Najusamljeniji čovjek u povijesti«, američki astronaut Michael Collins, samozatajni pilot komandnog modula slavne NASA-ine misije Apollo 11 kojom su ljudi prvi put stigli na Mjesec, napustio je ovaj svijet prije nekoliko dana, u 91. godini, nakon borbe s karcinomom.

Čovjek koji je, zajedno s Neilom Armstrongom i Edwinom »Buzz« Aldrinom izveo sigurno najpoznatije svemirsko putovanje, ali je za razliku od potonje dvojice koji su hodali mjesečevom površinom, dok je on orbitirao oko zemljina satelita, ostao u sjeni, relativno nepoznat širokoj javnosti, sa Zemlje je ovoga puta otišao zauvijek, otisnuvši se na konačno putovanje. Zadnje je dane, objavila je njegova obitelj, proveo mirno, okružen najbližima.

»Mike se s izazovima uvijek suočavao dostojanstveno i s poniznošću. I s ovim, posljednjim izazovom, suočio se na isti način. Nedostajat će nam, ali znamo koliko je bio sretan zbog života koji je proživio. Poštivat ćemo njegovu želju da njegov život slavimo, a ne oplakujemo«, objavila su njegova djeca i unuci.

U povodu njegove smrti oglasio se i njegov, javnosti mnogo poznatiji, kolega iz Apolla 11, Edwin »Buzz« Aldrin koji je zajedno s Neilom Armstrongom prvi zakoračio na mjesečevu površinu.

»Dragi Mike, gdje god da si bio ili ćeš biti, uvijek ćeš imati dovoljno žara da nas odvedeš do novih visina i u budućnost. Nedostajat ćeš nam. Počivao u miru«, napisao je na svom Twitteru 91-godišnji Aldrin koji je sada posljednji preživjeli član posade Apolla 11.

Od Collinsa su se izjavama oprostili i američki predsjednik Joe Biden te njegove nekadašnje kolege iz NASA-e.

»Mnogi ga se sjećaju kao astronauta koji je ostao sam u orbiti oko Mjeseca, dok su Buzz Aldrin i Neil Armstrong hodali površinom Mjeseca.

Možda nije dobio jednaku slavu kao njih dvojica, ali bio je jednako vrijedan partner, podsjećajući naciju na važnost suradnje u postizanju velikih ciljeva. Sa svoje pozicije, visoko iznad Zemlje, podsjetio nas je na krhkost naše planete i pozvao nas da je čuvamo poput blaga, što ona i jest«, napisao je u oproštajnoj poruci Biden.

Astronaut iz drugog pokušaja

Sa zemlje je Collins, za života, odlazio dva puta, nakon što je, kao pilot borbenih aviona i testni pilot, 1963. odabran među potencijalnim kandidatima za astronaute u NASA-inom svemirskom programu.

Unatoč iskustvu pilota, nije mu uspjelo iz prvog pokušaja proći testiranja za astronauta. Collins, inače prilično duhovit, kako tvrde oni koji su ga poznavali, u javnosti je govorio i o tom neuspjehu.

Obično bi naglasio kako je bilo barem petnaest do dvadeset razloga zbog kojih nije prošao testiranje, ali da »mu je draže ispričati kako se to dogodilo zbog Rorschachovog testa (poznati test u kojem ispitanici govore o tome na što ih podsjećaju mrlje i oblici na papiru) za vrijeme psihijatrijskog pregleda.

– Pregledao sam cijelu seriju, a onda je zadnji bio posve prazan, čisto bijeli list papira. Pitali su me što vidim, na što sam odgovorio: naravno, vidim jedanaest polarnih medvjeda kako bludniče u snijegu.

Ispitivač me pogledao, oči su mu se malo suzile, naravno, nije mu bilo smiješno. Nije volio da se ljudi šale s njegovim setom papira. U svakom slučaju, zbog kojeg god već razloga, nisam prošao. Iduće godine sam u mrljama na papiru vidio svoje roditelje, oca malo većeg i autoritativnijeg, ali ne previše većeg i autoritativnijeg od majke i, naravno, prošao sam, prepričavao je tu zgodu Collins.

Prvi put je u svemir odletio 1966. u misiji Gemini 10, prilikom koje su on i John dosegli tada rekordnu udaljenost od 764 kilometra iznad površine Zemlje.

