Kada je u pitanju vanjska politika, najveća je razlika između dva preostala predsjednička kandidata – Zorana Milanovića i Dragana Primorca – ona vezana za odnos Hrvatske prema ratu u Ukrajini i obvezama koje bi Hrvatska u tom smislu trebala preuzimati kao članica NATO saveza.

Rat u Ukrajini

– Mi razliku ne činimo. I radi se tu o tome koliko mi možemo pridonijeti u opću bilancu. Ali mi smo dužni sebi i svojoj djeci, svojoj baštini i povijesti, jedan ljudski i ako hoćete mirotvorni položaj i stav.

A on je u ovom trenutku, nažalost, takav da to nije naš rat i da naši ljudi tamo neće ići. I s tim je gotovo. Onaj koji to nije shvatio, onaj koji se nameće i nasilje ljudima, u meni će imati protivnika.

Neću reći neprijatelja. Protivnika, rekao je Milanović prije nekoliko dana na izbornom skupu u Koprivnici.

Primorac na ovu tematiku gleda punu drukčije.

»Iskustvo iz Domovinskog rata i mirne integracije dragocjeno je nasljeđe iz kojeg moramo crpiti inspiraciju za pomoć državama poput Ukrajine koje se danas bore za svoju slobodu, a koja je suočena sa sličnim izazovima kao Hrvatska 1991. godine.

Bilo kakav znak koji odstupa od solidarnosti i potpore znači prihvaćanje diktata sile, što vodi u kaos, i svjedoči o političkoj nezrelosti i neodgovornosti.

Takvo ponašanje otvara vrata svakome tko bi htio iskoristiti vojnu agresiju protiv slabijeg susjeda ugrožavajući same temelje međunarodnog poretka«, napisao je Primorac u svom programu.

Naravno, ova razlika ne znači da Primorac smatra da se hrvatski vojnici trebaju ići boriti u Ukrajinu, ali on podržava politiku u kojoj bi Hrvatska poslala svoje časnike u NATO stožer u Wiesbaden, kao i inicijativu EU-a da se ukrajinski vojnici obučavaju na teritoriju država članica.

Milanović se protivi takvim akcijama jer smatra da se i sudjelovanjem u njima Hrvatska posredno uključuje u rat u Ukrajini.

Sudbina BiH

Nešto manja, ali ipak vidljiva razlika postoji i kada je u pitanju susjedna BiH s kojim Hrvatska ima granicu dugu oko 1.000 kilometara.

»Bit ću iskren i pouzdan partner svim političkim akterima i institucijama u BiH koji svoju zemlju vide kao sastavni dio euroatlantske zajednice i nastaviti poticati jedinstvo svih političkih aktera u Hrvatskoj u pružanju snažne i kontinuirane političke podrške.

Jedna od ključnih obaveza hrvatske vanjske politike mora ostati osiguranje jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH, te podrška njezinom europskom putu. Mi smo jedan narod.

I naša je obveza brinuti se o našim sunarodnjacima gdje god oni živjeli. Hrvati u BiH se već desetljećima suočavaju s preprekama u ostvarivanju svojih prava i pune konstitutivnosti.

I to pitanje zahtijeva hitno i trajno rješenje«, napisao je Primorac u svom programu.

S druge pak strane Milanović također inzistira na konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH. Međutim, njegova vizija kako bi to trebalo napraviti radikalno se razlikuje od onoga kako to namjerava napraviti Vlada Andreja Plenkovića, čija su stajališta manje-više identična onome što tu predlaže Primorac.

On je tijekom kampanje došao i u raskorak sa samom Vladom. Naime, javno je kritizirao Milanovića i njegove bliske političke odnose s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom koji, blago rečeno, nije baš najpopularnija persona u Hrvatskoj.

On, naime, i dalje širi mržnju prema Hrvatima svojom huškačkim retorikom u kojoj, među ostalim, i dalje govori o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu.

Međutim, samo nekoliko dana nakon što je Primorac napao Milanovića zbog Dodika, u Banja Luci se s njim sastao osobno Plenković.

Primorac se želi boriti za prava BiH Hrvata kroz blisku suradnju s vodstvom EU-a, što je politika koju forsira Vlada i koja je polučila i stanovite uspjehe, kao što je na primjer bila odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice Christiana Schmidta koji je u večer nakon parlamentarnih izbora u BiH dekretom uveo promjene u izborni zakon koje su išle na ruku Hrvatima u BiH.

S druge pak strane Milanović je godinama vrijeđao Schmidta, tražio da Hrvatska stavi veto na ulazak Finske i Švedske u NATO ako se ne promijeni izborni zakon u BiH, te brutalno kritizirao, ponekad i ismijavao, najviše bošnjačke visoke dužnosnike.

Sam Milanović o ovoj temi nije previše govorio tijekom kampanje, što pak znači da je ostao na svojim dosadašnjim stajalištima.

Zapadni Balkan

Što se tiče našeg južnog susjedstva, čini se da postoji jedna tema oko koje postoji suglasje dva preostala predsjednička kandidata.

To je stajalište Hrvatske kako se postaviti prema tome kakva bi trebala biti politika EU-a prema Zapadnom Balkanu, odnosno treba li čekati da i zadnja od tih šest država ispuni kriterije pa da sve zajedno uđu u EU ili da ona koja to prva uspije ne treba čekati ostale.

»Hrvatska treba biti pouzdani partner državama u okruženju koje teže europskim i transatlantskim integracijama. Ali brzina napretka prema članstvu treba se temeljiti na ispunjavanju svih potrebnih kriterija, uz individualnu procjenu i ocjenu rezultata svake od njih«, napisao je Primorac u svom programu.

Milanović je također dosad bio na istom stajalištu. Iako o tome tijekom kampanje nije bilo ni riječi, s cijelom se vanjskom politikom Primorac slaže, a i Milanović smatra da Hrvatska ne treba podržati rješenja po kojima bi se ukinulo ili radikalno ograničilo pravo veta država članica kada je u pitanju sigurnosna, vanjska, fiskalna politika, kao i kada se odlučuje o proširenju EU-a.

– Ovakva država jedino ima smisla, a ne kao dio nekakve nadnacionalne konfederacije u kojoj se sve rastapa kao suze na kiši. Kao video u kome se rastapaju boje.

To nećemo. Ne samo da nećemo nego se tako nismo ni dogovorili kada smo ulazili i pregovarali prije 15 godina.

I općenito ta stalna potreba da se u EU-u nešto mijenja, reformira, stvara kod manjih nacija, a pod manje računam i one koje su veće od nas, nesigurnost i nepredvidivost, rekao je Milanović tijekom kampanje.