Nakon što je oporba osudila ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa za pregled u bolnici preko reda, a očitovanje od ministra je zatražio i sam HDZ, oglasili su se iz Hrvatske udruge bolničkih liječnika (HUBOL).

Evo priopćenja:

Vrijeme je da se svi mi, kako liječnici i drugi zaposlenici zdravstva tako i građani, prestanemo praviti da slon nije u sobi, kao u onoj engleskoj poslovici u kojoj je u sobi slon, svi se prave da ga ne vide i svi o tome šute. Slon je u sobi već desetljećima. Dapače, svojom veličinom je ispunio sobu. Još malo pa će posisati cijeli kisik u sobi.

Slon u sobi, ono što se pravimo da se ne događa, što ne spominjemo i od čega odvraćamo oči, je fenomen pod nazivom: Imaš vezu? Imaš nekoga da ne moram čekati mjesecima na pretragu ili pregled? Možeš mi riješiti pregled ili pretragu.

U Hrvatskoj svi plaćamo obvezno zdravstveno osiguranje. Ali svim građanima zdravstvena usluga u stvarnosti nije jednako dostupna. Postoje oni koji čekaju mjesecima na pretragu i satima pred ambulantom. A postoji i kasta moćnih koja im poseban tretman u javnom zdravstvenom sustavu. Vidjesmo neki dan kako je ministar Radovan Fuchs uspješno, brzo i učinkovito riješio svoj zdravstveni problem na hitnom bolničkom prijemu. Ništa čekanja, ništa redovi pred ambulantom, ništa nervoza i gubljenje sati. Pacijent gotov za pola sata. A i parking mu se osigura pred vratima bolnice.

Slučaj ministra Fuchsa je slika i prilika kako, nažalost, funkcionira sustav u odnosu na moćne političare. Sustav u kojem su hitni prijemi prekrcani dan i noć, sustav u kojem nedostaje 2000 liječnika i pitanje koliko medicinskih sestara, sustav u kojem građani u pojedinim dijelovima države ne mogu do obiteljskog liječnika, pedijatra ili ginekologa. Sustav u kojem se na pojedine pretrage čeka mjesecima, pa tko može potegne vezu, tko može plati privatno, a tko ne može čeka.

Liječenje moćnika preko veze i preko reda nije iznimka već pravilo. Nama liječnicima godinama je muka od toga. Nazove ravnatelj, nazove šef klinike ili nazove već netko moćan unutar sustava. I slijedi uvijek isti razgovor. Dolazi taj i taj glavonja, daj molim te riješi to što prije i bez čekanja. I mi pognemo glavu i rješavamo političara ili političarku. U sustavu kao što je javno zdravstvo, koji je vrlo hijerarhiziran i centraliziran, nije uputno previše dizati glavu niti postavljati pitanja zašto neki političar mora ići preko reda. Sustav nas tjera na takav modus operandi i ucjenjuje na različite načine. I sustav očekuje da o tome šutimo. Autocenzura je temelj ovakvog zdravstvenog sustava. Za prekoredno uguravanje političara u bolnicama nisu krivi liječnici. Krivi su ravnatelji, šefovi i sustav. I jasno političari.

Takvo nam je zdravstvo, a vidjesmo na primjeru kćerke predsjednika Sabora da nam je takvo i pravosuđe. Takvo nam je i društvo. Tanka kasta privilegiranih i svi mi ostali.

Mi liječnici tražimo dovoljno vremena za svakog pacijenta i poštivanje vremensko-kadrovskih normativa, tražimo micanje politike iz upravljanja zdravstvenim ustanovama, tražimo praćenje ishoda liječenja kako bi se vidjela kvaliteta liječenja, tražimo modernizaciju specijalizacija, tražimo više transparentnosti i učinkovitosti u upravljanju sustavom. Tko od donositelja odluka tj. političara ozbiljno doživljava naše zahtjeve? Nitko. I zato prosvjedujemo i zato ćemo morati najesen poduzimati i nove akcije. Jer političari koji odlučuju u zdravstvu ne čekaju niti minute. Za njih ima dovoljno termina, dovoljno liječnika, dovoljno medicinskih sestara i dovoljno vremena za medicinske postupke.

Za njih je sustav uređen i zato ne vide potrebu da ga mijenjaju. Kada bi političari čekali u ambulantama i na hitnim prijemima, čekali na svaku značajniju pretragu desetak mjeseci, jako bi se bunili. I zato odnos zdravstva spram VIP tretmana koji uključuje pretrage i preglede preko reda i preko veze, moramo mijenjati. I zato i mi liječnici moramo protestirati na ulicama, a vjerojatno najesen poduzimati i druge aktivnosti. Jer bez našeg pritiska od promjena neće biti baš ništa. I političari će i dalje ravno na vrata ambulante i preskočiti sve umorne, zabrinute i bolne pacijente koji čekaju. Stoga, ne odustajmo od zahtjeva za promjenama. Jer samo tako ćemo mijenjati sustav. Za dobro naših pacijenata i za dobro liječnika i sestara. Svi mi ćemo prije ili kasnije biti tek samo pacijenti.”