo javljati poziv za svećeništvom, iako sam ja tada mislio da ću jednog dana imati obitelj i ući u politiku. No, doživio sam Gospodinov poziv – Dođi i budi moj svećenik.

UNUTARNJI GLAS

Je li to bio neki unutarnji glas ili vam se ideja počela javljati kroz razgovore sa svećenicima?

– Više je to bio unutarnji glas i jedna duhovna sigurnost. Međutim, treba vremena da se poziv razluči. Veliku je ulogu imao moj duhovnik pater Josip Sremić, koji je i dan-danas u Opatiji i koji mi je pomogao u razlučivanju. Meni je to bio šok, želio sam nešto drugo, a zapravo sam znao da sam pozvan na jedan sasvim drugačiji put. Neizmjerno sam zahvalan svojoj obitelji na velikoj podršci tijekom cijelog tog vremena, niti njima nije bilo lako. Imati svećenika u obitelji u našem je kraju u najmanju ruku neobično.

Kako je bilo studirati u Rimu?

– Deset godina Rima za mene je posebno i duboko izgrađujuće iskustvo. Kad me pitaju gdje sam bio zadnjih godina, gdje sam proveo mladost, ponekad se osjećam i posramljeno: Rim nije nešto što čovjek može zaslužiti. Zato sam zahvalan Bogu i našim nadbiskupima na pruženoj prilici. Boravio sam u njemačko-mađarskom zavodu, koji je međunarodna zajednica, bilo je tamo i nešto Hrvata, ali se u kolegiju govori njemački. Na fakultetu se pak govori talijanski, tako da je to bilo zahtjevno. Bio je to susret u različitosti, s kolegama koji dolaze iz različitih sredina. Radi se o vrlo intenzivnoj intelektualnoj i osobnoj formaciji u vjeri. Rimska biskupija je velika pastoralna stvarnost. Ima doista sjajnih mogućnosti gdje čovjek može uložiti svoje slobodno vrijeme. Na primjer, svećenik Fabio Rosini ponedjeljkom drži kateheze za mlade u jednoj rimskoj crkvi, bilo je brojnih susreta za bogoslove i studente, a praktikum sam odrađivao u župi San Camillo. Istovremeno, Rim je povlašteno mjesto za obnovu vjere, grad mučenika. Skoro svaku večer bih se, bez obzira na vrijeme, spustio iz Kolegija do Trga svetog Petra i tamo se kratko zadržao, molio. Upravo zbog svijesti da neću biti ondje zauvijek, a da je to mjesto gdje su apostoli dali svoje svjedočanstvo. Piti svakodnevno s tog izvora je velika snaga za daljnji put.

ŽENSKA PERSPEKTIVA

Da se vratimo na Uskrs, prva koja je pronašla da je Kristov grob prazan bila je Marija Magdalena, a ne netko od apostola, kako se ta činjenica interpretira?

– Ima mnogo interpretacija, ali meni je to zapravo vrlo logično. Perspektiva apostola je na neki način skučena. Vidimo da je njih Isus tri godine odgajao, zvali su ga Učiteljem, a opet nisu razumjeli kad je govorio da će uskrsnuti, nisu vidjeli Božji plan. Apostoli u tom trenutku još nemaju snagu koju će im kasnije dati Duh Sveti. Svaki je od njih na neki način izdao Gospodina te su se zatvorili u jednu kuću i nadali se da ih nitko neće ništa pitati. Bili su u strahu, jer nisu imali Božje snage, u njima nije bila dovoljna snažna ljubav prema Bogu koja bi otopila taj strah, osim kod Ivana. S druge strane, ženska je perspektiva, mislim to na pozitivan način, emotivna, strastvena, okrenuta ljubavi. Ljubav koja se ne boji ni za sebe, ni za drugoga, ljubav koja izlazi iz tog straha, zatvorenog prostora. Ljubav koja traži, trči, želi ispuniti ono što je potrebno – pomazanje Ljubljenoga, što je Marija Magdalena krenula učiniti.

Ljubav koja traži s one strane groba?

– Možemo tako reći. Zato mi nije nelogično da je Marija Magdalena bila prva jer joj Isus želi odgovoriti na tu ljubav. I zato joj se ukazuje i daje do znanja da je još uvijek među nama. Pjevajući o Isusovoj žrtvi koja se započinje u vrtu Getsemaniju, jedan stih kaže: »Još maslina grane svijaju se, od silne ljubavi te.« To je ljubav koja je stvarna i danas.

Kako danas doživjeti Uskrs, osim po sakramentima?

– Sigurno kroz osobnu molitvu, ali i kroz prepoznavanje onih situacija u životu koje nisu ispale na dobro, a mi ih predajemo Bogu. Bog ima direktan upliv u situacije u kojima živimo. Vidimo da su u nekim situacijama ljudi slomljeni, misle da su nepovratno izgubljeni, a na kraju se opet dogodi neko, mi ćemo reći čudo, i opet ispadne na dobro. Vjerujem da svaki čovjek dobre volje, koji možda i nije kršćanin, a promatra takve slučajeve, vidi da je tu neka viša sila koja djeluje i tu je taj put do Uskrsa. Put do Božje preobrazbe, onoga što nije trebalo biti živo, a sada ne samo da je živo, već i širi život oko sebe. Svaka euharistija na kojoj smo prisutni je upravo to, ondje je taj trenutak Isusova razapinjanja i njegove smrti, ali i trenutak njegova uskrsnuća.

Važno je prenijeti iskustvo milosti s mise u svakodnevni život?

– Da, euharistija, kad u njoj sudjelujemo čista srca, odnosno pomireni s Bogom u svetoj ispovijedi, daje nam milost i mijenja nas. Poziva čovjeka da se angažira u svom staležu. Da bude pošten i dobro radi, ali i zauzima se za društvene inicijative. Laici su jako važni u Crkvi. Isus nije zamislio Crkvu kao ustanovu u kojoj će djelovati samo svećenici. To je ono na što nas Papa stalno podsjeća: da svi imamo glavu, srce i ruke da ih stavimo u službu bližnjemu.

Kako privući ljude Kristu?

– Osobnim primjerom. Ako nismo radosni, ako nam se na licu i u djelovanju ne vidi sreća što je Krist umro za nas i otkupio nas, zašto bi itko poželio postati kršćaninom? Možda će tada netko vidjeti i pomisliti – vidiš kako kršćani, katolici, djeluju, to su dobri i normalni ljudi i zato im se želim pridružiti. Važno je i poznavati sebe, kako bismo mogli biti autentični, a ne glumiti naučene obrasce koji se od vjernika »očekuju«. S tim je povezana i zahvalnost Bogu na svemu što nam daruje, bez obzira na sve naše nesavršenosti.

POBIJEDITI NIHILIZAM

S kojim se izazovima mladi s kojima radite suočavaju?

– Vidim jednu razinu nihilizma i kod djece i kod mladih. Tomu na neki način doprinosi tehnologija, pa posljedično i manjak druženja, ali i veliki pritisak roditelja da moraju biti izvrsni u svakom razredu, u svakom trenutku. Izgubio se taj moment igre i slobodnog vremena, gdje dijete, pa i mlad čovjek, traži sebe, i kako će se realizirati. Tu vidim svoj zadatak, da djeci i mladima pomognem na tom polju, da u konačnici budu ono što Bog prvo želi od njih – da nađu svoj identitet i da budu sretni.