Izveli su niz znanstvenih pokusa, spajanje s drugom letjelicom, bez posade, u zemljinoj orbiti, a Collins je izašavši izvan letjelice, postao tek četvrti čovjek koji je izveo »svemirsku šetnju« (engl. spacewalk), kako se popularno nazivaju aktivnosti astronauta izvan letjelice, ujedno i prvi koji je tijekom jedne misije izveo dvije takve »šetnje«.

Collins je tijekom misije Gemini 10 fotografirao Zemlju i Mliječnu stazu, a kasnije je, u autobiografiji napisao »U tim trenucima osjećao sam se poput rimskog božanstva koje nebom jezdi u kočiji«.

Nakon programa Gemini, Collins je odabran da kao astronaut sudjeluje u najambicioznijem NASA-inom projektu do tada – Apollo, čiji je konačni cilj bilo slanje ljudskih posada na Mjesec.

U siječnju 1969. godine NASA je objavila da će posadu Apolla 11 činiti upravo Collins, Armstrong i Aldrin, no u tom trenutku još se nije znalo hoće li Apollo 11 pokušati slijetanje na Mjesec, što je ovisilo prvenstveno u uspjehu misija Apollo 9 i Apollo 10 koje su bile probne misije, tijekom kojih je posada orbitirala oko Mjeseca.

U misiji Apollo 10. izvedeno je i odvajanje modula za slijetanje na Mjesec i njegovo ponovno spajanje s komandnim modulom, ali bez slijetanja na mjesečevu površinu, što je bila »generalna proba« za Apollo 11, misiju koja je ispisala jednu od najsjajnijih stranica povijesti čovječanstva, kada je riječ o istraživanjima uopće, a pogotovo istraživanju Svemira.

Godine priprema

Letu na Mjesec prethodile su godine obuke za upravljanje svemirskom letjelicom, kao i za raznorazne scenarije koji su se mogli dogoditi.

Astronauti su često putovali s kraja na kraj Sjedinjenih Država kako bi se upoznali s raznim dijelovima letjelice i opreme još tijekom proizvodnje, a obitelji su viđali rijetko. Zanimljivo, sama fizička sprema nije bila u prvom planu, a nakon prvotnih pregleda, na svakom je astronautu bilo da sam radi na održavanju fizičke kondicije.

Komplicirana misija

– Imali smo strogi liječnički pregled jednom godišnje. Svakog od nas pregledala su dva liječnika na način da bi jedan zavirio astronautu u jedno uho, drugi u drugo, i ako se nisu međusobno vidjeli, znači da je sve bilo u redu, opisivao je na sebi svojstven način Collins.

Collinsa je, zajedno s Aldrinom i Armstrongom, kao člana posade koji će pilotirati komandnim modulom odabrao Deke Sleyton, NASA-in šef misija s posadama, za kojeg je Collins kasnije, u svojim biografijama i izjavama, isticao da je bio najbolji šef na svijetu.

Collins je Slaytonovu odluku prihvatio bez oklijevanja. Iako je bio svjestan potencijalnih opasnosti leta do Mjeseca i natrag, o njima nikad nije govorio svojoj supruzi, ne želeći je time opterećivati.

Astronauti su na misiju Apollo 11 krenuli 16. srpnja 1969., kada su se ukrcali u komandni modul Columbia, koji je zajedno s modulom za slijetanje na Mjesec Eagle prema Mjesecu ponijela raketa Saturn 5.

Collins i njegove kolege su se tada, prema njegovim riječima osjećali kao da »nose težinu svijeta na leđima«, svjesni da su oči cijelog svijeta uperene u njih i njihov pokušaj da slete na Mjesec.

– Sjećam se da sam gledao lijevo i vidio ocean. Na desnoj strani je bila najveća i najkompliciranija hrpa mašinerije koju ste mogli ikad vidjeti. Razmišljao sam – radije ću gledati ovu jednostavnu stranu. Ona druga je možda malo komplicirana za mene, prisjećao se Collins.

O tome koliko je let do Mjeseca i natrag zaista bio kompliciran, možda najbolje govore također njegove riječi u kojima je čitavu misiju koja je trajala osam dana, opisao krhkom poput lančića od cvijeća.

– Vrlo dug i vrlo krhak lančić od cvijeća. Počinje u Cape Canaveralu, ide u Svemir, oko Mjeseca i natrag. I ako samo jedna karika na cijelom tom lančiću pukne, sve ostale su beskorisne. Osam dana, tamo i natrag, stalno su se događale stvari, jedan veliki događaj za drugim, od kojih te svaki može uništiti. Tako je to funkcioniralo, govorio je Collins.

Putovanje do Mjeseca prošlo je ipak relativno glatko, kao i odvajanje lunarnog modula Eagle od Columbije, u kojoj je Collins ostao sam, tijekom dvadesetak sati koliko su Armstrong i Aldrin proveli na Mjesecu.

Neil Armstrong prvi je zakoračio na Mjesec, s opjevanim riječima – ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo, a popularna šala kaže da mu je Collins za vrijeme leta kazao kako bi, da ima muda, kad izađe iz lunarnog modula na mjesečevu površinu, trebao početi vikati »Što je ovo!?« i prekinuti radio vezu.

U sjeni Armstronga i Aldrina

Dok su Armstrong i Aldrin skakutali po Mjesecu, u koji je toga dana i noći gledalo valjda svih tadašnjih tri milijarde stanovnika, Collins je oko njega letio posve sam, gubeći bilo kakvu komunikaciju i s bazom u Houstonu i s dvojcem na Mjesecu, na četrdesetak minuta u svakoj orbiti, koliko je trajao prolazak drugom stranom Mjeseca. Zbog toga je nazvan »najusamljenijim čovjekom ikada« i »najusamljenijim čovjekom nakon Adama«.

Sam Collins uvijek je isticao kako se nije osjećao usamljeno te da je, iako nije imao »najbolja sjedala« za predstavu, njegova uloga bila jednako važna kao i ostale dvojice astronauta i da je bio svjestan kako je jedan od trojice ljudi koji su prvi uspjeli stići na Mjesec.

Najveći strah bio mu je, kako je naglašavao, da će se na Zemlju možda morati vratiti sam, ako lunarni modul zakaže pa se Armstrong i Aldrin ne uspiju vratiti do komandnog modula u kojem se on nalazio. Razradio je cijelu knjigu o 18 mogućih scenarija ponovnog povezivanja dvaju modula još u pripremama.

Imao je za tih dvadesetak sati orbitiranja pune ruke posla, a uspio je fotografirati površinu Mjeseca i Zemlju u pozadini, postavši tako »prvi čovjek koji je uspio fotografirati svih tri milijarde ljudi na Zemlji i dvojicu na Mjesecu«.

Prilikom svog zadnjeg posjeta Cape Canaveralu, na pedesetu godišnjicu Apolla 11, prisjetio se upravo tog pogleda na Zemlju.

– Gledao sam Zemlju. Bila je sjajna, plava i bijela. Krhka, poput dragulja. Snimke koje smo napravili ne mogu to dočarati, zbog ograničenja kamera i leća, rekao je Collins.

Povratak dvojice astronauta i spajanje s komandnim modulom prošlo je ipak bez poteškoća, ponajprije zahvaljujući Collinsu, ali kad ih je ponovno vidio, nije bilo puno vremena za slavlje u Columbiji jer je i dalje trebalo obaviti niz zadataka do uspješnog povratka na Zemlju, gdje su već u tom trenutku bili zvijezde koje su ispunjavale naslovnice i udarne TV i radijske termine u svakom kutku svijeta.

Po povratku na Zemlju, trojac je i obišao dobar dio planete, posjećujući razne države, no najvećio dio slave ponijeli su Armstrong i Aldrin, dok je Collins koji jedini od njih nije hodao po Mjesecu, ostao nezasluženo u sjeni.

Iz NASA-e je otišao 1970. godine, prvo u politiku, kao pomoćnik državnog tajnika, zatim je radio kao direktor američkog Nacionalnog muzeja zrakoplovstva i svemirskih letova, podsekretar Smithsonian Instituta te u poduzetništvu.

Do kraja života ostao je veliki zagovornik svemirskih istraživanja, o čemu je kazao:

– Istraživanje nije izbor, to je imperativ. Ono što bi bilo vrijedno zabilježiti je kakvu smo civilizaciju mi, Zemljani, stvorili i jesmo li se otisnuli u druge dijelove galaksije.